Ove sedmice, klimatski aktivisti iz grupe Lezte Generation (Posljednja generacija) blokirali su glavne saobraćajnice u dva najveća njemačka grada, Berlinu i Minhenu. Zalijepili su se za cestu, kako bi skrenuli pažnju na svoje zahtjeve. Juče je ista grupa preuzela odgovornost za bacanje farbe na ulaz u operu Milanska skala. Blokiranje puteva i aerodroma, posipanje umjetničkih djela i istorijskih građevina bojom ili juhom najčešći su vidovi borbe ove grupe aktivista, koja je osnovana u Njemačkoj, ali svoje pristalice ima širom Evrope.
Na sličan način djeluju i drugi noviji pokreti ekoloških aktivista, poput Just Stop Oil (Samo zaustavite naftu) i Extinction Rebellion (Pobuna protiv istrebljenja) iz Ujedinjenog Kraljevstva, koji takođe djeluju globalno.
Svojim nazivima ovi pokreti sugerišu da će biti posljednji naraštaj ljudske vrste na Zemlji ako se čovječanstvo ne trgne i ne pobuni protiv svog istrebljenja uslijed klimatske katastrofe.
Za razliku od pokreta „Fridays for Future“, koji je započela Greta Thunbreg, aktivisti Extinction Rebellion i Lezte Generation, kako sami tvrde, spremni su da prekrše zakone kako bi iznijeli svoje zahteve, jer legalne demonstracije i parlamentarni procesi u proteklih 30 godina nisu doveli do neophodnih promjena.
Iako je ovakvih primjera borbe bilo i ranije, čini se da je na pomolu rastući trend i da možemo očekivati da će takvih akcija biti sve više. Dok jedni kritikuju njihove metode borbe i pozivaju na uvođenje oštrijih zakona kako bi se ova vrsta protesta sankcionisala, drugi smatraju da se treba hitno baviti problemima na koje aktivisti ukazuju, a ne kažnjavati one koji na taj način upozoravaju na alarmantnost situacije.
Da li cilj opravdava sredstvo, u kontekstu ekoloških pokreta i borbe za zaštitu životne sredine, i kakva je situacija u tom smislu u Bosni i Hercegovini, pitali smo lokalne aktiviste.
”Nažalost, pravac u kojem ide moderni svijet nije dobar. Multinacionalne korporacije i njihova rukovodstva, čiji su jedini motivi novac i moć, Planetu posmatraju kao resursnu bazu koju je moguće eksploatisati neograničeno. Kao direktnu posljedicu takvog pristupa imamo sve većih broj prirodnih katastrofa, nerijetko s razornim i nenadoknadivim posljedicama”, kaže Lejla Kusturica, direktorica Fondacije Atelje za društvene promjene.
Svjesni da je Zemlja naš jedini dom i da je krajnje vrijeme za konkretnu (re)akciju svjetskih lidera, aktvisti i aktivistice širom svijeta sve snažnije i odlučnije ukazuju na neke od ključnih problema, kaže ona.
”Mišljenja sam da će aktivnosti na tom polju biti sve češće, odnosno da će aktivističke zajednice u različitim dijelovima Planete pribjegavati nekim novim, nekonvencionalnim pristupima. Konkretno, posljednja dešavanja u vezi ‘Just Stop Oil’, vjerovatno su loša ideja, ali vrijeme će pokazati da li su njhovi potezi bili besmisleni ili, s druge strane, preblagi.”
“Naša najveća snaga su obični građani”
Kusturica kaže da ne opravdava vandalizam i nasilničko ponašanje, ali pita se šta uraditi u situacijama kada organi i institucije zakonodavne, izvršne i sudske vlasti ne rade svoj posao i ne štite interese građana, naročito u području ekologije i sve izraženijih napada i privatizacije javnih dobara.
”Imamo niz primjera gdje su institucije zakazale, svjesno ili nesvjesno, ali su građani spasili stvar i, na primjer, spasili rijeke na kojima su odrasli”, kaže Kusturica, navodeći primjere građanske borbe u našoj zemlji.
