Nije ostalo ni dve sedmice do izbora zakazanih za 24. septembar, a
mediji u Nemačkoj više izveštavaju o Irmi nego o Angeli. Uragan na
Karibima nije jedini događaj koji zaokuplja pažnju Nemaca više nego
prognoze izbornih rezultata: isto važi za prošlonedeljni poraz Bajern
Minhena od Hofenhajma u Bundesligi i koncert koji su Rolingstounsi
održali u Hamburgu pred 82.000 obožavalaca.
Putujući kroz Nemačku u nekoliko poslednjih sedmica često sam
nailazio na štandove Jehovinih svedoka i sličnih grupa, ali nisam video
mnogo znakova političke aktivnosti 42 partije koje se spremaju da izađu
na izbore. Izbori nisu tema razgovora u pabovima i supermaketima, u
lokalnim autobusima i vozovima ili kod frizera. Retki su i plakati
vodećih partija.
To se donekle može objasniti činjenicom da nadmetanje Angele Merkel i
Martina Schulza, njenog glavnog rivala iz Socijaldemokratske partije,
više liči na dobroćudno – i nezanimljivo – zadirkivanje dvoje starih
prijatelja nego na bitku političkih protivnika. Drugi važan faktor je
rasprostranjeno uverenje da su rezultati izbora ionako već poznati.
Socijaldemokrati su manja od dve partije u aktuelnoj crno-crvenoj
koaliciji. Na poslednjim izborima su osvojili 25,7 odsto glasova, što ne
čini ni dve trećine rezultata Hrišćansko-demokratske unije i njihove
partnerske partije u Bavarskoj, Hrišćansko-socijalne unije ili CSU, koje
su zajedno dobile 41,5 odsto glasova. U koaliciju su ušle dve vodeće
partije i CSU, dok Zeleni i Partija levice čine parlamentarnu opoziciju.
Stranka slobodnih demokrata i radikalno desničarska Alternativa za
Nemačku, ili AfD, nisu dostigle cenzus od 5 odsto potreban za ulazak u
parlament.
Za razliku od njene druge koalicione vlade – sa Strankom slobodnih
demokrata, u periodu od 2009. do 2013 – treća vlada pod vođstvom Angele
Merkel nije opterećena značajnijim razilaženjima koalicionih partnera.
Tome je doprinela njena spremnost da podrži ključne političke zahteve
Socijaldemokratske partije – kao što je uvođenje minimalne nadnice – i
ne blokira druge popularne inicijative socijaldemokrata. Zbog toga je
danas gotovo nemoguće uočiti gde se kriju političke razlike između dva
koaliciona partnera. Poslednji primer, iz juna ove godine, bila je
priprema terena da Bundestag usvoji zakon o izjednačavanju brakova.
Glavni deo posla obavila je Angela Merkel, iako je sama, kao i većina
demohrišćana, glasala protiv.
Skladni odnosi između kancelarke i Socijaldemokratske partije
učvršćeni su podrškom koju su joj pružili za vreme takozvane izbegličke
krize koja je obeležila mandat treće vlade. Najglasniji kritičar Angele
Merkel bio je jedan od saveznika: premijer Bavarske i lider CSU Horst
Seehofer, koji je zahtevao – bezuspešno – da Nemačka ograniči prijem
izbeglica i azilanata na 200.000 godišnje. Seehofer ju je takođe optužio
da krši evropske i nemačke zakone dopuštajući stotinama hiljada
izbeglica da uđu u Nemačku i javno je ponizio kada je prisustvovala
godišnjem kongresu CSU u novembru 2015. Bilo je i drugih prilika kada se
činilo da joj CSU zadaje mnogo više muka nego socijaldemokrati.
Njena otvorenost za predloge Socijaldemokratske partije i odbijanje
socijaldemokrata da podrže bilo Seehofera ili opoziciju omogućili su joj
da konsoliduje svoje pozicije. Prema nalazima
sedam vodećih nemačkih agencija za ispitivanje javnog mnjenja, CDU i
CSU bi zajedno mogle osvojiti oko 38 odsto glasova, dok će
socijaldemokrati sa oko 23 odsto ostati na udaljenoj drugoj poziciji.
Četiri manje partije, Zeleni, Partija levice, Stranka slobodnih
demokrata i AfD, mogu očekivati od 7 do 11 odsto glasova. Nijedna druga
partija neće se ni približiti cenzusu od 5 odsto.
