Ono čega se više ne možemo sjetiti možda nije potpuno nestalo iz mozga. Nova studija pokazuje da neka sjećanja mogu ostati sačuvana u obliku svojevrsnog „tihog traga“, koji trenutno ne utiče na naše ponašanje, ali se pod određenim okolnostima može ponovo aktivirati.
Istraživanje, koje je sprovedeno na vinskim mušicama, pokazalo je i da vraćanje sjećanja nije uvijek precizan proces. Kada se aktiviraju određeni tragovi iz prošlog iskustva, mozak može povezati i informacije koje prvobitno nisu bile dio tog događaja, što može rezultirati stvaranjem lažnog sjećanja.
Studiju je sproveo tim neuroznanstvenika sa Instituta za biomedicinska istraživanja Friedrich Miescher u Švajcarskoj, a rezultati su objavljeni u časopisu Nature Neuroscience.
Naučnici smatraju da prelazak sjećanja između aktivnog i „tihog“ stanja može omogućiti mozgu da sačuva informacije čak i kada one privremeno prestanu da utiču na ponašanje.
Kako su naučnici testirali sjećanje?
U eksperimentu su korištene vinske mušice (Drosophila melanogaster). Istraživači su ih obučavali da određeni miris povežu sa blagim električnim udarom.
Nakon toga mušice su počele da izbjegavaju miris koji su povezale sa neprijatnim iskustvom. Međutim, poslije otprilike jednog dana takvo ponašanje je nestalo, što je ukazivalo na to da je naučena reakcija zaboravljena.
Ali kada su mušice ponovo smještene u prostor u kojem se odvijao prvobitni trening, reakcija se vratila. Ponovo su počele da izbjegavaju miris.
Zanimljivo je da sam miris nije bio dovoljan da pokrene sjećanje. Bilo je potrebno da se pojave i drugi elementi poznatog okruženja, poput karakteristika prostora, njegovog osvjetljenja i teksture.
To sugeriše da se sjećanja ne vraćaju jednostavnim „otvaranjem“ sačuvanog zapisa, već da mozak može koristiti različite znakove iz okruženja kako bi ponovo sastavio prošlo iskustvo.
Gdje se krije „tiho“ sjećanje?
Istraživači su istovremeno pratili aktivnost neurona uključenih u proces pamćenja.
Dok je reakcija izbjegavanja postepeno slabila, smanjivala se i aktivnost neuronskog traga koji je bio povezan sa ponašanjem mušica. Međutim, u drugoj grupi neurona pojavila se drugačija vrsta aktivnosti.
Ovaj skriveni trag naučnici su nazvali „tihi trag sjećanja“. On u tom trenutku nije bio dovoljan da izazove određeno ponašanje, ali je mogao biti ponovo aktiviran kada su se pojavili odgovarajući znakovi iz okruženja.
Prema tumačenju istraživača, moguće je da mozak ne čuva jedno sjećanje koje kasnije jednostavno slabi, već od samog početka formira više povezanih neuronskih tragova. Jedan može imati neposredan uticaj na ponašanje, dok drugi ostaje u pozadini.
Kako prvi trag slabi, drugi može postati važniji i omogućiti da se informacija kasnije ponovo prizove.
Kada sjećanje može postati „lažno“?
Posebno zanimljiv dio eksperimenta odnosio se na stvaranje lažnih uspomena.
Tokom treninga mušice su bile izložene i drugom mirisu, koji nije bio povezan sa električnim udarom. Kada su naučnici kasnije upravo taj miris iskoristili kao podsjetnik na ranije iskustvo, mušice su počele da ga izbjegavaju.
Drugim riječima, ponašale su se kao da je i taj miris bio povezan sa neprijatnim događajem, iako to zapravo nije bio slučaj.
To pokazuje koliko proces prisjećanja može biti fleksibilan. Kada mozak ponovo aktivira trag nekog iskustva, informacije koje se nalaze u blizini tog traga mogu biti uključene u rekonstrukciju sjećanja.
Šta to znači za ljudsko pamćenje?
Iako su rezultati zanimljivi, ne treba ih direktno prenositi na ljude. Eksperiment je sproveden na vinskim mušicama i nije dokaz da ljudski mozak funkcioniše na potpuno isti način.
Ipak, ljudi takođe mogu imati lažna sjećanja, a poznato je da se uspomene tokom vremena mogu mijenjati i dopunjavati.
Ovo istraživanje zato otvara zanimljivo pitanje: možda sjećanje koje mislimo da smo potpuno izgubili nije izbrisano, već samo više nije u stanju da samo od sebe utiče na naše ponašanje.
U određenim okolnostima, pravi miris, mjesto, zvuk ili drugi detalj mogli bi ponovo aktivirati njegov skriveni trag. A upravo u tom procesu prisjećanja može nastati i nešto što prvobitno nije bilo dio događaja – uspomena koja nam djeluje stvarno, iako se nikada nije dogodila baš na način na koji je pamtimo.Ono čega se više ne možemo sjetiti možda nije potpuno nestalo iz mozga. Nova studija pokazuje da neka sjećanja mogu ostati sačuvana u obliku svojevrsnog „tihog traga“, koji trenutno ne utiče na naše ponašanje, ali se pod određenim okolnostima može ponovo aktivirati.
