„Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi drevno iskustvo prestalo da nas plaši.“
( M.Selimović)
Tragikomična godišnjica oktobarskih izbora poslužila mi je kao povod ( i dobro opravdanje) da posjetim Tuzlu. Ovaj grad, koji već dvadeset godina živi svoj, po mnogima najliberalniji i najotvoreniji, život među gradovima, kasabama i varošicama bosanskim i hercegovačkim, predstavlja idealan “slučaj” za promatranje. Kako Tuzlaci percipiraju trenutak u kome živimo, i kako u njemu učestvuju? Da li je to tek puki dnevno- politički koloplet, sastavljen od sitnoračundžijskih igara, igrica i inih političkih hopcupica, ili ima nešto bitnije i važnije od toga? Život, možda?
Ono što vam prvo „zapadne za oko“ kad ulazite u Tuzlu su komadići ugljene prašine iz termoelektrane. Tako vas svrbež prvog čula, zajedno sa saobraćajnom ,,petljom“ koja se renovira i nikako ne dovršava (poznato vam je ovo, zar ne), uvede u grad soli, dobrih ljudi, miješanih brakova, Ginisovih rekorda, Panonskog mora i još koječega…
,,Zapadne“ vama za oko još ponešto. Lijepe žene i pitomina. U sadejstvu sa sunčanim oktobrom, eto osmijeha na licima prolaznika. I, zaista, od češanja očiju na ulazu, do hotela Tuzla, počinjete uočavati jednu, za Bosnu endemičnu stvar. Ulice su prepune nasmijanih ljudi. E, sad, da li se smiju od muke, ili imaju kakav dobar razlog, pokušao sam saznati.
Ljudi koji su mi sondirali teren (samo usmeno), bili su profesor komunikologije na tuzlanskom Univerzitetu Enes Osmančević, koji je govorio o filozofiji palanke kroz prizmu Tuzle, Adis Jašarević, urednik Tip.ba portala sa kojim sam razgovarao o uticaju internet portala na javno mnijenje i Gordan Isabegović, iz nevladine organizacije ,,Revolt“, koji je pričao o aktivizmu mladih ljudi u Tuzli. Nisam se bavio ,,pravom“ sondažom, jer su rezultati već poznati – so, so i još soli.
Enes Osmančević o neuspjelom eksperimentu demokratije
Profesore Osmančević, šta je to po čemu se razlikuju Tuzla i Tuzlaci od ostalih BiH sredina? Zapravo, postoje li bilo kakve bitne razlike?
-Kao i u svakoj sredini imate manjinu, koja je zabrinuta i tiha, misleća i uglavnom nemoćna u smislu kreiranja nekih promjena. Sa duge strane, imate jednu većinu, koja je bučna, koja se spram stvarnosti odnosi ignorantski i koja na neki način diktira te procese. Mislim da je ideja ovog vremena filozofija gomile i imamo dva pola nekih komunikacijskih odnosa. Sa jedne strane su provincijalni diktatori, koji nameću ideju sile, i imate ljude koji to prihvataju, tzv. filozofiju podaništva, koja nastoji da se dodvori tim diktatorima. Ostala je ideja iz 90-ih godina, dakle logika stada i pastira. Tuzla se po ovome ne razlikuje od bilo koje druge sredine u BiH.
Kakav mi onda, zapravo, život živimo?
-Pa, živimo ideje ruralne provinijencije i živimo neku vrstu tronacionalnog jednopartizma. Ovakva slika se, dakako, reflektuje i na mikroplanu. I to ne samo u Tuzli, nego u svim ovim našim sredinama, palankama, provincijama i kasabama… Ta refleksija političke patologije se u malim sredinama samo pojačava. Na žalost, nemamo ljude koji promišljaju stvarnost. Umjesto njih su persone koje obnašaju funkcije kojima nisu dorasle. I to je tragizam ovog naroda u kojem ima između 12% i 20% bazično nepismenih, a politički nepismenih ima daleko više.
Da li je u Tuzli na djelu, u stvari, repliciranje svih ovih pobrojanih matrica?