Možda će izborni rezultati pokazati da su ispitivači javnog mnjenja
pogrešili. Verujem da će AfD ostvariti bolji rezultat nego što se
prognozira jer uspešno mobiliše deo birača koji tradicionalno ne
glasaju. Rezultat će takođe zavisiti od izlaznosti. Ali ako se ne dogodi
nešto nepredviđeno – ruska ili turska intervencija u poslednjem
trenutku, na primer – teško je zamisliti da Angela Merkel može da
izgubi.
Ukoliko želi mesto kancelara, Martin Schulz bi morao da obezbedi
podršku Zelenih i Partije levice, ali ako su poslednja ispitivanja
javnog mnjenja pouzdana, takva crveno-crveno-zelena koalicija bi imala
tek neznatno veću podrške nego CDU i CSU bez pomoći drugih partija.
Mnogo je verovatnije da će sledeću vladu ponovo sastavljati Angela
Merkel, a ne Martin Schulz.
Kakav će biti sastav njene četvrte vlade, to je već teže predvideti.
Hoće li to biti još jedna crno-crvena koalicija (što bi imalo
katastrofalne posledice za Socijaldemokratsku partiju)? Ili nas očekuje
crno-zelena vlada – koalicija CDU, CSU i zelenih? To je opcija koja bi
Angeli Merkel verovatno najviše odgovarala, ali u tom slučaju bi naišla
na žestok otpor konzervativnih članova CDU i većeg dela CSU (iako su
crno-zelene koalicije već na vlasti u dve zapadnonemačke pokrajine,
uključujući Baden-Virtemberg, gde je CDU manjinski partner).
Hoće li možda ponovo zatražiti podršku Stranke slobodnih demokrata?
To bi ohrabrilo njene konzervativne oponente. Ili će nam izbori doneti
„koaliciju jamajkanske zastave“ u koju bi ušli CDU i CSU (crna), Stranka
slobodnih demokrata (žuta) i Zeleni (zelena)?
***
Martin Schulz nikada nije obavljao važnije funkcije u političkom
životu zemlje na saveznom nivou. Od 1987. do 1998. bio je gradonačelnik
Virzelena, grada sa oko 40.000 stanovnika u blizini Ahena na krajnjem
zapadu Nemačke. Izabran je u Evropski parlament 1994, gde je postao šef
poslaničke grupe, prvo nemačkih socijaldemokrata, a onda i šef grupacije
socijalista. Od 2012. do 2017. bio je predsednik Evropskog parlamenta.
Kada je postalo jasno da će sledeći predsednik biti biran iz redova
konzervativaca, Schulz je odlučio da se povuče i osigura sebi mesto u
Bundestagu.
Vođstvo Socijaldemokratske partije je još krajem januara najavilo da
će Schulz biti njihov kandidat za funkciju saveznog kancelara. U martu,
na vanrednom partijskom kongresu, kandidatura je potvrđena i Schulz je
jednoglasno izabran za lidera partije. Odluka podkancelara Sigmara
Gabriela da se ne kandiduje i iznenadna nominacija Schulza doveli su do
skoka popularnosti partije u ispitivanjima javnog mnjenja.
Socijaldemokrati su krajem marta imali podršku od 33 odsto, čime su se
izjednačili sa CDU i CSU. Ali tri meseca kasnije, posle tri poraza na
pokrajinskim izborima – Sarland, Šlezvig-Holštajn i Severna
Rajna-Vestfalija – izgledi socijaldemokrata su se srozali tamo gde su
bili pre Schulzovog imenovanja.
