U 21. vijeku, dok se svijet takmiči u razvoju vještačke inteligencije i robotske hirurgije, na pedijatriji u Prijedoru roditelji se bore sa banalnim, ali opasnim izazovom: kako osigurati da dijete ne opeče vrela voda iz neispravne česme.
Maja Savanović Zoric, psiholog i porodični psihoterapeut, objavila je pismo u kojem je opisala stanje na Pedijatriji u Prijedoru.
“Posljednjih nekoliko dana provela sam na pedijatriji, ne kao psiholog i porodični psihoterapeut, već prije svega kao majka bolesne bebe. Kada vam je dijete u bolnici, više ne razmišljate ni o poslu, ni o obavezama, ni o sebi. Dani i noći stanu u jedan pogled prema monitoru, u svaki novi nalaz i u nadu da će temperatura konačno pasti. Moja beba je dobila terapiju i na tome sam zahvalna. Na odjeljenju sam upoznala i medicinske sestre i ljekare koji svoj posao rade sa mnogo znanja, topline i ljudskosti. Upravo zbog njih vjerujem da naše zdravstvo ima ljude koji zaslužuju svako poštovanje”, rekla je Maja.
Druga strana boravka u bolnici
Kaže da je tokom tih dana upoznala i onu drugu stranu boravka u bolnici o kojoj roditelji često ćute.
“Kao majka, teško sam mogla razumjeti da iscrpljen roditelj može biti kritikovan zato što nije sklonio tanjir sa stola, iako satima drži ruku svoje bebe da ne izvuče braunilu. U takvim trenucima roditelj ne traži privilegije. Traži malo razumijevanja. Kao roditelj, nisam mogla ostati ravnodušna ni kada sam primijetila da dio medicinskog osoblja nosi vještačke ili duge nokte na odjeljenju na kojem se liječe bebe bez upotreba rukavica. Nisam medicinski stručnjak da procjenjujem procedure, ali jesam roditelj koji ima pravo očekivati da se svi profesionalni standardi, od higijene ruku i korištenja zaštitne opreme do načina izvođenja medicinskih postupaka, poštuju dosljedno. Kada je riječ o liječenju djece, nijedan detalj nije beznačajan”, istakla je.
Dodala je:
“Jednako tako, kao roditelj postavljala sam pitanja i čekala odgovore. Svaki sat čekanja nalaza, svaka neizvjesnost i svaka odgođena odluka čine se mnogo dužima kada gledate svoje dijete kako se bori s bolešću. Roditelj ne postavlja pitanja zato što sumnja u ljekare. Postavlja ih zato što voli svoje dijete.Posebno boli kada uslovi u kojima borave djeca i roditelji nisu dostojni jednog zdravstvenog sistema. Ne pitam koliko košta nova zgrada. Pitam koliko košta česma koja radi. Koliko košta tuš u kojem roditelj može održavati osnovnu higijenu nakon nekoliko neprospavanih noći. Koliko košta nekoliko minuta razgovora kojim ćete umiriti uplašenu majku ili oca”, dodala je.
Trauma se ne stvara samo zbog bolesti
Ističe da kao psiholog zna da se trauma ne stvara samo zbog bolesti.
“Ponekad je stvara način na koji se osjećamo dok prolazimo kroz bolest. Način na koji razgovaramo sa roditeljima nije sporedna stvar. On je dio liječenja. Roditelj koji se osjeća saslušano i uvaženo mirniji je, bolje sarađuje sa zdravstvenim timom, a tu sigurnost prenosi i na svoje dijete. Istovremeno, svjesna sam da ni zdravstvenim radnicima nije lako. Godinama rade pod pritiskom, sa premalo osoblja, previše pacijenata i često u uslovima koji nisu dostojni ni njih ni njihovih pacijenata. Zbog toga ovo nije tekst protiv medicinskih sestara niti protiv ljekara”, napominje.
Dodaje da je ovo poziv da otvoreno govorimo o sistemu koji iscrpljuje sve. I roditelje. I zdravstvene radnike.
