Nije me voljela, ta moja profesorica hrvatske književnosti, a silno sam joj se želio dopasti. Možda bih u tome i uspio sa svim onim školskim zadaćnicama punih epiteta i jezičnih perjanica, ali, nešto me je u našem odnosu tjeralo na revoluciju. Ono što sam odmah primijetio bilo je da njene kreativne ambicije nadmašuju njen talent. Ja sam potajno priželjkivao profesoricu muzu. Želio sam uživati u književnosti, dokazati se, i to bi bilo najljepše pred profesoricom s kojom bih bio u platonskoj vezi kao iz mladenačkih romana. Ili, tko će znati uzjogunjenog mladca, možda i nešto više, sa nekom zaista lijepom, pa da joj pročitam kakav stih, a ona da mi skine cvjetni uzorak sa svoje ljetne haljine.
Ova je, pak, bila mlada, ali mala, neugledna, s izraženim prednjim zubima, kao hrčak ili neka morska riba. Ma, da budem iskren, izgledala je kao kakav sporedni lik u jeftinim romanima strave i užasa. Po svome izgledu ta je osoba ulijevala određeno strahopoštovanje, ali prije toga, svakako, sažaljenje. Sirota žena, pomislili bismo, ali ona je bila odista opaka i njen je izgled, nažalost, potvrđivao njenu narav.
U količini pročitane literature davno sam nadmašio svoje vršnjake. Pročitao bih Omara Hajama, Prousta, Marqueza, Camusa, Tagorea, Ionesca ili Šimića i mutio bi mi se vid, teturao bih naokolo, osjećao bih da nestajem s ovoga svijeta. Sjećam se da je na televiziji voditelj izvještavao o uspješnoj akciji Hrvatske vojske u SAO Krajini, a ja sam na ljetovanju čitao o toplim kolačićima Madleine iz romana Marcela Prousta. Djed Ibrahim bi mi vikao: „Handrman jedan, isti si k`o tvoj babo, samo nešto maštaš i fataš muhe po zraku. Čitaš te knjige pa nešto buncaš. Nema ti od toga para. Književnost je dobra samo kao hobi, a ne kao zanimanje!“ Međutim, ja ga nisam čuo, jer već sam bio topla soba u kojoj ste mogli sjesti i popiti crni iranski čaj s Aladinom, Ljermontovim, Puškinom, počešljati kosu Virginiji Wolf, a pretvarao sam se u rumeni plod kad bih pročitao Sijarevićevo „Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke“. Bio sam opijen literaturom. Kada sam otkrio Mannovog Tonia Krögera, učinilo mi se da sam dobio nešto slično mističnim moćima.
Međutim, profesorica se nije osvrtala na moje nadahnute govore i komentare. Zadaćnice bi uvijek ocjenjivala s trojkom i govorila: «Može to i bolje, dječak!» Naglas bi čitala i pohvaljivala radove djevojčica s ukosnicom Mickey Mouse ili Rave me baby, koje su pohotno grizle krafne za školskim odmorom. To me je posebno pogodilo jer sam prezirao mladenačke tričavosti, izlaske u disko klubove, pijana ljubljenja po toaletima, gadio mi se život koji nije dostojan da bude literaturom. Čitao sam tada djelo „Golubičina ogrlica“ – o ljubavi i zaljubljenima, Ibn Hazme, i nije me se ticala profesoričina nastavna obrada Posljednjih Stipančićevih Vjeceslava Novaka. Naravno, trudio sam se da na satovima profesorici budem kritičar i suparnik, jer, njezino poznavanje književnosti bilo je površno. Ili, kako bi rekli sterilni profesori na fakultetu: „Kolega, dobar Vam je rad, ali niste konzultirali tercijarnu literaturu“.
Mlada profesorica naprosto nije mogla izaći na kraj sa mnom i crvenim očima me prijavila nastavničkom vijeću. Ozbiljno se zalagala za moje isključenje, ta profesorica mog najdražeg predmeta. Spasio me bucmasti profesor koji se kasnije proslavio svojim pričama o strahovima od bolesti. Tko će ga znati? Traume iz djetinjstva, možda? Rekao je, kako mi je kasnije objasnio, da mlade talente treba podržavati, a ne isključivati. Prošao sam s ukorom i morao ušutjeti. Revolucija nad nastavno obrazovnim procesom više nije bila moguća. Šutio sam i radio svoje, a u njenim očima sjajila se pobjednička krijesta.