Do početka ovog meseca partijsko rukovodstvo se nadalo da Schulz može
smanjiti zaostajanje, u šta su verovali i mnogi analitičari. Priliku da
nadoknadi izgubljeno dobio je 3. septembra u jedinoj javnoj debati
između Angele Merkel i njenog glavnog izazivača. Ali svi koji su
očekivali žestoku bitku ostali su razočarani. Dugo najavljivani „duel“
pretvorio se u prijateljsko ćaskanje političara koji se slažu praktično u
svemu. Schulz, koji je koliko u julu najavljivao da će izbegličko
pitanje postaviti
kao jednu od glavnih tema kampanje, sada je povoljno ocenio način na
koji je Angela Merkel upravljala izbegličkom „krizom“ 2015. U domenu
nacionalne bezbednosti, politike koje predlažu ni po čemu se ne
razlikuju. Jednog trenutka socijaldemokratski kandidat je iznenadio
sagovornicu predlogom da se pridruži lobiranju kod evropskih vlada da se
pregovori sa Turskom o pristupanju Evropskoj uniji obustave, s čim se
ona spremno složila i tako mu uskratila poslednju šansu da se prikaže
kao zagovornik alternative u bilo čemu. Umesto da poboljša izglede
socijaldemokrata, debata je učvrstila kancelarkinu prednost. Većina
gledalaca – prenos je pratilo 16 miliona gledalaca, svaki peti Nemac –
smatra da je Angela bila ubedljivija, da se pokazala kao kompetentnija i
ostavila bolji utisak.
Pravi pobednici njihove debate bile su male stranke. Dan posle duela
Merkel-Schulz, u jednoj drugoj televizijskoj debati, lideri manjih
partija su svima jasno pokazali u čemu se njihovi stavovi razlikuju,
često suštinski, od stavova dve vodeće stranke. Ta debata je pokazala da
glasači ipak imaju mogućnost izbora između radikalno različitih
alternativnih vizija – na primer, Zelenih s jedne strane i AfD sa druge.
Ista debata je otkrila sinergije koje bi mogle dovesti do nastajanja
neobičnih koalicija: na primer, između Zelenih i CSU ili između AfD i
Partije levice.
***
Četiri dana posle „duela“ sa kancelarkom, Martin Schulz je govorio na
skupu u Kaselu, gradu sa 200.000 stanovnika u oblasti koja je glavno
uporište socijaldemokrata. Više od 2.000 ljudi je došlo na Kenigsplac,
trg u centru grada. Socijaldemokrati redovno pobeđuju u Kaselu od 1949.
Na primer, na izborima 1972. godine, Holger Börner, koji je kasnije
postao premijer Hesena i šef prve koalicione vlade na pokrajinskom nivou
u kojoj su učestvovali Zeleni, osvojio je više od 60 odsto glasova. Na
poslednjim izborima, kandidat socijaldemokrata je dobio oko 40 odsto,
ali partija je dobila samo 34 odsto glasova partijskih glasača i tako
zadržala minimalnu prednost u odnosu na CDU koja je ostala na drugom
mestu. Hrišćansko-demokratska unija sada ima dobru šansu da tu izbornu
jedinicu preotme od socijaldemokrata.
Martin Schulz na Kenigsplacu bio je borbeniji od Martina Schulza u
televizijskoj debati sa Angelom Merkel. U televizijskom nastupu mnogi
gledaoci su stekli utisak da bi Schulz bio više nego zadovoljan mestom
ministra spoljnih poslova u vladi Angele Merkel. Ovog puta je govorio o
sebi kao o sledećem nemačkom kancelaru. Ali to više ne zvuči uverljivo.
Takođe, glavna meta Schulzovog vatrenog govora u Kaselu nije bila
Angela Merkel. Paljbu je osuo po turskom i američkom predsedniku koji su
danas omiljene mete u Nemačkoj. Takođe je napao AfD, čije je pripadnike
nazvao „sramotom za Nemačku“, što mu je donelo najveći aplauz te
večeri. Ostatak govora primljen je blagonaklono, ali bez entuzijazma.
Verovatno je više od polovine prisutnih došlo pre iz radoznalosti nego u
znak podrške svom kandidatu.
Čak i najtvrdokorniji socijaldemokrati u publici bili su rezervisani.
Schulz je revnostan i solidno pripremljen. Odan je partiji. Ume da bude
šarmantan i izgleda da je spreman da se bori za najvažnije partijske
ciljeve, kao što je socijalna pravda. To što ne kupuje garderbu poznatih
dizajnera i nosi staromodnu bradu – zbog čega liči na konduktera u
tramvaju, kao što je primetio jedan novinar – samo doprinosi utisku
autentičnosti. Ali onima koji su želeli da vide zvezdu bolje bi bilo da
su otišli na koncert Rolingstounsa u Hamburgu, a ne na Schulzov miting.