-Ja ne bih mogao da dam ocjenu da li je neka sredina bolja, naprednija ili lošija od druge. Ono što mogu da kažem za Tuzlu ne odnosi se samo na Tuzlu. Tuzla je zarobljen grad. U smislu zarobljenosti jednom sumanutom idejom, veličine jednog lokalnog diktatora koji ljude pokušava da ukalupi u jedan svoj svjetonazor, da im on da značenje i da ih stavi u funkciju jedne svoje sumanute ideje veličine. Dakle, čovjek koji gradi jedan svoj kult ličnosti i koji ima tih svojih podanika, doušnika i sjecikesa. U tome je problem što je ta i takva ekipa zarobila sve potencijale ovog grada, a ima ih. Ovdje su mediji potkupljivani nekim iznosima, finansiraju se neke vrlo upitne stvari, svi neistomišljenici se blate, nad njima se sprovodi jedna haranga….
Šta rade ljudi koji su ,,sa druge strane“, koji ne misle kao vladajuća elita?
-Mislim da se ti ljudi počinju buditi i počinju buniti. I to je nešto što možemo smatarati novim i dobrim. Naime, prema statistici, više od trećine siromašnih u BiH su mladi ispod 17 godina. Znači, starije generacije nisu ostavile mlađima ništa u nasljedstvo. Ni materijalno, ni duhovno. Takođe, stariji vladaju mlađima i ne dozvoljavaju im da se realiziraju. To su problemi koji ostaju za većinu nevidljivi. Za većinu koja slijedi stereotipije, za većinu koja se svrstava ,,za“ i ,,protiv“. Te podjele se vještački prave, ali one, nažalost, nailaze još uvijek na plodno tlo. To su najveći problemi ovoga društva, ali oni ostaju u sjeni ovih iskonstruisanih političkih turbofolk pričica Ova zemlja , pa i grad, jesu sistematski opljačkani, a da se za svo to vrijeme vodila neka priča o nacionalnoj ugroženosti i sl. Ovaj neuspjeli eksperiment demokracije koji mi živimo od 90-ih godina doveo je do toga da su se ljudi jedino probudili po pitanju vjerskih prava i sloboda i na tome su i ostali. Ništa dalje nisu razvili.
Kad smo kod toga, nije li se upravo narod pokazao totalno nezainteresovan i autističan za politička dešavanja nakon izbora i u periodu od proteklih godinu dana?
-Oni (narod) su jako zainteresirani, ali malo toga znaju i malo toga razumiju. U tome je problem. Na kraju krajeva, narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ovaj narod je svojski odustao da radi i 90-ih se latio oružja. Već 20 godina ljudi su pustili da im vladajuća klika rasproda tvornice, fabrike i gurne ih na nivo ,,življa“, što je negdje unizilo jedinku i kolektivitet. Naši ljudi ne žele da se politički obrazuju. Oni nemaju hrabrosti da se usude da govore istinu. A oni koji progovore, od njih se ljudi ograde. Mi imamo filozofiju podaništva kao način života. I to je jedna filozofija koja je građena od srednjevjekovlja, a svoju kulminaciju doživljava sada.
Moramo shvatiti i da su institucije izgubile svoju funkciju. Biroi za zapošljavanje su u političkim strankama.
Koliko vi vjerujete da će neki ekonomski bunt uticati na promjenu ovoga sistema, ili će on ponovo biti spinovan i kanalisan u nacionalističke frustracije?
-Prvo, bitno je reći da mi imamo sivu ekonomiju koja funkcioniše paralelno sa legalni ekonomskim tokovima, ali koja je možda i jača od zvanične ekonomije. Drugo, mi imamo, još uvijek kategorije pojedinaca koji pripadaju različitim staležima i koji se dovijaju na raznorazne načine. Od plate žive samo oni koji su u administraciji na državnim jaslama. Naši ljudi mogu jako puno da trpe. Mi možemo još dugo da trpimo. Prema tome, nažalost, ekonomska pitanja tu nisu u prvom planu..Onog časa kad zaista prekipi, neće biti racionalnog logičnog govora. Biće to još jedna seljačka buna. Znači kuka i motika će se dići i krenuće jedan stampedo. Vi ste vidjeli kakvi su kod nas prosvjedi. Kad su ljudi nezadovoljni nekom odlukom, oni odu i demoliraju neku zgradu. Naša svijest je još uvije mitomanska i ovo je jedan veliki cirkus.
Ne vjerujem da će ekonomska pitanja biti pokretač. Glad može biti okidač, ali će opet većina biti izmanipulirana ka nacionalnim pitanjima i nacionalističkim reakcijama.
Adis Jašarević : web portali-posljednji bastion slobode
Vi ste urednik jednog tuzlanskog portala, Tip.ba. Kao novinar, kao čovjek koji je u direktnom kontaktu sa ljudima i njihovim problemima, možete li mi reći po čemu se Tuzla razlikuje od drugih gradova u Bosni i Hercegovini?