”Da je narod Fojnice čekao da institucije uvaže njihove zahtjeve, odnosno sudovi ponište dozvole, umjesto što su 300-ak dana i noći dežurali u kanjonu Gotuše tijelima braneći Željeznicu, sada bismo svjedočili izgrađenoj maloj hidroelektrane ‘Luke’. Ili primjer Hrabrih žena Kruščice, koje su postale sinonim borbe protiv mHE u Bosni i Hercegovini i regionu.”
Navodi i slučajeve rijeke Doljanke u Jablanici i Kasindolske rijeke u Istočnom Sarajevu, gdje su dugotrajni sudski procesi, nerijeko i višegodišnji, investitorima omogućili da izgrade male hidroelektrane iako je naknadno utvrđene da su dozvole i saglasnosti bile nezakonite. U tim slučajevima došlo je do izgradnje m HE jer nije bilo dovoljno ljudi koji su bili spremni stati pred bagere, kaže Kusturica.
”U uslovima neuređenosti i korumpiranosti državnih institucija, što je posebno izraženo u Bosni i Hercegovini, moramo biti svjesni da ćemo nerijetko dolaziti u situacije da poduzimamo različite korake s ciljem zaštite životne sredine. Mi drugu planetu nemamo, ova nam je ostavljena u amanet od prethodnih generacija, i pod svaku cijenu je moramo zaštititi. Ili spasiti ono što se spasiti može, jer naše će biti samo ono što ‘otmemo’ od pohlepnih tajkuna zaslijepljenih novcem.”
Naša najveća snaga su obični građani ove države i regiona, koji su rijeke i šume branili tijelima, u medijima i na sudovima, ističe Kusturica.
Govoreći o pristiscima na aktiviste u Bosni i Hercegovini, navodi slučaj dvije mlade aktivistice protiv kojih su podnesene tužbe jer su branile Kasindolsku rijeku.
”Zavisno od situacije i potrebe, bit ćemo podrška Sunčici Kovačević i Sari Tuševljak na sudu u postupku tužbe za navodnu klevetu koju je protiv ove dvije 25-godišnje studentice prava podnio belgijski investitor malih hidroelektrana, kreirati različite PR alate s ciljem vršenja pritiska na donosioce odluke, ali i stajati s ljudima iz doline Neretvice kod Konjica i Hrabrim ženama (i muškarcima) Kruščice kod Viteza kada ili ako teške mašine izvođača radova na izgradnji mHE ponovo budu upućene na spomenute lokacije.”
Aleksandra Anja Dragomirović iz Centra za životnu sredinu, smatra da je žalosno da se farbanje remek dijela svjetske likovne umjetnosti doživljava kao “preduzimanje krajnjih mjera u cilju zaštite životne sredine”.
“Aktivizam u zapadnoj civilizaciji je, nažalost, više poza nego istinski aktivizam. Vlade zemalja prvog svijeta, nekada silom, a danas i uz pomoć propagande, kao i u saradnji sa lokalnim moćnicima, u zemljama drugog i trećeg svijeta razaraju prirodu, i koriste resurse za razvoj i blagostanje svojih zemalja. Istovremeno, na tim zaboravljenim mjestima svijeta, ljudi stvarno trpe usljed ogromnih pritisaka na prirodu, a lokalni aktivisti nerijetko gube život.”
“Umjetnici bi bili na strani buntovnika”
Dragomirović smatra da mediji fokus stavljaju na “igrokaze aktivizma – gdje žrtva postaju poznata umjetnička djela ili dobro uvježbani protesti, a počinioci mladi ljudi koji možda i dijelom žele bolji svijet, a dijelom su samo dio iste te mašinerije koja nam odvraća pažnju od stvarne patnje i uništavanja prirode naše planete”.