Mogla je što je htjela, komentirati pjesme, priče, romane, čitavo nastavno gradivo, kako je to radila niz godina bez osporavatelja i protivnika. Književnost i ja bili smo podvrgnuti teroru. U to sam vrijeme otkrio Sašu Meršinjaka, bradatog književnika sa šeširom i hrapavim glasom koji je vodio Jutra poezije na Gornjem gradu. Tamo sam čitao svoje pjesmuljke, kojih sam se ubrzo odrekao, pa bi me neki stariji tapšali po ramenu i upućivali na pjesničke velikane. U početku mi je to imponiralo, ali ubrzo sam otkrio da je to pjesničko podzemlje, naprosto čisti amaterizam. Siroti ljudi, a vazda ih je golem broj, pogotovo danas kada zbog kompjuterizacije svi mogu objaviti pjesmu na Internetu i smatraju se pjesnicima. Mislim, kada bi se skupili svi književni amateri na jednoj strani i psihotičari na drugoj, vaga bi pokazala jednaku sumu zabrinjavajuće mase.
Dolazili su sa svih strana, ti pjesnici, ne bi li pročitali neki svoj pjesmuljak. Meršinjak bi uglavnom bio blagonaklon prema njima, ali jednom je zgodom nekom razbarušenom, crnomanjastom pridošlici, koji je urlao čitajući svoje pjesme, objasnio, da bi mu umjesto pisanja poezije bolje bilo kiseliti krastavce. Garavi pridošlica, postiđen i uplakan, viknuo je: život je magla – i nestao.
Zvali su ga nadimkom Meho. Književnik Salih Ishak bi znao ispričati vic na njegov račun. „Pitaju Mehu jel Hrvat il Srbin, a on odgovori: Jesam!“ Bilo mi ga je uvijek nekako žao jer ipak je to bio moj Meho, koji je uz to što je bio nepopravljivi pjesnik amater bio i „mujić“, „muslimanec“ i naravno „balija“, govorili su mu to iza leđa, ali da čuje, pridonoseći njegovim nacionalno-vjerskim frustracijama. Nisam ga viđao sve do dana kada smo u čitankama otvorili stranicu na kojoj je pisalo: Jesenjin. Naša profesorica nam je tada priopćila da ima za nas posebno iznenađenje. Objasnila je da nastavna obrada Jesenjina, pjesnika tako tragične sudbine, a tako velikoga talenta, zaslužuje neke promjene u pristupu nastavnom gradivu i tako dalje. U tom mi se trenutku čak i svidjela, bila je sva zanesena, iako je tu pojavu meni zabranila. Sjajila je od sreće i zadovoljstva. Rekla nam je da zažmirimo, a ona će dovesti svoj poklon. Čulo se otvaranje vrata, neko poskakivanje i cijukanje. Sigurno sam prvi otvorio oči, jer sam bio malo ljubomoran na njenu iznenadnu inventivnost. Tada se ispred nas, raznobojnog gimnazijskog auditorijuma, pojavio nitko drugi nego pjesnik Meho.
Činilo se da slavimo nečiji rođendan dok je ovaj čitao neke zdepaste metafore, a ona bi svaki srok popratila pljeskom. Što je bilo začuđujuće, svima se svidio simpatični Meho koji misli da je život magla. Što je ushit više rastao, to su mene fakinčići iz zadnje klupe više bockali: „Evo stari, vidiš kaj je pjesnik, a ne ti bedak.“ Vrtilo mi se u glavi, osjećao sam slabost, neko strmoglavo propadanje u ponor i želio sam osvetu, odmazdu, bilo što, samo da prekinem ovaj monstruozni šund. Pomislio sam tada iz strašne srdžbe, a dobro se toga sjećam, da Mehu treba deportirati natrag u Bosnu. I to sam rekao, naglas: „Vrati se u Bosnu!“ To sam rekao ja, sin muslimana, hrvatskog pjesnika rođenog usred Zagreba, koji za to vrijeme nije mogao dobiti domovnicu.
