„Očevu pjesmu“ posvetio si svom ocu, koji je umro 2005. godine…
Da, ona je objavljena na njegov sedamdeseti rođendan, koji nažalost nije proslavio. Ali evo, ja sam ga proslavio pjesmom o njemu. Ona govori o svemu onome što se dešava oko nas i u nama, nakon što izgubimo nekoga koga smo smatrali besmrtnim. Sa jedne strane, ne želiš da prihvatiš tragediju koja te je snašla, a sa druge strane postaješ svjestan činjenice da ne postoji drugi put, osim onog naprijed. I što više koračaš naprijed, to više imaš potrebu da tragediju pretočiš u toplu uspomenu, sa toplim se uspomenama mnogo lakše nositi. I to sve mi je stalo u tri strofe i u jedan refren. Možda zvuči pomalo čudno, ali ja sam presretan zbog toga što mi je pošlo za rukom da sve to iznesem iz sebe i podijelim sa drugim ljudima… Ima ta neka formula, svaki put kada nešto što te muči podijeliš sa nekim, dobiješ osjećaj da si se oslobodio dijela tereta koji nosiš sa sobom. Tako da je ova pjesma za mene i jedno nevjerovatno olakšanje.
Pretpostavljam da ovakve pjesme nije lako snimiti… Nimalo. Mi smo se zaista, onako grupno, isplakali u studiju. Srećom, dovoljno smo zreli da bismo znali da je plač i za muškarce. Volim reći da se sa ovom pjesmom nisam otvorio, već handirao (smijeh).
Singl „Očeva pjesma“ najavljuje tvoj drugi studijski album „Četiri ljubavna doba“. Koja su to četiri ljubavna doba i kada možemo očekivati ostatak pjesama?
Ne znam da li je pod tušem, ili dok sam šetao najmlađeg, ali negdje usput mi je pala na pamet ta ideja sa godišnjim i ljubavnim dobima. Potpuno jednostavno, proljeće je buđenje prirode, dakle ljubavi, ljeto je već uveliko poznato po uzavrelim strastima, jesen naginje na nekakvo doba sumnje ili „zahladnjenja“, dok zima ponajviše vuče na tugu. Album iz svakog doba koje sam pomenuo donosi po jednu, dvije pjesme. Njih osam smo skoro završili, još četiri su se desile u međuvremenu. Knjiga nije završena, tako da ćemo objavljivati priču po priču, sve dok ne stignemo do bilješke o piscu (smijeh).
Jedno poprilično profano pitanje: planovi za budućnost?
Sjajno pitanje (smijeh)! Nema planova, u tome i jeste fora. Meni se sve ovo desilo poprilično neplanski, ali u tome i jeste draž kompletne priče. Jednostavno, u isto vrijeme su mi se desile pjesme, dovoljan broj da se njima popune dva albuma i potreba da ih zapišem, objavim, predam dalje… I taj cijeli proces je, srećom, oslobođen klikova, lajkova, izdavačkih kuća, brzih i sporih numera, a posebno nevremena u kojem, nažalost, živimo i koje, opet nažalost, u prvi plan gura neljude i nedjela. Znam, o ukusima se ne raspravlja, ali mi nismo preplavljeni ukusima, nego neukusima. I u svoj toj nesreći je jedina sreća ne zavisiti od nje. A do moje publike se teže dolazi, ali je i te kako ima… Jedini plan je koncert u rodnom Mostaru, to je moje lično muzičko-biografsko finale, povratak korijenima sa notama u džepu, gdje ćeš ljepše…
Na novom albumu je i pjesma o Mostaru?
Da, zove se „Makul“. Makul je starodalmatinski izraz za mjesto na provi broda, na kojem se veže konopac. Govori o mjestima sa kojih smo potekli, koja smo napustili i kojima se uporno pokušavamo vratiti. Ja sam Mostar, silom neprilika, morao napustiti one zloćudne devedeset i neke. Ali imamo nekakav prećutan dogovor, ja mu se stalno vraćam, a on je opet stalno u meni. Da se razumijemo, nije to klasičan dijasporsko-penzioni sindrom, ja u Mostaru samo uporno čuvam onog sebe koji je u njemu proveo sretno djetinjstvo. Tamo su mi slike prvih osamnaest godina života, moja porodica, moji drugovi, sretni na njima. Dakle, nešto i te kako vrijedno pjesme.