Milica Gligić rođena je 1995. godine i
sa 16 godina imala je priliku da dvije godine srednje škole završi na
Koledžu ujedinjenog svijeta (UWC) u Kanadi, UWC Leaster B. Pearson College, nakon čega je dobila stipendiju i otišla u Kinu gdje studira Filozofiju i kineski jezik u Šangaju, NYU Shanghai.
“Razgovor za upis na United World Colleges
bio je u Mostaru gdje su me poslali u Kanadu jer su mislili da ću se tu
najbolje snaći. Kada sam otišla u Kanadu trebalo je da izaberem
napredni nivo, odabrala sam istoriju, filozofiju kao i engleski jezik”,
priča Milica.
Prve dvije godine srednje škole Milica
je provela u Srebrenici kao farmaceutski tehničar, kako kaže, taj smjer
je bio najbolji za nju jer sa tom školom imala bi zvanje u slučaju da
njeni roditelji nisu mogli da je školuju dalje ali ljubav prema
društvenim naukama nastavila je u Šangaju.
Zahvaljujuć ličnom angažmanu u lokalnoj zajednici gdje je sa prijateljicama pokrenula bend Prokleta Jerina
u kojem je svirala bas gitaru kao i podršci Thomas Deleu, koji u
Srebrenici duži niz godina za mlade drži muzičke radionice, Milica je
imala priliku obrazovanje nastaviti van granica Evrope.
“Obrazovni sistem je pravedan i bolji od našeg”
Tokom obrazovanja u Kanadi školu je
pohađala prema kanadskom sistemu gdje se dvije godine učenici pripremaju
za završni ispit koji po formi i sadržini nije lagan a pravila su
jasna, ko pokuša da vara poništava mu se školovanje.
Određeno znanje iz obrazovnog sistema u našoj zemlji pomoglo je da Milica neke od predmeta lakše položi.
“Dosta mi je hemija pomogla, jedino je
bio problem termini na engleskom jeziku ali svakako organska hemija koju
sam imala u Farmaceutskoj školi olakšala mi je ispite zbog kvalitetnog
predznanja”, kaže Milica.
“Prvi semestar bio mi je najteži”
Kao i većina mladih u Bosni i
Hercegovini, Milica nije imala mnogo prilika za putovanja tako da joj je
prvih šest mjeseci u Kanadi bio najteži period.
“Skoro svaki dan čula sam se svojim
roditeljima i prijateljima, sve mi je nedostajalo i bilo mi je teško dok
nisma stekla nova prijateljstva”, priča Milica.
UWC priznat u 130 zemalja ali ne u BiH
Nakon završetka srednje škole u Kanadi,
Milica je željela da studije nastavi u Americi ali, zbog birokratskih
problema, odabrala je Šangaj gdje je primljena i dobila je punu
stipendiju za prvu godinu, kao dobar student, stipendiju je dobila i za
drugu godinu.
Nakon adaptacije u Kanadi, trebalo je
ponovo upoznati novu okolinu u Kini. Ovog puta bilo je drugačije, u
kampusu su bile dvije djevojke, jedna iz Milića i druga Mostara.
“Bilo mi je lakše kada sma znala da je
neko iz Bosne tu. Sa druge strane, bilo je mnogo teže zbog akademske
adaptacije. Izmijenila sam nekih stotinu načina kako zapamtiti kineski,
tako da mi je to u prvom semestru to bio najveći izazov, razvijati način
razmišljanja koji će mi pomoći da zapamtim kineske karaktere i
izgovor”, rekla je Milica.
Bilo je dosta lako uklopiti se u Šangaju
jer je živjela u internacionalnom kampusu, veliki izazov bila je hrana
jer se najviše konzumira meso, Milca ne jede meso od kada je otišla u
Kanadu.
“Najviše mi se dopadaju sela jer su
ljudi topliji i dobri, bolje prihvataju strance dok to nije slučaj u
gradovima poput Šangaja”, ističe Milica.
Otići u Kanadu bio je veliki rizik
Odlazak u Kanadu za Milicu u momentu je
bio veliki izazov ali u Srebrenici nije imala šta da izgubi, čvrsto je
željela da proba i otisne se vani.
“To je ipak bio veliki rizik, ja nisam
vidjela nikakav drugi izlaz, način da se motivišem da nešto uradim tako
da mi je to bila kao neka odskočna daska, gore ne može biti šta god tamo
da se desi”, priča Milica, dodaje da je vjerovala da će joj se trud na
kraju isplatiti i da se nakon toga otvaraju mogućnosti u daljem
obrazovanju.
Najveća podrška su joj roditelji kao i
Thomas koji je najviše pomogao finansijski tokom boravka u Kanadi jer
stipendija nije pokrivala sve troškove. Svakako, najveća moralna podrška
su joj roditelji koji joj nisu dali da odustane i uvijek su bili uz nju
kada joj je bilo najteže.