To sam rekao ja čiji narod su u tom trenutku deportirali, ubijali, klali, silovali, gazili… I to sve zbog proklete taštine. Nastao je tajac, a jadni Meho shvatio je da i među svojima ima status nacionalne manjine. Kada je napokon otišao iz razreda, popraćen burnim i gromoglasnim pljeskom srednjoškolske rulje, profesorica se lagano nagnula na prvu klupu i prošaptala: «Znate, on i ja hodamo, da vam samo ispričam kako smo se romantično upoznali.» Mene je prkosno pogledala, tek toliko, da mi navjesti moju moguću deportaciju iz škole. Tako vam je to kada ljubi Bosanac.
Neko vrijeme držala ju je ekstaza, a potom više nikada nismo čuli o slavnom pjesniku. Meni je bilo napokon dosta. Nešto je trebalo poduzeti. Nešto tajno, nešto samo za moj ego, a da njen u tom slučaju bude mali, baš kao u pjesnika Mehe. Svakome stigne prilika iz velike želje, pa i meni. Jednu večer pod ruku mi je došla Borgesova knjiga „Pjesme i druga istraživanja“. Najviše su me se dojmile pjesme u prozi. Takvo što nisam do tada čitao. Knjigu sam ponio u školu, na čitanje, na satovima kemije i matematike. Taj se dan na hrvatskom pisala zadaćnica na temu: „Snovi u presjeku zrna pijeska“. Što da čovjek s time radi? Što da se piše o tome? Ništa, uglavnom. Možeš graditi kule od pijeska, napola, mislio sam tada. Onda mi je sinulo! Borges, „Prispodoba o dvorcu“, bila je to priča iz snova na ovu temu. Što je ne bih prepisao. Profa sigurno nije za nju čula. Ako jest, nadrapao sam, a ako nije, dobiti ću peticu i napokon pobijediti. Što ona može protiv Borgesa s pseudonimom.
Radilo se o nekome caru koji pjesnika vodi po svojemu najvećem i najljepšem carstvu i izaziva ga da stvori isto tako veliku građevinu od riječi. Ovaj napiše jednu pjesmu koja je bila veća i ljepša od carstva, valjda Božji prazvuk ili čak Njegovo tajno ime, ali, car mu odrubi glavu jer nije mogao podnijeti da postoji nešto ljepše i veće od materije, od građevina njegova carstva. Kada su rezultati objavljeni, a ja očekivao svoje prvo priznanje, profa je hladno pročitala: „Begović – tri!“ I ono standardno: „Možeš ti i bolje.“
Što sada bez fanfara, proglasiti pobjedu ili zabiti glavu u pijesak kao noj, tužiti ju inspektoru za hrvatski jezik pri Ministarstvu prosvjete, Uredu za nacionalna prava, uputiti pismo prosvjeda predsjedniku PEN-a ili Društva hrvatskih književnika, zaista nisam znao. Onda sam shvatio! U potpunosti sam je raskrinkao. Njenu jadovitost, njenu golemu zavist prema mojem trudu na satovima hrvatskog, usuprot njezinog potpunog netalenta u doživljajnosti i razumijevanju književnosti. Čak mi ju je bilo malčice i žao, ali nakratko, jer otkako je dovela Mehu gledala me je ponosno i prkosno te me neprestano izazivala, a ja sam njen ponos odlučio dovesti do potpunog apsurda.
Te sam godine i nadalje nemilosrdno prepisivao klasike suvremene književnosti, njoj, profesorici naočigled. Domaće i strane autore. Tu su se našli i Dragojević i Mihalić i Sever i nobelovac Odisej Elitis, a da ne pričam o Borgesu koji mi je posudio čitavu jednu knjigu. Uživao sam u svojim podvalama, iako sam za sve uratke dobivao i nadalje trojke, a ponekad, zbog nekog zareza na krivom mjestu, i jedinice. Zamislite, ona se usudila iskrižati retke jednoga Dragojevića, hrvatskog pjesnika koji je imao naviku pomagati mladim pjesnicima prepravljajući im i štrihajući čitave knjige. Od ružnoga bi stvarao lijepo. Kada sam prepisao njegov poetski mini esej iz knjige „Cvjetni trg“, ona ga je išarala svojim primjedbama u stilu: „uozbilji se!“, „potpuno nelogično!“, „ovo je farsa“, „promašena komparacija!“, i slično.
