„Ako želiš osvojiti jednu zemlju, prouči joj groblja“.
Jednom sam zapamtila spomenutu izreku nepoznatog autora i često bih je se sjetila pri pogledu na groblja u različitim zemljama. S vremenom mi se činila sve istinitijom i ukoliko u njoj promijenimo samo jednu riječ – umjesto glagola ‘osvojiti’, zbog različitih osvajačkih pretenzija koje bi nas odvele u krivom smjeru, stavimo ‘upoznati’, dobijemo izreku u koju danas potpuno vjerujem: ”Ako želiš upoznati, jednu zemlju, prouči joj groblja”. Groblja pričaju priču o zemlji kojoj pripadaju.
Šta pričaju bosanskohercegovačka groblja? Mnogo više, nego što se čini na prvi pogled. Najglasnije, naravno, pričaju masovne grobnice – svojom veličinom i brojem, oblikom, mjestom nastanka, one vrište o hororu koji je BiH proživjela, iako ih sve manje čujemo, jer nam je tako lakše ili nas je zadesilo najgore zlo koje je moglo – apatija. Srećom, one ipak nisu pravilo, nego izuzetak, koliko god stravičan i dovoljan. Puno više pričaju ona druga groblja, ona stalna i postojanija. Ona na koja smo navikli, jer pored njih prolazimo svaki dan, pa ih više ni ne zapažamo, niti čujemo šta nam govore.
Prvo pričaju svojim mjestom. Dovoljno se zaputiti bilo kojim magistralnim putem u BiH da uz put vidimo makar jedno groblje. Najčešće su raštrkana po okolnim brdima, nabacana bez ikakvog reda, ili su odmah uz cestu, na rijetkim zaravnjenim površinama. Bijeli i sivi nišani, ili crni križevi i sivi nagrobni spomenici. Groblja uz cestu i autoput. Neka nastala prije asfalta, a neka nastala baš zbog njega. Jer bosanska groblja ne odlikuje mir i ljepota i čini se da baš vole zvuk automobila. Vole da budu blizu prometnica kao i sve one silne kuće koje mijenjaju mir i izolaciju dvorišta za veću blizinu ceste i koje uporno nastaju svaki novi dan. Često sam se pitala, prolazeći kroz bosanske gradove, zbog čega ljudi grade kuće tako blizu cestama, s prozorima koji gledaju na cestu, jer imaju sasvim dovoljno prostora da ih odmaknu. Poređenje sa grobnim mjestima koja slijede istu logiku i čiji broj uz cestu daleko premašuje one koji su tu nastali silom prilika usljed ratova i sl., daju odgovor da to VOLE. Ljudi u BiH vole da žive blizu prometnica i ne smeta im smrad i buka automobila.
Ni s većinom gradskih grobalja nije bolje. Obično su zbijena između stambenih naselja i rijetko na skroz ravnoj površini. Prenatrpana, asimetrična i s preblizu postavljenim grobnim mjestima između kojih je veoma teško proći, dok se nekim može prići jedino prelaženjem preko drugih grobova. Teško je dostojanstveno ožaliti pokojnika dok se stoji ili čuči pred grobom, jer nema klupe na koju bi se sjelo i odmorilo. Bol u leđima i žiganje u koljenima ne idu zajedno s mirnim procesom tugovanja. Stariji ljudi ili invalidi, mnogim grobovima nikako ne mogu ni prići. Bosanska gradska groblja nisu prilagođena svim posjetiteljima, kao ni bosanski gradovi i gradići. Većinom ružni, s novoizgrađenim kičastim nastambama koje ne poštuju urbanističke planove, teško ili nikako prohodni za one naslabije među njima – invalide. Groblja ne poštuju svoje mrtve, a još manje žive, na isti način na koji ih ne poštuje država.
Kunderina protagonistica u romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja o grobljima u Češkoj piše da je podsjećaju na vrtove, jer su prekrivena zelenilom i cvijećem i lijepa kao uspavanka. Voli ići na groblja jer je ispunjavaju mirom i na njima je mir, čak i kad je vani rat i ona ne znaju za Hitlera, Staljina, okupaciju. Zapamtila sam ovaj opis, jer mi se svidjelo misliti o grobljima kao vrtovima na kojima vlada mir, koja se ne obaziru na događaje van svojih zidina i na kojima je vrijeme stalo, ali to, jednostavno, ne vrijedi za groblja u BiH. Ona nisu vrtovi, nisu nedirnuta vanjskim dešavanjima, jer ih ona NIKAD ne zaobilaze. Rijetko se nalaze u prirodi, na velikim travnatim površinama (takvih ni nema puno u BiH), a ako se i nalaze, loše su održavana, zarasla u travu i korov. Drugog zelenila na njima skoro da i nema.