-Tuzla nema nekih velikih i posebnih razlika u odnosu na druge gradove u BiH. Možda je jedna bitna i ključna razlika ta što Tuzla ima daleko veći broj miješanih brakova u odnosu na druge sredine u našoj zemlji. Sve ostalo je više-manje isto. Oni koji su na vlasti, oni vedre i oblače, oni određuju, postavljaju… Svjedoci smo da su se direktorske fotelje jako brzo podijelile. Ono što se nije podijelilo, presvlače se stranački dresovi, kako bi se zadržala postojeća direktorska mjesta, od Kliničkog centra, javnih ustanova itd. Ono po čemu se Tuzla razlikuje od ostataka BiH jeste mogućnost da se javno kaže ono što se misli i da se zbog toga ne snose posljedice. Prije svega mislim na medije. Ovdje se , možda, više govori o antifašizmu, o toleranciji i o suživotu u odnosu na druge sredine. I po tome je možda Tuzla ispred nekih drugih sredina. Ali, princip vladavine, princip ekonomskog i socijalnog života je identičan kao i bilo gdje drugdje.
Urednik ste jednog medija. Samim tim imate percepciju o povratnoj informaciji od građana. Kako oni reaguju na neka pojave, dešavanja, nepravilnosti i malverzacije na terenu?
-Imamo različite ljude i različita mišljenja. Ljudi se virtuelno bune i, n žalost, većinom na tome sve i ostaje. Znate, kada treba nešto organizovati, kada treba izaći na ulice, kada treba nekog podržati, e onda se tu stvar završava. Podrška postoji na nivou ,,lajka“ ili podrška iza nekog ,,nika“, nadimka itd. Još uvijek je malo ljudi koji javno govore o određenim problemima. Prije svega mislim na intelektualnu elitu, koja bi trebala biti primjer mladim ljudima. Šta onda očekivati od drugih? Pri tome mladi ljudi nisu više ni pasivni, oni su latentni. Oni znaju koji su njihovi problemi, ali su ušuškani u nekim svojim čahurama i ne pokušavaju ništa promijeniti.
Druga stvar je što imamo matricu, koju mladi ljudi nasljeđuju i dobro se uklapaju u stereotipe i šablone koje su političke elite utabale. Pa tako, ukoliko žele zaposlenje mladi ljudi se okreću političkim strankama. Zapravo, mladi ljudi postaju klonovi onih koji su na vlasti.
Koliko mediji, prije svega web portali, mogu uticati na aktivizam. Koliko neko ko dobija informacije preko interneta može da se pokrene i postane aktivna i odgovorna jedinka?
-Pa, bojim se da su u Tuzli jedino internet portali ti koji slobodno pišu, koji ukazuju na probleme i nužnost, ne samo političkih, nego i ekonomskih promjena. Portali pored toga daju ljudima slobodu da komentarišu, daju slobodu novinarima da pišu bez ikakvih određenih uticaja. I to ne zbog toga što tu rade profesionalni i vrhunski novinari, nego jedino zato što su političari informatički nepismeni i nisu stavili šapu cenzure na web. Bojim se da će za koju godinu i internet biti žrtva političke cenzure. Pri tom mislim na lokalne web portale. Što se tiče tradicionalnih medija, oni više nisu slobodni.
Kada je u pitanju web, portali i internet novinarstvo, koliko uopšte ima saradnje i kolegijalnosti u tom svijetu?
-Ovdje ima jedna interna šala, kada kažu za novinare – Nismo u Sarajevu!, s obzirom koliko se oni glože i koliko nisu u prijateljskim odnosima. U Tuzli je savim drugačija situacija. Bez obzira da li novinari naginjali ljevici, centru ili desnici, dosta se sarađuje. Saradnja postoji ne samo između portala, nego i između portala i drugih medija. Ali ta saradnja prestaje u vrijeme predizbornih kampanja. Onda se novinari okreću izvorima finansiranja. Kada se uspostavi vlast, kao da ništa nije ni bilo. Na neki način, novinari liče političkim elitama. Da rezimiram, nema 100% nezavisnih portala, po prirodi izvora finasiranja, ali portala sa dobrim tekstovima, objektivnim analizama i kvalitetnim autorima, ima i te kako.
Koliko je desnica jaka u Tuzli?