Socijaldemokrati bi dobro prošli kad bi imali kandidata sa harizmom
Micka Jaggera. Poznato je da je jedna od slabih tačaka Angele Merkel
nedostatak harizme. Nesposobnost Schulza da iskoristi tu slabu tačku
došla je do izražaja pre nekoliko dana kada je na jednom zidu u
Leverkuzenu u zapadnoj Nemačkoj osvanuo plakat iz kampanje iz 1972.
godine i odmah privukao pažnju čitave zemlje. Na plakatu je prikazan
tadašnji socijaldemokratski kancelar Willy Brandt. Socijaldemokratima
koji pamte to vreme nije mogao promaći kontrast između grandiozne
Brandtove figure i simpatičnog, ali prosečnog Schulza.
Publika na Kenigsplacu bila je šarena: mladi i stari, muškarci i
žene. Bilo je tu i dosta novopridošlih imigranata. To se ne može reći za
socijaldemokrate koji su stajali pored Schulza ili govorili pre njega.
Svi si izgledali kao nešto mlađa i skuplja verzija svog lidera: beli
muškarci u poznim četrdesetim ili pedesetim godinama, proćelavi, u
odelima, sa crvenim kravatama (za razliku od Schulza koji je izabrao
dosadno plavu).
***
Ali, u poređenju s publikom koja je dominirala na skupu u
organizaciji AfD-a kom sam prisustvovao sledećeg dana,
socijaldemokratski skup u Kaselu, gde je bilo i nekoliko žena, izgledao
je veoma šaroliko. Kandidati i zvaničnici na mitingu AfD-a bili su
listom beli muškarci, kao i većina ljudi u publici. Na ovom skupu glavna
atrakcija je bio Björn Höcke, lider AfD-a u Tiringenu.
Höcke je jedna od najistaknutijih figura u novoj desnoj frakciji
unutar AfD-a. Čak i partijske kolege ga smatraju kontroverznom figurom. U
govoru koji je održao u januaru rekao je da je spomenik holokaustu u
Berlinu „spomenik srama“ i zahtevao da se politika obeležavanja
istorijskih događaja u Nemačkoj okrene za 180 stepeni. Ostali lideri
AfD-a su se distancirali od Höckea i pokrenuli postupak koji bi mogao
dovesti do njegovog isključenja iz partije. Ali pokazalo se da to neće
lako ići, jer je veoma popularan u partijskoj bazi, naročito u istočnoj
Nemačkoj.
Höckea sam video u sali za bankete u jednom restoranu u Nordhausenu,
gradu sa 42.000 stanovnika, oko 100 kilometara istočno od Kasela. Iako
geografski nisu daleko, Nordhausen i Kasel pripadaju različitim
svetovima. Ausländer, ili stranci, čine samo 2,3 odsto
stanovništva Nordhausena, dok u Kaselu 17 odsto stanovnika nisu nemački
državljani. Kasel se nalazi u relativno dobrostojećoj zapadnonemačkoj
pokrajini Hesen u kojoj vlada koalicija CDU i Zelenih. Nordhausen
pripada relativno siromašnoj istočnonemačkoj pokrajini Tiringen, jedinoj
koja ima premijera iz Partije levice. Ali u federalnoj izbornoj
jedinici kojoj pripada Nordhausen uvek su pobeđivali demohrišćani.
Höcke ne učestvuje na izborima 24. septembra, ali njegov bliski
saradnik Jürgen Pohl će biti jedan od 12 kandidata u Tiringenu (svi
kandidati su muškarci). On je bio drugi govornik na mitingu. Kao i
Höcke, Pohl pripada ekstremno desnom krilu ekstremno desne partije. Na
listi za pokrajinske izbore nalazi se na drugom mestu, što mu daje
solidne izglede, pa će verovatno on predstavljati AfD u sledećem sastavu
Bundestaga.
Pripremio sam se za zapaljive govore, ali Höcke nije ispunio
očekivanja. (To je učinio dva dana kasnije u istočnom Berlinu.) Za
razliku od Schulza, Höcke je uverljiv i harizmatičan. Dok su
socijaldemokrati u Kaselu Schulza samo uljudno pozdravili, simpatizeri
AfD-a su Höckeu priredili ovacije. Schulz se trudio, ali nije zvučao
samouvereno; oni koji su se progurali u prve redove videli su partijskog
lidera koji se priprema za poraz, a ne budućeg kancelara. Schulz
izaziva sažaljenje. Höcke i Pohl su kipteli od samopouzdanja, kao i
njihova publika. Oni znaju da će dobiti priliku da značajno utiču na
političku agendu, čak i ako osvoje manje od 10 odsto glasova, i uprkos
tome što AfD neće učestvovati u formiranju vlade.
