Specijalizovane usluge za žene koje su preživjele nasilje u Bosni i Hercegovini i dalje opstaju zahvaljujući donacijama i naporima organizacija civilnog društva, dok javni sistem finansiranja ostaje nedovoljan i neujednačen. Pokazuju to rezultati istraživanja „Po kojoj cijeni? Izračunavanje troškova specijalizovanih usluga za nasilje nad ženama u Bosni i Hercegovini“, koje je predstavila Fondacija Udružene žene Banja Luka.
Istraživanje, čije su autorice Maida Ćehajić Čampara i Minja Damjanović, provedeno je u okviru regionalnog projekta koji ima za cilj unapređenje rehabilitacije i reintegracije preživjelih nasilja. Fokus analize bio je jednostavan, ali ključan: koliko zapravo košta sistem podrške ženama i da li država izdvaja dovoljno.
Odgovor je – ne.
Nalazi jasno ukazuju da su ključne usluge poput SOS linija, sigurnih kuća, pravne pomoći i podrške žrtvama seksualnog nasilja ozbiljno potfinansirane. Njihov opstanak često zavisi od projekata i donatora, umjesto od stabilnog i predvidivog javnog budžeta.
U Federaciji BiH, za rad SOS linija potrebno je više od 442.000 KM godišnje, dok bi za sigurne kuće, u skladu sa standardima Istanbulske konvencije, bilo neophodno izdvajati preko 3,3 miliona KM. Dodatno, uspostavljanje referalnih centara za žrtve seksualnog nasilja zahtijevalo bi oko 259.000 KM godišnje.
Situacija u Republici Srpskoj nije bitno drugačija. Za adekvatno funkcionisanje SOS telefona potrebno je 356.600 KM godišnje, dok bi za sigurne kuće trebalo osigurati više od 1,57 miliona KM. Besplatna pravna pomoć ženama koje su preživjele nasilje zahtijeva gotovo 490.000 KM godišnje, a dodatna sredstva potrebna su i za razvoj referalnih centara.
Međutim, problem nije samo u novcu.
Istraživanje ukazuje na ozbiljne sistemske nedostatke – od neuređenog zakonodavnog okvira do slabih institucionalnih kapaciteta. Posebno zabrinjava nedostatak usluga za žrtve seksualnog nasilja, kao i nepostojanje efikasnih sistema prikupljanja i zaštite podataka. Razlike između lokalnih zajednica dodatno produbljuju nejednak pristup podršci.
U praksi to znači da dostupnost pomoći često zavisi od mjesta stanovanja, a ne od stvarnih potreba.
Zaključak istraživanja je jasan: bez dugoročnog i sistemskog finansiranja, specijalizovane usluge ne mogu biti održive. Iako postoje određeni zakonodavni pomaci, oni nisu praćeni adekvatnim budžetima niti jasnim mehanizmima implementacije.
Za usklađivanje sa standardima Istanbulske konvencije, Bosni i Hercegovini su potrebni precizni modeli obračuna troškova, stabilno višegodišnje finansiranje, veća odgovornost institucija i bolja koordinacija između svih nivoa vlasti.
U suprotnom, cijenu će i dalje plaćati žene koje su već preživjele nasilje – u sistemu koji ih ne štiti dovoljno.