“Roditelji ne očekuju savršenstvo nego samo da budu saslušani, da smiju postaviti pitanje, da se prema njima odnosi s poštovanjem. Da osnovni uslovi za boravak budu dostojni čovjeka. Da znaju da će se prema njihovom djetetu primijeniti najviši profesionalni standardi. Zato danas moje pitanje nije samo koliko košta jedna česma na pedijatriji. Moje pitanje glasi koliko nas, kao društvo, košta kada izgubimo povjerenje roditelja u zdravstveni sistem”, dodaje.
Ljudi na funkcijama ne rade svoj posao
Tanja Vukomanović, narodna poslanica, kaže da ova slika iz prijedorske bolnice govori da živimo u sistemu u kojem ljudi na funkcijama ne rade svoj posao.
“U 21. vijeku mi ne pričamo o nedostatku najsavremenije medicinske opreme, skupih aparata ili milionskih investicija. Mi pričamo o tome da na pedijatriji ne možemo da zamijenimo običnu česmu koja može da povrijedi dijete. Neko je za to odgovoran. Direktor, rukovodilac, onaj ko je zadužen da obezbijedi osnovne uslove za liječenje djece nije uradio svoj posao. Ne mogu da tvrdim da ministar ili predsjednik znaju za svaki ovakav slučaj, ali i oni su odgovorni za sistem i ljude koje su postavili da tim sistemom upravljaju, jer ti ljudi nisu tu slučajno. Sigurna sam da niko od njih u svojoj kući ne bi dozvolio da pokvarena česma ugrožava njihovo dijete. Ako to ne dozvoljavaju svojoj djeci, ne smiju dozvoliti ni zemlji koju vode ako je vode kako treba. A ako dozvoljavaju, onda je jedini zaključak da zdravstvo i našu djecu ne doživljavaju kao svoju odgovornost”, rekla je za BUKU Vukomanović.
Ona dodaje da ljudi širom svijeta uvode robote u medicinu, razvijaju najsavremenije metode liječenja i ulažu milijarde u zdravstvo, a mi u 21. vijeku ne možemo da popravimo običnu česmu na pedijatriji.
“Vlast koja ne može da obezbijedi toplu vodu u porodilištu i bezbjednu česmu na pedijatriji nema pravo da nam drži lekcije o porodici, natalitetu i brizi za djecu. Sve njihove kampanje i parole padaju pred jednom fotografijom iz bolnice. To je slika njihovog sistema. Ne možete pozivati žene da rađaju djecu, a istovremeno dozvoliti da se porodilje kupaju u hladnoj vodi, da se posteljina obezbjeđuje donacijama i da djeca u bolnici mogu da se povrijede zbog nečijeg nemara. To nije briga za porodicu, to je ruganje porodici. Budimo iskreni, ovo nije incident, već je posljedica vlasti koja je godinama mijenjala odgovornost partijskom poslušnošću. Zato danas sistem ne funkcioniše. Održavaju ga dobri ljekari, medicinske sestre i pojedinci koji rade više nego što moraju, dok oni koji su plaćeni da vode sistem ne rade ni ono što moraju”, ističe Vukomanović.
Ona se pita kako smo došli do toga da nikoga nije briga za uslove u kojima borave bolesna djeca?
Slika sistema koji je istrulio do srži
“Kako smo došli do toga da je normalno da na pedijatriji roditelje upozoravaju da paze da dijete ne opeče vrela voda? Kad je tačno ovaj sistem postao toliko truo da više nema ni osnovni instinkt da zaštiti dijete? Da li stvarno treba da se desi tragedija da bi neko shvatio da pokvarena česma na pedijatriji nije sitnica, nego sramota”, kaže Vukomanović.
Ona dodaje da je slika sistema koji je istrulio do srži. Sistemu u kojem se odgovornost izgubila u hodnicima institucija, među pečatima, potpisima, funkcijama i foteljama. Sistemu u kojem svi imaju ovlašćenja, a kada treba nešto da se uradi nema nikoga.
Tanja Vukomanović je rekla da ovo neće ostati samo objava na društvenim mrežama.
“Kao narodni poslanik zatražiću od nadležnih institucija odgovore: ko je odgovoran, zašto ovo nije otklonjeno i ko će snositi odgovornost. Ako ni za uslove u kojima se liječe bolesna djeca niko ne odgovara, onda ovaj sistem nije samo truo nego je izgubio svaku svrhu”, ističe ona.