Nobelovac Elitis joj je bio „preužasno patetičan“, pjesme kultnog Josipa Severa bile su joj „neprihvatljivo djetinjaste“, a za Borgesa, spiritus movensa magičnog realizma, rekla je da su to besmislice te da hitno saberem misli. U jednom trenutku počela je sumnjati jer joj se ipak nešto pričinilo previše filozofski za moj uzrast. Činilo se da sam ipak malo pretjerao, jer sam prepisivao tekstove koje sam s naporom razumijevao. Nije bio problem s mojim dešifriranjem teksta književnih velikana, već s time da ona ama baš ništa nije shvaćala.
Odlučila je pozvati profesora filozofije u pomoć. Tu sam se malko preplašio jer s njim nije bilo šale. Sve nas je zbunjivao svojim rečeničnim konstrukcijama, velikim mislima o sudbini i egzistenciji čovječanstva. Govorio bi da kuglu zemaljsku opsjeda i nagriza neki crv, kao jabuku, i da smo svi mi možda nečiji san. Potom bi se kroz prozor zagledao u daljinu i gladeći bradicu zauzeo Aristotelovu pozu. Ukratko, za njega nije bilo bitka bez misaone bitke. Te sam iste profesorske poze prepoznavao i na fakultetu kod neiživljenih doktora znanosti koji su barili mlade studentice riječima: „Kolegice, vidite li vi ovu jabuku. Ima li ona bitak ili nadbitak. Možete li kategorički tvrditi da ima ‘ja’ ili je skup ‘jaova'“. Jao nama sa tim nedozrelim jabukama u prezrelom profesorskom međunožju.
Dakle, imali smo sastanak s profesorom filozofije kojem sam morao objasniti što sam mislio dok sam pisao tako duboke misli. Taj pažljivo počešljani profesor na kraju je ispitivanja konstatirao da ili sam genije ili mi sastavke piše starija sestra. Ja sam odgovorio da sam jedinac.
Nakon nekog vremena više mi nije bilo dovoljno varati profesoricu bez njenog znanja. Moj ego se širio u eksploziju. Trebalo ju je otvoreno napasti i po mogućnosti poniziti. Ja sam to zamišljao kao neku otvorenu debatu o književnim temama. Mene u srebrnom oklopu Don Quijotea, a nju kao preplašenu činovnicu s lizalicom u ustima i šmrkavim nosom. Bilo je drugačije.
Obrađivali smo Antigonu. Ja sam pronašao Prosvetino izdanje iz sedamdeset i neke, i to Frommov “Zaboravljeni jezik” gdje je on odabrane teme iz književnosti analizirao psihološko analitičkim putem. Nije bilo šanse da prepozna to rijetko izdanje, tada već druge države. Tako sam razredu i profesorici u pet minuta objasnio Antigonu, sve o incestu, rodoskvrnuću, izdajstvu i ubojstvu. Bilo je to za nju ipak previše… i profesorica se razbjesnila. Imala je slatku crvenu suknjicu i crvenu majicu sa srcem među grudima, a ja sam se počeo braniti. Fromm se u toj knjizi pozabavio i pričom o Crvenkapici, ali na sasvim neuobičajen način. Tada sam rekao da nitko ne zna kakve se veličanstvene stvari događaju u mojoj glavi, da ja imam novu teoriju koju oni ne poznaju…
Profesorica u crvenom sa srcem na grudima pala je na moju udicu i upitala: „A koju?“. A ja tada rekoh: „Ovu! Radi se o nezreloj djevojčici, koja je dobila prvu mjesečnicu i sada ulazi u svijet seksualnosti, zato je u crvenom, a vuk je u biti penis i…“, još sam dodao da tu bajkovitu alegoriju poznaje i lik onog pjesnika kojega je dovela na sat. Profesorica je poludjela i dok je trčala ravnatelju učinilo se da za sobom ostavlja maglicu, crveni trag od ljutine. Poželio sam da se izgubi na onim stubama, na putu ravnatelju, kao Crvenkapica. Nastao je veliki skandal. Opet me spasio bucmasti profesor koji je već napisao prvu knjigu i dobio dobre kritike. Čuo sam da je otkrio neke nove bolesti koje su pristigle iz Konga pa se sav preplašen skrivao iza školskog dnevnika i po kutovima grickao antibiotike, za svaki slučaj. Ovaj put su me smirili, dobio sam ukor pred isključenje. Kao da su mi stavili brnjicu i obilježili kao najbezobraznijeg, samo stoga što sam želio spasiti nastavu književnosti od propasti i mrcvarenja profesorice u crvenom.