-E, pa Tuzla je tu izuzetak. Znači, u Tuzli je dugi niz godina ljevica na vlasti i to se neće skoro promijeniti. A to je upravo vezano uz onu priču o specifičnosti života u Tuzli, o miješanim brakovima… Možemo kazati da u predizbornoj kampanji ima zaoštrenih stavova, ali je u Tuzli to dosta blaže u odnosu na ostatak BiH.
Gordan Isabegović, Revolt nije SDP-ov satelit
Ispred NVO ,,Revolt“, za ,,Buku“ je pričao Gordan Isabegović, jedan od aktivista ove organizacije..
-,,Revolt“ je nastao prije 5 godina. Bila je to ideja mladih ljudi da stvore jednu organizaciju koja će se baviti borbom protiv nacionalizma, ekonomskim nepravdama , borbom protiv korupcije, neodgovorne vlasti. Imamo jednu prilično široku sferu aktivnosti – od kulturnih, ekoloških, muzičkih, do stvari koje su čisto političke. Jedna smo od rijetkih organizacija koja konzistentno kritikuje vlast, bez obzira ko bio na njoj. To se pokazalo nakon izbora kada se većina organizacija priključila jednoj ili drugoj strani, kako na gradskom, tako i na kantonalnom nivou. Mnogi su nas optuživali da smo ,,SDP-ov satelit“ , što apsolutno nije istina. Istina je da smo mi pomagali i podržavali SDP, ali se pokazalo nakon toga da sa istim intenzitetom danas kritikujemo tu vlast. Problem je u državi što ne postoji veći front neutralnih organizacija koje će kritikovati ovaj i ovakav koncept vlasti. Umjesto toga, danas postoje dva ili tri, u zavisnosti kako gledamo, totalno suprotstavljena tabora koja nastupaju sa tih pozicija.
Ali bez obzira na sve, ja kažem da su građani u BiH na ljudskom nivou mnogo bliži jedni drugima i među njima u suštini ima mnogo manje podjela nego među političarima. Svakako da postoje nacionalisti i ekstremisti, ali oni su manjina i predstavljaju više-manje produženu ruku nacionalnih partija.
Kako objašnjavate da je narod toliko (ne)zainteresovan za rad političkih elita u BiH?
-Problem je u mentalitetu i u nepoznavanju bazične političke kulture. To je nešto što moramo učiti. Ljudi naprosto nisu svjesni da mogu nešto uraditi kroz participativne demokratske odluke.
,,Revolt“ je tu da na jedan način stavi fokus na životna pitanja i da ukaže građanima da su za životne probleme ,,krivi“ političari u lokalnim zajednicama. Ono što je realno moguće jeste da se bavimo konkretnim životnim problemima i rješavanjima istih.
Iz razgovora sa ovim ljudima saznao sam da Tuzla, iako po mnogo čemu poseban grad, i u neku ruku centar multietničnosti u BiH, dijeli probleme koji su tako dosadno karakteristični za cijelu Bosnu i Hercegovinu. I njih muče pitanja neefikasne vlasti, birokratije, nepotizma, stranačkih kombinatorika, života ispod svakog standarda.
Tuzla ima jedan ,,problem manje“
U razgovoru sa ovim ljudima saznao sam da Tuzla ima jedan problem manje od ostalih BiH sredina. Hajde da to pokušam ovako objasniti – Sarajevo je grad Sarajlija, Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih. Banjaluka je ,,srpski glavni grad“, sa participacijom ostalih po potrebi. Mostar je nacionalno podijeljen grad.
Tuzla je, za razliku od njih, grad Tuzlaka-građana. Tuzli nedostaju nacionalna obilježja u prefiksu. I to je prednost Tuzle. Upravo zato je Tuzla grad koji prvi percipira realne ljudske, a ne iskonstruisane nacionalne probleme i suočava se sa njima. Možda zbog sunčanog vremena, a možda zbog odsustva nacionalizma, i ima toliko osmijeha u gradu soli.
Da se razumijemo, i po pričama mojih sagovornika i po mom mišljenju, ovo nije grad šećerlema. Ovo je i dalje mjesto sa ozbiljnim problemima, sa kojima se suočavaju i drugi bh. gradovi. Ali Tuzla i Tuzlaci su imali onu Selimovićevu dozu ,,hrabre ludosti“ da u poslednjih dvadesetak godina ostanu normalni. Zato ih i to ,,drevno iskustvo,, u vidu nacionalizama ne plaši. A to je za Bosnu i Hercegovinu, ovakvu kakva jeste, velika stvar.