Strastveni je ljubitelj knjiga i
čitanja. Autor je romana „Poseban od prvog
udisaja“. Piše i preporuke na stranici „Čitaj knjigu“. A kroz sve to priča i o
svijetu i razmišljanjima unutar okvira invaliditeta, koja malo ko i iznosi na
svjetlo dana.
On je Ismar Krdžalić i ako je već
poseban, to je po načinu na koji čuva optimizam u sebi.
Rođen je u sred ratnih dešavanja i
zbog ograničenih mogućnosti za liječenje i adekvatan pristup medicinskoj
zaštiti, danas ima invaliditet.
„Kažu da cerebralna paraliza nastaje
tako ukoliko beba tokom prvih 12 mjeseci života dobije visoku temperaturu, što
je sa mnom bio slučaj. Danas je posljedica otežano samostalno kretanje, a
mentalne sposobnosti su na svu sreću ostale očuvane“, kaže on.
Te sposobnosti je od djetinjstva
primijetila i Ismarova majka Indira i na njihovom razvoju od tad istrajava.
Ismar je prošao i redovan školski program, osnovnu i srednju školu sa
vršnjacima bez invaliditeta, a sad je student na Odsjeku za germanistiku Filozofskog
fakulteta u Sarajevu.
„Ja sam jedan od rijetke djece koja su
krenula u školu ne imajući zapravo predstavu šta se tamo radi. Zahvalan sam
svojoj mami koja je procjenila da sam za to spreman. Mislim da je najveća
prepreka to što su se drugi susreli sa mnom, ovakvim tvrdoglavim kakav jesam.
Danas sam na fakultetu, a ta mamina podrška i dalje traje. Kada stignete tako
daleko, strah od padova postane jači, ali je motivacija veća jer znate kakav
ste put prešli“, objašnjava sagovornik.
Prepreke sa kojima se suočava nisu
nimalo jednostavne i zanemarive, kao ni većini osoba sa invaliditetom. Od
različitih operativnih zahvata, elektromotornih kolica koja su nastradala u
poplavama i koja je potom uspješno zamijenio, do borbe za indeks, koji marljivo
ispunjava ocjenama. Osvrće se na već uobičajene komentare sa kojima živi.
„Pomalo me nervira to što pojedini
ljudi pridodaju epitet „lahko“ svemu onome što mi ide od ruke. Imam invaliditet
pa bi trebalo da se nosim samo sa onim stvarima koje su u sklopu toga ostvarive.
Ne, ja se uhvatim u koštac sa stvarima koje su daleko iznad mojih okvirnih
mogućnosti. Neprestano pomjerati vlastite granice – to je za mene uspjeh.
Nekako su mi takve stvari dolazile tokom čitavog odrastanja. Ako odlučite biti
neko ko je nešto ostavio iza sebe, suočit ćete se sa mnogo komentara o tome
kako to radite, ili kako biste to trebali raditi. Na kraju ostavite nešto, ali
i mnoge iza sebe. Život nije statičan, nikada nemate sve što želite, ali imate
sve dok u sebi imate snage poželjeti nešto“, ističe.
A on je, svakako, i mogao da poželi,
ali i ostvarivao ono što poželi.
U objašnjavanju onoga što invaliditet
nosi, kao alat je iskoristio i svoj autobiografski roman, koji s posebnim
ponosom ističe.
„Moj autobiografski roman „Poseban od
prvog udisaja“ je svojevrstan vodič za sve one koji se žele upoznati sa dušom
osobe sa invaliditetom. Ponosan sam jer se i nakon tri godine od objavljivanja
mnogo traži i čita. Predivan je taj osjećaj kada niste ni svjesni da nekome
možda baš ovoga trenutka pružate ohrabrenje“, kaže on.
Radostima tu nije kraj, naglasiće.
„ Zahvaljujući najpopularnijoj
balkanskoj stranici o knjigama „Čitaj knjigu“ i njenoj idejnoj kreatorici,
gospođi Alis Marić, počeo sam raditi nešto o čemu sam do tada samo sanjao.
Pišem preporuke na one knjige koje čitam i koje u svrhu toga dobijam besplatno
od balkanskih izdavača. Velika je stvar kada vaš angažman biva viđen i praćen
od strane 135. 000 ljudi. Radujem se poput malog djeteta svaki put kada položim
neki ispit na Odsjeku za Germanistiku, ali samo oni koji su doista studirali
znaju pod kakvim sam stresom uoči ispita“, prepričava.
Iako se situacija u posljednje vrijeme
u jednom dijelu popravila, smatra da je u izvještavanju o osobama sa
invaliditetom prisutno mnogo propusta.
„Sa druge strane, iako postoji niz
stručne literature o ovom tjelesnom stanju, dešava se da me novinari i dalje
najavljuju onim tipičnim izrazom „boluje od cerebralne paralize“. Ne, moje
tijelo se nalazi u stanju cerebralne paralize. Malo edukacije ne bi bilo na odmet“,
reći će.
A kad dođu sumorni dani, drži se
jednog već oprobanog rješenja.
„Meni nije najteže u životu, niti je
drugima toliko lahko kao što to sa moje tačke gledišta izgleda. Time se uvijek
vodim u teškim trenucima. Volim biti okružen ljudima koji me znaju nasmijati i
koji dopuštaju da ih ja nasmijem“, naglašava.
U istrajavanju na uspjehu, osobama sa
invaliditetom koje se nalaze u sličnoj poziciji kao i on, poručuje samo jedno.
„ Šta god želite raditi u životu,
počnite odmah! U zdravom uspjehu ne postoji kraj, postoje samo početak i
napredovanje. Trebamo biti ponosni baš na to što živimo u BiH, gdje činimo čuda
uprkos čestom nedostatku osnovnih društvenih olakšica. Da živimo u nekoj drugoj
zemlji, možda ne bismo prošao ni u pola teških trenutaka i barijera, ali onda
ne bismo bili toliko #PonosniNaSebe kao što jesmo i kao što imamo razloga
biti“, zaključuje na kraju razgovora Ismar.
Priča je nastala u okviru kampanje
#PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi
organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa
invaliditetom u BiH.