Istraživanje, koje je sprovedeno na vinskim mušicama, pokazalo je i da vraćanje sjećanja nije uvijek precizan proces. Kada se aktiviraju određeni tragovi iz prošlog iskustva, mozak može povezati i informacije koje prvobitno nisu bile dio tog događaja, što može rezultirati stvaranjem lažnog sjećanja.
Studiju je sproveo tim neuroznanstvenika sa Instituta za biomedicinska istraživanja Friedrich Miescher u Švajcarskoj, a rezultati su objavljeni u časopisu Nature Neuroscience.
Naučnici smatraju da prelazak sjećanja između aktivnog i „tihog“ stanja može omogućiti mozgu da sačuva informacije čak i kada one privremeno prestanu da utiču na ponašanje.
Kako su naučnici testirali sjećanje?
U eksperimentu su korištene vinske mušice (Drosophila melanogaster). Istraživači su ih obučavali da određeni miris povežu sa blagim električnim udarom.
Nakon toga mušice su počele da izbjegavaju miris koji su povezale sa neprijatnim iskustvom. Međutim, poslije otprilike jednog dana takvo ponašanje je nestalo, što je ukazivalo na to da je naučena reakcija zaboravljena.
Ali kada su mušice ponovo smještene u prostor u kojem se odvijao prvobitni trening, reakcija se vratila. Ponovo su počele da izbjegavaju miris.
Zanimljivo je da sam miris nije bio dovoljan da pokrene sjećanje. Bilo je potrebno da se pojave i drugi elementi poznatog okruženja, poput karakteristika prostora, njegovog osvjetljenja i teksture.
To sugeriše da se sjećanja ne vraćaju jednostavnim „otvaranjem“ sačuvanog zapisa, već da mozak može koristiti različite znakove iz okruženja kako bi ponovo sastavio prošlo iskustvo.
Gdje se krije „tiho“ sjećanje?
Istraživači su istovremeno pratili aktivnost neurona uključenih u proces pamćenja.
Dok je reakcija izbjegavanja postepeno slabila, smanjivala se i aktivnost neuronskog traga koji je bio povezan sa ponašanjem mušica. Međutim, u drugoj grupi neurona pojavila se drugačija vrsta aktivnosti.
Ovaj skriveni trag naučnici su nazvali „tihi trag sjećanja“. On u tom trenutku nije bio dovoljan da izazove određeno ponašanje, ali je mogao biti ponovo aktiviran kada su se pojavili odgovarajući znakovi iz okruženja.
Prema tumačenju istraživača, moguće je da mozak ne čuva jedno sjećanje koje kasnije jednostavno slabi, već od samog početka formira više povezanih neuronskih tragova. Jedan može imati neposredan uticaj na ponašanje, dok drugi ostaje u pozadini.
Kako prvi trag slabi, drugi može postati važniji i omogućiti da se informacija kasnije ponovo prizove.
Kada sjećanje može postati „lažno“?
Posebno zanimljiv dio eksperimenta odnosio se na stvaranje lažnih uspomena.
Tokom treninga mušice su bile izložene i drugom mirisu, koji nije bio povezan sa električnim udarom. Kada su naučnici kasnije upravo taj miris iskoristili kao podsjetnik na ranije iskustvo, mušice su počele da ga izbjegavaju.
Drugim riječima, ponašale su se kao da je i taj miris bio povezan sa neprijatnim događajem, iako to zapravo nije bio slučaj.
To pokazuje koliko proces prisjećanja može biti fleksibilan. Kada mozak ponovo aktivira trag nekog iskustva, informacije koje se nalaze u blizini tog traga mogu biti uključene u rekonstrukciju sjećanja.
Šta to znači za ljudsko pamćenje?
Iako su rezultati zanimljivi, ne treba ih direktno prenositi na ljude. Eksperiment je sproveden na vinskim mušicama i nije dokaz da ljudski mozak funkcioniše na potpuno isti način.
Ipak, ljudi takođe mogu imati lažna sjećanja, a poznato je da se uspomene tokom vremena mogu mijenjati i dopunjavati.
Ovo istraživanje zato otvara zanimljivo pitanje: možda sjećanje koje mislimo da smo potpuno izgubili nije izbrisano, već samo više nije u stanju da samo od sebe utiče na naše ponašanje.
U određenim okolnostima, pravi miris, mjesto, zvuk ili drugi detalj mogli bi ponovo aktivirati njegov skriveni trag. A upravo u tom procesu prisjećanja može nastati i nešto što prvobitno nije bilo dio događaja – uspomena koja nam djeluje stvarno, iako se nikada nije dogodila baš na način na koji je pamtimo.