Stopa nezaposlenosti u Nemačkoj danas je najniža posle ujedinjenja
1990. U Kaselu iznosi 5,9 odsto, što je rekordno niska stopa. U
Nordhausenu je 6,3 odsto, što je tek neznatno više. Glavni slogan CDU u
ovoj kampanji glasio je: „Für ein Deutschland, in dem wir gut und gerne
leben / Za Nemačku u kojoj ćemo rado i dobro živeti“. Ovaj slogan ima
smisla za većinu Nemaca, uključujući i one sa Kenigsplaca. Većina Nemaca
je zadovoljna svojim životom i najviše bi volela da sve ostane onako
kako jeste, to jest, da i sledeću vladu sastavi Angela Merkel.
Oko 120 ljudi koji su u Nordhausenu došli da čuju Höckea i Pohla žive
u drugačijoj stvarnosti. Mada danas u materijalnom pogledu stoje gotovo
jednako dobro kao stanovnici Kasela, mnogi istočni Nemci veruju da su
zakinuti i marginalizovani. Nemačka kakvu oni žele razlikuje se od
zemlje kojom je Angela Merkel upravljala poslednjih 12 godina. Oni žele
zemlju koja će biti kulturno homogenija, koja će više ličiti na staru
Nemačku Demokratsku Republiku: zemlju u kojoj se država stara o svima i
svemu, a Rusija joj je bliža nego zapadna Evropa.
***
Schulz je samo jednom uspeo da izazove uzbuđenu reakciju slušalaca u
Kaselu: onda kada ih je podsetio na lokalnog političara koji je
umetničko delo izloženo na Kenigsplacu opisao kao „entstellte Kunst /
deformisana umetnost“, što podseća na „entartete Kunst / degenerisana
umetnost“, frazu koju su koristili nacisti. U pitanju je rad nigerijskog umetnika Olu Oguibea pod nazivom Das Fremdling und Flüchtlinge Monument,
obelisk visok 16 metara sa natpisom: „Bio sam stranac i vi ste me
prihvatili“. Rad je deo izložbe Dokumenta, verovatno najvažnije
manifestacije posvećene savremenoj umetnosti koji se održava u Kaselu
svakih pet godina. Lokalni socijaldemokrati koji su govorili pre Schulza
nisu krili koliko su ponosni na taj događaj. Za pohvale upućene
provokativnoj umetnosti finansiranoj iz državnog budžeta dobili su
aplauz publike.
Osuđujući AfD zbog pokušaja da jedno umetničko delo obeleži kao
degenerisano, Schulz je ponovio stav da nova Nemačka svoj identitet mora
definisati i negativno – kao zemlja koja je raskinula sve veze sa
nacističkom prošlošću. U Kaselu, kao i u većem delu zapadne Nemačke, to
se ne dovodi u pitanje.
U zapadnom delu Nemačke, proces kojim se država distancirala od
nacističke prošlosti odvijao se sporo i teško. Bar u početnoj fazi taj
proces je iniciralo civilno društvo, više nego sama država. U istočnoj
Nemačkoj sve se odvijalo drugačije. Komunistički režim je pokušao da
Nemcima ponudi pozitivno određen identitet: identitet građana nacionalne
države koja se dokazala u antifašističkoj borbi. U hotelu u kom sam
odseo u Nordhausenu naspram recepcije stoji tabla sa natpisom „Ich
weiss, dass wir die Sieger sein werden / Znam da ćemo biti pobednici“.
Pored table je portret Alberta Kuntza, komunističkog poslanika u
parlamentu koji je posle gotovo 12 godina provedenih u koncentracionim
logorima ubijen u zloglasnom logoru Dora-Mitelbau u Nordhausenu samo tri
meseca pre oslobođenja.