Nagrobni spomenici se oštećuju svako malo, zavisno od trenutnog konflikta i grupe ljudi koja se zadesi u njihovoj blizini i nasiljem nad njima izrazi svoju mržnju prema onima kojima pripadaju. Tako smo zadnjih godina svjedočili oštećivanju jevrejskog, romskog, muslimanskog, pravoslavnog, katoličkog, partizanskog groblja…, i u tome među njima nema baš nikakve razlike. Dovoljno je da imaju nesreću da se nalaze u BiH. Na isti način na koji smo svjedočili povređivanju i oštećivanju prava SVIH građana Bosne i Hercegovine – onih koji imaju nesreću da žive u njoj, bilo da su ih oštećivali jedni drugima, bilo da se radi o nasilju koje se dešava nad njima SVIMA.
Razlika između ljudi koji pripadaju različitim vjerskim grupama u BiH je imenska. Razlika među nadrobnim spomenicima je vizuelna. Muslimanski nišani su jednostavni, bijeli, bez ukrasa. Nema tu nekih velikih varijacija, osim što se razlikuju muški i ženski. Jednostavnost i surovost. Pravoslavna i katolička groblja su bogatija oblicima i time inspirativnija. Jevrejska su nešto između. Međutim, usljed zuba vremena, nebrige i surove okoline, sva oni počnu ličiti jedna na druge. Posive, kamen popuca, zarastu u travu i korov. Raspadaju se polako, kao i leševi onih kojim pripadaju. Puno je veća i očitija razlika između nadgrobnih spomenika bogatih i siromašnih pokojnika, nego ona između različitih vjerskih skupina i klasna razlika među ljudima se prenosi i na groblja, kako u BiH, tako i svugdje.
Ne znam koliko bi stranac iz pogleda na BiH groblja mogao zaključiti o pogrebnim uslugama koja prethode ukopavanju, ali vjerujem da bi prostom logikom zaključio da i ona mora biti u veoma lošem stanju. Ožaloćeni se, ukoliko nisu članovi vjerske institucije kojoj plaćaju članarinu i ako ne žive u gradu u kojem postoji dobra pogrebna kompanija, uglavnom moraju pobrinuti SAMI za sve. A puno je toga, od kupanja preminulog, do oblačenja, nalaženja vozila, kovčega, štampanja smrtovnice i usljed nužde obavljanja tih uglavnom ponižavajućih i birokratskih radnji, ne ostaje tu puno mjesta za dostojanstveno tugovanje. Naročito je teško ateistima i ostalim manjskim grupama, jer su u potpunosti prepušteni sebi, što je opet PRESLIKA stanja u BiH društvu i odnosa većine prema manjinama, prava na individualnost i različitost. Kako nemaju pravo da ravnopravno žive, tako ravrnopravno i ne umiru
Jedina groblja kojima se u BiH posvećuje pažnja su stećci. Tim su lijepim, bijelim i izvanrednim kamenim spomenicima posvećivane pjesničke zbirke, o njima su pisane monografije i naučni radovi. Često ih se spominje i u medijima. Međutim, ne čini se to kroz meditaciju o ljepoti njihovog reljefa i kroz iskazivanje poštovanja kostima koje leže ispod i dijaku čije je ime uklesano na kamenu, nego u dnevno političe i nacionalističke svrhe. Stećci su sredsto za utvrđivanje viševjekovne državnosti i nacionalističkog mita. Najbolji dokaz za to je i veoma loše stanje u kojim se oni danas nalaze, jer je to od sporednog značaja.
Jedna stvar je sigurna, onda kad neki stranac koji zaluta na bosansko groblje osjeti mir i dostojanstvo, bez teškoća prođe između grobova i udahne kisik koji proizvodi drveće okolo, to će značiti da je i život u BiH mirniji i dostojanstveniji, više po mjeri čovjeka, živog ili mrtvog.