Pasivni mladi, perspektive nemaju
Jednom godišnje dolazi u Srebrenicu gdje
provodi raspust sa porodicom i prijateljima i misli da svake godine
mjesto zamire i da je sve manje aktivnosti za mlade.
Loš angažman mladih, negativna poslovna
klima i ogroman uticaj politike smanjuje perspektivu svim građanima ovog
grada, posebno mlađoj populaciji koja treba da gradi novu Srebrenicu.
Svjesna činjenice da mladi moraju, jer
nemaju druge opcije, popustiti pred političarima i svoj glas i slobodu
dati tek tako, bez plana za budućnost, za Milicu je poražavajuće.
“Željala bi da se stav mladih u čitavoj
Bosni i Hercegovini, prema njihovom pravu na glasanje promijeni jer time
mogu postići promjene i mislim da većina mladih koja je politički
aktivna nije svjesna šta radi sa svojim glasom”, kaže Milica.
Važna je upornost i motivacija, tako ćeš uspjeti
Na pitanje šta je potrebno da se mlada
osoba uradi i studira vani, Milici ja rekla da je presudno da budeš
uporan i motivisan, da su to najvažniji elementi.
“Upoznala sam momka u Kanadi koji nije
znao engleski, samo francuski i nije mu bio problem da nauči jezik i
završi školu”, priča Milica.
Nakon završenog obrazovanja vani, ne vidi razlog da se vrati u BiH
Mnogo je razloga zbog kojih se ne bi
vratila, prije svega njena diploma neće biti priznata, generalna
situacija nikome ne obećava bolje ali ne želi zaboraviti ovu zemlju i
sve što bude radila biće usko povezano sa njom.
“I dalje imam osjećaj dužnosti da makar
nešto mogu promijeniti, vjerujem da ću ovdje pokrenuti neki privatni
biznis gdje će biti posla za mlade koji studiraju ili nemaju posla jer
znam koliko je teško sebe izdržavati na studijama. Razlog što se ne bih
vratila jeste što moj život postoji van Srebrenice gdje živiš u
pravednom i uređenom sistemu što nije slučaj u Bosni”, kaže Milica.
Kultura različitosti i razumijevanje drugačijih ruši barijere
U Šangaju na univerzitetu gdje Milica studira nalazi se oko 80 različitih nacija i 160 studenata iz svih krajeva planete.
“Mislim da je najveći neprijatelj
ljudskih odnosa neznanja odakle dolazi i strah, odakle potiče i
konflikt. Bilo mi je super upoznati ljude iz drugih djelova svijeta, o
njihovoj religiji, kulturi, načinu života”, kaže Milica.
Tokom studiranja obično se govori o
konfliktima posebno sa teritorije nekadašnje Jugoslavije što je za
Milicu bilo posebno iskustvo.
“Sad kada sam u Šangaju i kada
razgovaram sa Selmom ili Sunčicom o tome šta se desili u Bosni dosta
lakše mi je govoriti kada sam izvan bosanske okoline. Ja mislim da si
ovdje dosta ograničen tim šta će tvoja okolina reći o tome, ako kažeš
nešto drugačije bićeš osuđivan. biti izvan Bosne i Hercegovine i
komunicirati sa našim narodom izvan je dosta lakše jer su ljudi dosta
otvoreniji da govore o konfliktu, da govore o tome što bi se trebalo
promijeniti je svi znaju šta je dogodilo i stalo im je do toga da sve
žrtve budu priznate” objašnjava Milica i dodaje da je najvažnija
solidarnost gdje uvijek pobjeđuje ljudskost.
Stariji ljudi iz Kine znaju nešto o Bosni i Hercegovini najviše iz rata
Mladi ljudi većinom ne znaju gdje je
BiH, ali znaju za neke države iz okruženja, tako da je najlakši način
reći blizu Srbije jer svi znaju Novaka Đokovića.
“Stariji znaju nešto o Bosni sa
televizije, posebno o ratu. Ono što me onako iznervira jeste da ti ljudi
što znaju nešto iz devedesetih godina oni i dalje misle da je ovdje
slična situacija, rat. Ja im uvijek kažem da nije i da je ovo sigurna
država i da možete otići gdje želite, a da je Srebrenica mjesto koje je
najsigurnije”, rekla je Milica.
Ova mlada Srebreničanka uspjela je
zahvaljujući sebi, svojim roditeljima i prijateljima koji su joj pomogli
da živi svoje snove. Sasvim je sigurno da ona nikada neće zaboraviti
svoju zemlju, svoj grad i da će uvijek biti pozitivan ambasador koji će
predstavljati Bosnu i Hercegovinu i Srebrenicu u svijetu na način koji
dolikuje jednoj mladoj i ambicioznoj osobi.
Izvor esrebrenica.ba