Jadne naše male književnosti kada djela velikih pisaca, s tuđim potpisom, postaju prosječni uradci koji prolaze s ocjenom tri, a ocjenjuje ih neka Crvenkapica. Profesorica je ubrzo otišla raditi na neku privatnu gimnaziju, a pritisak se nadamnom stišavao. Završio sam gimnaziju i upisao fakultet. Kada sam ušao u veliku dvoranu, takozvanu sedmicu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na prvi dan studija, na zajednički sastanak studenata književnosti, sav pun nekog novog života, zaprepastilo me koga sam tamo prepoznao.
Neka od nasmiješenih lica, puna idealističkih pogleda na književnost i život općenito, podsjećala su na profesoricu u crvenom. Ne izgledom, već grimasom. Oni su se pripremali da studirajući književnost počnu prezirati sami sebe. Neće, naravno, uz časne iznimke, nikada uspjeti pronaći mala skrovita mjesta onkraj stvarnosti, tamo gdje živi riječ, već će zbog nedostatka hrabrosti i istinoljubivosti zanemariti čaroliju i iskrižati Borgesa, Dragojevića, Elitisa, a potom i sebe. Ako još uz to naiđe kakav pjesnik Meho, ne piše nam se dobro.
Sliku pjesnika Mehe i moje profesorice hrvatskog obnovio sam jednom prilikom u Dubrovniku kada sam promatrao bakrom izlivene reljefe na podnožju spomenika pjesniku Ivanu Gunduliću. Tamo je kiparskom gestom naznačen dolazak Turaka u hrvatske krajeve. Jasno su vidljivi predimenzionirani i strašni Turci s dugim nosevima i gustim brčinama koji pohotno otimaju mlade krščanske djevojke i odvode ih u nepoznato. Tko je kome vuk, nažalost, nekima je davno postalo jasno. Pretvarajući umjetnost u erotski fetiš, kojim se plaši neuki narod, eto, došli smo i do Crvenkapice koja predaje hrvatski i pjesnika Mehe koji je bio vukom, ne zato što je znao režati već zato što nije znao pjevati. Na tu zagonetku je imao šta reći i danas preminuli književnik Saša Meršinjak. Jednom sam ga iz dokolice upitao: „Šta misliš o profesoricama književnosti?“
„Bome ništa, treba ih sve pofukati, možda dođu pameti.“, u svom stilu je odgovorio.
Profesoricu sam ponovo sreo kod nekog semafora kao nadobudni student književnosti. Bila je ljubazna kao i ja. Ispričali smo se jedno drugome, jer ipak smo oboje upisali fakultet humanističkih nauka, a onda me je upitala: „Što studiraš?“
„Književnost, naravno!“, odgovorih. Nikada mi nije zaboravila Crvenkapicu pa mi se je tom zgodom htjela osvetiti.
„Zašto si to upisao? Od toga ti nema kruha. Do Filozofskog ti je Strojarski fakultet, to je za tebe, to je ono pravo!“ Nisam dugo čekao s odgovorom već sam joj isprvice, sa zadovoljstvom odgovorio: „Znate li kako je Paul Valery objasnio ovu situaciju? Književnost je kruh izabranih!“
I, pritom, važno je napomenuti da ista ova priča vrijedi i za profesorice bosanske, srpske, a bome i svih ostalih književnosti. Razlike su samo u akcentu, prijeglasu i, tačke na točku.
Od istog autora : Život je teška ćuna iako fakat je vakat za fukat u lakat