Iako je (i) hrvatski grad i grad katolika, Banjaluka, nakon reteologizacije društva od devedesetih, i ove 2010. godine javno ne proslavlja katolički Božić. Ne proslavlja ga, naime, javnom reprezentacijom. Ako se kome ovo neproslavljanje katoličkog Božića čini normalnim i neupitnim – to zapravo nije normalno niti neupitno. Ne da se logičko – pravno, ni teorijski održati. Društvo kakvo je naše ne može imati etičke reference. Zločini, ratna dešavanja, koncentracioni logori nam to ne dozvoljavaju.
Ovdje je riječ o političkom dokumentu, o gradskom Zaključku po kojem ugostiteljski objekti u Banjaluci mogu raditi neograničeno: 31. decembra 2010. godine, te 01, 06, 13. i 14. januara 2011. godine. Problem koji tekst analizira jesu proslave Božića.
Društvo i država zasnovani strogo na nacionalnoj i religijskoj diskriminaciji, ne može isključiti diskriminaciju kao princip društvene organizacije. Ne može, i ne smije da nediskriminira. Pravo svakog Srbina, Hrvata i Bošnjaka, svake Srpkinje, Hrvatice i Bošnjakinje jeste da bude nacionalno to jest kolektivno reprezentiran. Iz toga se izvodi pravo svakog pravoslavca, katolika i muslimana da bude religijski reprezentiran, i preko takve reprezentacije i razlikovan. Da se pomoću diskriminacije izdvoji iz nediferenciranog mnoštva i označi kroz kolektivne identitete.
Ipak, treba znati da je ova druga, religijska reprezentacija, u koliziji sa prvom, jer nacionalno ne odgovara religijskom ili vjerskom, i vjersko ili religijsko ne odgovara nacionalnom – nisu istovjetni. Ali pod sadržajno praznom ideološko-dogmatskom sintagmom vitalnog nacionalnog interesa, kao instrumenta i bitnog razloga kojim se obezbjeđuje i zadobija nacionalna reprezentacija, ovo drugo ulazi kao neizostavni dio takve „životne sile“ koja treba – u svoju strukturu ugrađenu – pravno kodifikovanu, političku i kulturnu zaštitu.
Da bi bili na sve načine jednaki (pravno, ekonomski, politički, kulturalno, religijski i t.d.), a jednak nad jednakim nema moć (NB), ove grupe moraju da se diskriminiraju, upravo na pokušaju razlaganja osobenosti etničkoga i religijskoga. Tu pozitivnu diskriminaciju, kojom se daje prednost kolektiviteta nad individuom, njegovim i njezinim (diferencijalima) garantira i generira državni ustav, skupa sa entitetskim i kantonalnim ustavima, i ovdje, isto tako, specifično grad Banja Luka svojim statutom. No, to treba također reći, ponekad se garantira i načelo potpune nediskriminacije. Tako grad Banja Luka na primjer Statutom garantuje da u gradu, građani ostvaruju ljudska prava i slobode koja su im garantovana međunarodnim aktima, Ustavom i zakonom bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi (član 9.).
Ipak, s druge strane, grad Banja Luka uvodi i pojam diskriminacije preko principa proporcionalne zastupljenosti, gdje se kaže da organi Grada obezbjeđuju proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda i grupa „Ostalih“ u organima Grada, a na osnovu rezultata posljednjeg popisa stanovništva. Odlukama i drugim aktima organa Grada, obezbjeđuje se primjena principa proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i grupa „Ostalih“ (član.11.).
Dakle, u ovom dokumentu (Statut) nalazimo tri reference: prva referenca je princip nediskriminacije po bilo kojoj osnovi i apstraktni pojam građanina, druga referenca jeste aktualni popis iz 1991. godine koji služi među ostalim i za utvrđivanje etničke raznolikosti u Banjaluci, treća referenca je da se obezbjeđuje primjena principa proporcionalne zastupljenosti konstitutivnoh naroda i „Ostalih“ preko odluka i drugih akata organa Grada. Te tri reference uspostavljaju normalan i regulativni odnos.
Prva referenca kaže: nema diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Time nema ni proslave religijskih praznika ni po kojoj osnovi, a o kojima grad vodi posebnu skrb. Dakle, svi smo građani i građanke, princip religije je princip privatnosti. Neizostavno je da grad mora da brine o „svojim“ vjernicima, ali ta briga neophodno uključuje i mehanizme koji regulišu te oblasti.
Druga referenca kaže da etnički nijedna grupa nije u „apsolutnoj“ većini. Pored toga kaže i da 22 000 Jugoslovena živi u gradu. Pretpostavka je da su oni ateisti.
Treća referenca kaže, ukoliko postoji određeni tretman za jednu grupu, taj isti tretman mora postojati i biti obezbjeđen proporcionalno za druge grupe. Dakle, jednakost proslave katoličkog Božića mora biti jednaka jednakosti proslave pravoslavnog Božića. Iz tog ugla, iz te jednakosti – kad je katolički Božić i njegovo obilježavanje referenca ili primjer, to znači, da se za pravoslavni Božić ne smije obezbijediti neograničeni rad ugostiteljskih objekata i time praviti javnu manifestaciju.
