Mala,
obična prodavnica u mahali ili selu, u savremeno doba globalizacije,
suprotno svim ekonomskim logikama, opstaje. Vjerovatno je Balkan po tome
izuzetak. Jedan od razloga što ne gubi interes mušterija jest čuvena
“teka koja trpi veresiju” kupaca finansijski nemoćnih da odmah plate,
uglavnom osnovne životne potrepštine. Vlasnici tih i takvih trgovina
imaju posebnu definiciju za svoj način rada.
“Mi smo oni koji održavaju socijalni mir u zemlji. Kupci koji nemaju
novca u datom trenutku ne mogu otići u velike tržne centre. Dođu nama i
upitaju mogu li uzeti robe u vrijednosti 100 KM. Odobrimo im, kupe i
ubrzo izmire dug. Sljedeći put pitaju za 150 KM. Damo im i tako se to
vuče”, kaže Almir Garagić, čija je supruga vlasnica male trgovine u
Arnautovićima pored Visokog. Upravo u tu radnju četvrtak je došla jedna
djevojka sa specifičnim zahtjevom upućenim zaposlenici Selmi Kovač, koja
se zatekla u smjeni.
Odlazi stranac i toliko dobra iza sebe ostavlja
“Taj 15. juni za mene je najsretniji ili najtužniji dan. Lijepi
mubarek mjesec ramazan, mjesec darivanja. U 16:30 u radnji mirišu topli
somuni i daju posebnu čar. Gledala sam na parking kako dolazi auto i
izlazi osoba koju nikada nisam vidjela ni čula. Ulazi u radnju i, ne
predstavljajući se, pita za vlasnike. Blago, tihim glasom, pita me da li
dajemo robu na veresiju, imamo li dužnika i čuvenu teku. Na moje
začuđeno ‘da’ odgovara kako bi željela da je očisti do momenta njenog
ulaska u radnju, kako bi svi dugovi bili regulisani. Kod mene šok i
nevjerica. Pitam se da li su to oni dobri ljudi za koje smo čuli da
postoje, ali se ne sreću. Svi su mi osjećaji bili pomiješani, a sveska
riješena!
Odlazi stranac, a toliko dobroga ostavlja iza sebe. Želim joj svako
dobro, a u isti momenat razmišljam kako reći mušterijama da nema duga i
kakvu će to reakciju izazvati. Kako sam nekome govorila da više nemaju
duga, tako su me gledali u nevjerici. Bilo je suza i zagrljaja od kojih
mi se srce cijepalo. Neka ovo bude ogledalo da uvijek treba dijeliti i
činiti dobro. Neka Uzvišeni nagradi osobu ili osobe najvećom nagradom na
oba svijeta”, kaže Selma, dodavši kako se nada da će veresija-sveske
konačno nestati. Njenu priču potvrđuje vlasnica radnje i iznosi svoj
pogled na nesvakidašnji događaj:
“Kada mi je djevojka to rekla, iskreno, nisam mogla vjerovati. Uzela
sam dvije sveske, izašli smo ispred radnje i počeli sabirati. Došli smo
do cifre od 4.400 KM. Sve je izmirila do posljednje marke. Meni su suze
potekle. Ne mogu reći da mi nije do novca. Odmah sam u sebi pomislila:
‘Bože, čime sam zaslužila da mi se to desi?’ Nije to mala stvar,
prekrižila sam više od stotinu dužnika. Djevojka koja je platila njihove
dugove uslikala je svesku, pozdravila se i otišla. I kažem: da im dragi
Allah dadne sve što se poželjeti može! Zdravlje, pa sve ostalo. Zar još
uvijek postoje takvi ljudi? Ne mogu riječima objasniti kako su mene
obradovali, a onda mogu misliti kako su obradovali toliki narod”, priča i
danas iznenađena Habiba Garagić, vlasnica radnje koja posluje od 2007.
godine.
Kaže kako su kupci izmirivali svoja dugovanja, ali da ih uvijek
iznova naprave. U radnju u tom trenutku ulazi Omer Babić, komšija i
redovni kupac. Sluša o čemu razgovaramo i nudi svoje razmišljanje:
“Svaka mu čast! Ko god da je. Neka mu Bog dadne još toliko! Ja nisam bio
dužan i upisan u svesku, ali mi je drago zbog naroda.”
Sad se lakše diše
Slična situacija bila je i u narednom selu, Uvorićima. Vlasnica
tamošnje trgovine Mirzeta Trako opisuje jedan ramazanski dan koji će
ipak imati svoju specifičnost.
“Do mene je došla radnica kazavši kako je u radnju ušla djevojka i
pitala dajemo li robu na veresiju i upisujemo li u teku. Potvrdno sam
odgovorila, misleći da ona traži da uzme nešto robe. Od mene je tražila
da vidi teku i da saberemo cifre. Nisam znala kako da se postavim. Ko je
ona i šta hoće? Nije mi se ni predstavila. Počela sam sabirati i kada
smo došli do 2.010 maraka, stala sam i rekla da je to to. Nisam dala da
nepoznata osoba vidi imena iz teke, zbog komšiluka. Izvadila je pare i
otišla. Ja sam ostala sva izgubljena, u šoku. I sada sam”, poručujući da
niko od bivših dužnika do momenta našeg dolaska nije upoznat da je
obrisan iz teke. Mi smo imali više sreće u susjedstvu. Sreli smo
sredovječnog muškarca koji stidljivo govori o jučerašnjem aktu
dobročinstva. Ne želeći da se spominje njegovo ime, kaže kako “sada
lakše diše i kako će zapamtiti ovaj ramazan”, dižući ruke u znak zahvale
Uzvišenome i anonimnom donatoru.
Kontaktirali smo s još desetak radnji na teritoriji visočke općine i dobili slične odgovore.
Neke od radnji već su na izloge istakle poruku onima iz “teka” da je
njihov dug izmiren. Sada, kažu, čekaju reakcije, a ne sumnjaju da će se
tek nagledati sretnih lica.
Također kažu da je djevojka išla od radnje do radnje i sve što je
htjela reći o donatoru jest “da želi da se poštuje nijet onoga ko takve
stvari radi i da se obratimo radnjama po cijeloj opštini”.
I tako ova (ne)završena priča kruži visočkom čaršijom i okolinom, ostavljajući ljude u razmišljanju. Možda joj je to i cilj?
Izvor: Al Jazeera