“Umjetničkim djelima se odredila vrijednost – u novcima – nerealno velika i potpuno u neskladu sa samom biti umjetnosti i umjetničkog poriva – koji je i sam po sebi često bunt ili, ako želite to moderno nazvati, aktivizam. Mislim da bi mnogi stvaraoci tih dijela bili u čudu kakve su zvijezde danas i koliku finansijsku vrijednost djela danas imaju, a intimno bi češće bili na strani buntovnika nego vladajuće elite.”
Da li je u pitanju rastući trend, Dragomirović smatra da je potpuno irelevantno, sve dok rastući trend ne postane i mijenjanje životnih navika, prije svega u najrazvijenijim zemljama.
“Komoditet koji samo širi svoje standarde i od kojeg se ne odustaje je stvarni problem. Ideja rasta i razvoja u beskonačno o kojoj niko ne polemiše da li je realno moguća. Tek kada te teme budu fokus medije i javnosti možemo reći da se osvješćujemo. Na žalost naš prozor u svijet su ekrani, društvene mreže, a ne stvarnost i tako je i prostor manipulacije nama potpuno otvoren.”
“U BiH, ljudi se bore nagonski i impulsivno”
“Mi spadamo u zemlje drugog ili čak trećeg svijeta. Mi nemamo mnogo vremena i snage za privlačenje medijske pažnje ‘igrokazima’, jer ljudi kod nas stvarno pate, kako od pritisaka na prirodu, tako i od pritisaka na ljude koje je donijela tranzicija. Ljudi se bore na lokalu nagonski i impulsivno. Žele da sačuvaju svijet oko sebe onakvim kako poznaju i koji im je često jedini bijeg u ljepotu ali i pomoć u preživljavanju od nerijetko sumorne stvarnosti. Takođe, priroda je važan oslonac našem čovjeku koji je svojim životnim navikama i dalje u vezi sa prirodom i to je veliko bogatstvo i trebamo se truditi da to sačuvamo, a ne težiti da se modernizujemo i odrodimo”, kaže Dragomirović.
Smatra da je prikladniji naziv za ekološke aktiviste – “borci za pravdu”.
“Naši aktivisti stvarno ulaze u konflikte na terenu, svojim tijelima pokušavajući da spriječe štetne projekte. Svaki put kada krenete prenositi vijest iz nekog muzeja o uništenoj slici, sjetite se da ljudi na terenu stvarno pate i biju bitke i da su oni ti koji zaslužuju medijski prostor, ali još više podršku u širenju ideje o važnosti očuvanja svih prirodnih vrednota i života koji su u direktnoj vezi sa prirodom, bar u našim medijima”, apeluje Dragomirović.
Kritičarima koji ekološke aktiviste nazivaju teroristima, a njihove metode nedemokratskim, Dragomirović poručuje:
“Nedemokratski je i oduzimati ljudima pravo na zdravu životnu sredinu i uništavati prirodu. Kakav odgovor treba da bude i koje principe to želimo da zadovoljimo? Da li demokratije koja iz dana u dan sužava ljudska prava i izigrava ideju na kojoj počiva. Nedavno su i Centar za životnu sredinu, prilikom jednog zvaničnog procesa, predstavnici institucija prozvali ekološkim teroristima, dok smo sjedili za stolom i sukobljavali mišljenja, a samo smo pozivali da se ispoštuju zakoni ove zemlje. Iz ovih primjera mogu da zaključim da bi definicija teroriste trebala da bude: Onaj koji poziva na pravdu i poštivanje društveno usaglašenih normi. Mislim da se nekad terorizmom smatralo nasilno djelovanje kojima je glavna svrha izazvati opšti strah. Da li je stvarno opšti strah izazvan polijevanjem Van Gogovih dijela farbom, ili u našem slučaju pokretanjem nekog procesa pravnim putem? Bojim se da u našoj stvarnosti opšti strah unose vladajući svjetski ali i lokalni političari kraz svakodnevno pozivanje na mogući rat, glad ili izmanipulisane epidemije. Još nisam čula da je zbog svog tog straha ili stresa izazvanog takvim djelovanjem neko današnje političare nazvao ‘političkim teroristima’.”