Kršenje principa proporcionalne zastupljenosti se iščitava iz Božićne poruke izvršne vlasti grada Banjaluke (http://www.banjaluka.rs.ba/front/article/3455/) upućene katoličkim vjernicima i vjernicama, i banjolučkom biskupu. Tom porukom, svakako bitnom i dobrodošlom, ali pomalo i licemjernom, stvar katoličkih vjernika se udaljava u privatnost, u daljinu porodičnog doma i crkve – uklanja se s onu stranu. Udaljava se iz sfere javne zastupljenosti u nevidnost. Ili, da kažemo, u primjeru, na drugačiji način. Ukoliko ostanete 24.decembra u kafani duže od radnog vremena policija vam može doći na vrata i vlasnik ili vlasnica objekta će morati platiti kaznu – bez obzira što je Božić, a gosti će biti zamoljeni da idu kućama ili istjerani.
Opet, ukoliko je pravoslavni Božić i njegovo obilježavanje referenca ili primjer, onda se i pravila poduzeta oko ovog Božića moraju primijeniti jednako na katolički Božić, odnosno moraju se primijeniti proporcionalno kao jednakost dvaju odnosa. Odnos je ovakav: Ili oba idu u javnost, ili oba idu u privatnost.
Tekstualno govoreći, proizvodi se načelo opštosti na osnovi religijskoga idioma (posebnosti) u kome reprezentacija posebnosti zadobiva reprezentaciju opštosti, u kome se ljudi uređuju da mogu, smiju, moraju i trebaju čitavu noć biti po kafanama, na javnim mjestima zaokupljeni i u crkvenim dvorištima i u crkvama. Uranak sa ovim uređivanjem nema veze.
Praznici kao vjerski praznici u Entitetu su, među ostalim, i pravoslavni Božić i katolički Božić. Vjerski praznici se praznuju dva dana, i vjernici pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti imaju pravo na plaćeni izostanak s radnog mjesta u dane praznovanja (Zakon o praznicima). Opet, entitet će proglasiti 06. i 07. januar neradnim danima za sve.
Bitno je uvidjeti važnost tog dokumenta (Zaključka …) kao političkog dokumenta i političkog instrumentarija –u kome se precizira da ugostiteljski objekti mogu raditi neograničeno: 31. decembra 2010. godine, te 01, 06, 13. i 14. januara 2011. godine. On je politički dokument zamjene teza, jedan od mnogih, kojima se trujemo i osiromašujemo u našoj demokraciji i kulturnom razvoju. On je instrument sile na kojeg svi pristajemo. Ispod privida očekivanog i normalnosti kriju se interesi, prevladava oportunizam, prevladavalju zaključci koji ne mogu da se donesu bez logičkih pogrešaka u zaključivanju.
Logika koja se nameće nije logika zakona, pridržavanja pravila i uvažavanja dogovora i ugovora. Logika koja se nameće je logika jačeg i njegovog slova. To je ta logika koja kaže, ukoliko Bošnjaci i Hrvati bilo kako zavladaju Banjalukom, imaju pravo da ruše sve naše bogomolje, jer i mi smo to radili. Tako se stiče i obezbjeđuje legitimitet, drugačije se i nije došlo do moći i vlasti.
Ovaj Zaključak (dokument grada o radnom vremenu ugostiteljskih objekata) je arbitražan, bez obzira što se navodi da je donesen na zahtjev Zanatsko-preduzetničke komore regije Banja Luka. Izvršna vlast ne može donijeti zaključke a da ne konsultuje svoje dokumente.
Boris Buden, hrvatski publicist, koji živi u Londonu, komentirajući ogromnu obnovu upražnjavanja religijskih praksi objašnjava da je “… politika to što je ljude u crkvu dovelo”. Referentna tačka za otpor je uporedba proslave Božićâ u Banjaluci. Jednima je „dozvoljeno“, preko gradskih odredbi da za vrijeme “svog” praznika mogu uživati u “blagodatima slobode” neograničenog slavlja, kada i kafane rade neograničeno. Za prvi ili drugi Božić ne važe ili ne vrijede takva pravila. Jednostavno, ti ljudi imaju manje vrijedan Božić, ili jednostavno nemaju iste referentne povlastice, zato što su „jednaki“. Ovdje se zapravo treba završiti misao o ovome. Jer, da se ne elaborira dalje, jednostavno bi se moglo reći, da bi proslava katoličkog Božića, onako kako grad/politika disciplinuje proslavu pravoslavnog Božića, mogla pokazati nevjerojatan fenomen, koliko je ovaj grad hrvatski i katolički, po mladosti i pijanima, koji u svojoj nesputanoj i ohrabrenoj slobodi ruše, pred sobom, sve što je različito.
Dakle, u ovom tekstu nije riječ o vjernicima, već o političkoj disciplinaciji. To je u svemu to, grad mora da pokaže čiji je, da na mjesto jednog idioma (jedne posebnosti) postavi univerzaliju, da pomoću hotimičnog neznanja sprovede svoju politiku. A upravo na to što hoće da pokaže čiji je, tjera ga njegov strah da to možda i nije, i tjera ga također i sjećanje na njegovu recentnu ratnu prošlost i postratno etabliranje u vještom otporu da se suoči sa njom. A ta prošlost jeste istina ovog grada. Ali ne kao njegova povijest, nego kao povijest njegove vlasti. Grad i vlast nisu isto.
Arhiva BUKE