Spomenik posvećen tom koncentracionom logoru nije daleko od sale u
kojoj su Höcke i Pohl organizovali svoj miting. Ulica koja vodi do
spomenuika zove se Straße der OdF. OdF je skraćenica za „Opfer des
Faschismus / žrtve fašizma“. Pokušaji da se građani Nemačke Demokratske
Republike uvere da su bili pobednici uglavnom nisu imali uspeha (osim
možda svake četvrte godine na Olimpijadi). Takođe, istočni Nemci se nisu
mogli lako identifikovati sa žrtvama fašizma. Ali su se zato identifikovali kao
žrtve: Adolfa Hitlera, sopstvene vlade, Sovjetskog Saveza ili
kapitalističkog zapada. Čak i danas, 27 sedam godina posle ujedinjenja,
mnogi sebe i dalje vide kao žrtve: globalizacije, Angele Merkel (jedne
od svojih) ili zapadne Nemačke. Höcke i Pohl, pravnik koji se
predstavlja kao „Volksanwalt / narodni advokat“, manipulišu njihovim
kompleksom žrtve.
***
Budući da se Angela Merkel i Martin Schulz ponašaju kao stari par
koji će ostati u srećnoj zajednici do kraja života, dok se desni
ekstremisti kao Höcke i Pohl prikazuju kao umerena struja, ima li u
sadašnjoj kampanji mesta za emocije? Izgleda da ima. Pitajte Angelu
Merkel, poznatu po tome što sopstvene emocije kontroliše bolje nego bilo
koji drugi nemački političar. Ona takođe i izaziva najburnije emocije.
Zato novinari ne propuštaju njene nastupe u istočnoj Nemačkoj, gde joj
ljudi dovikuju „Merkel muss weg / Merkelova mora otići“ i nešto još
mnogo, mnogo gore. U Biterfeldu su je gađali paradajzom. Kada je
posetila Torgau, na ulicu su izveli policiju za razbijanje demonstracija
da je štiti od mase. Besni demonstranti su je dočekalo i u
Finstervaldeu. Kada je trebalo da govori u Volgastu, lokalni zvaničnici
CDU su odlučili da skup prebace u zatvoren prostor – navodno zbog lošeg
vremena, ali pre će biti da su se plašili nasilnih protesta.
Ljudi koji su u Nordhausenu slušali Höckea i Pohla bili su puni
entuzijazma – mnogo više nego publika u Kaselu – ali bar nisu vređali
političke protivnike. I nisu izvikivali rasističke slogane. Nije bilo
potrebe za takvom vrstom ispoljavanja agresije; nalazili su se među
prijateljima. Da je došla Angela Merkel, Nordhausen bi je dočekao isto
kao Biterfild ili Torgau.
Nemci koji sebe vide kao žrtve nisu više samo ogorčeni; mnogi su
besni i puni mržnje. I tu mržnju javno pokazuju – naročito ako je Angela
Merkel u blizini. Zahvaljujući rastu vrednosti akcija AfD-a u poslednje
četiri godine, neki od njihovih simpatizera veruju da će dobiti priliku
da nešto učine sa svojim besom i da se osvete. Nije lako svetiti se
napadima na globalni kapitalizam. Lakše je gađati paradajzom političare
kao što je Angela Merkel. Onima koji osećaju da su prikraćeni relativno
je lako da bes usmere na druge: na azilante i izbeglice, na primer.
Kakav god da bude ishod izbora, nova vlada će morati da se nosi sa
besom i mržnjom Nemaca koji se osećaju zapostavljenima. Političari iz
AfD-a kao što je Pohl verovatno će dati glas tom besu u Bundestagu, što
će donekle ublažiti agresivnu energiju koja ljude tera da bacaju
paradajz na političare ili kamenje na prozore prihvatnih centara za
izbeglice. Ipak, ima indicija da će uspon AdF-a proizvesti i suprotan
efekat, jer će AfD govor mržnje učiniti prihvatljivim. To se videlo i
prilikom televizijskog duela Merkel-Schulz kada je jedan od četvoro
prisutnih novinara postavljao pitanja koristeći jezik populističke
ekstremne desnice.
Angela Merkel će pobediti na ovim izborima, ali pobedu će odneti i
AfD. Zato najvažnije pitanje nije da li će Angela Merkel koaliciju
napraviti sa Zelenima, socijademokratima ili Strankom slobodnih
demokrata. Više me interesuje šta će preduzeti povodom AfD-a. U
intervjuu za Frankfurter rundšau rekla je da joj uvrede koje
trpi u kampanji u istočnoj Nermačkoj ne smetaju i da će nastaviti da
odlazi na istok da bi „ohrabrila one koji se suprotstavljaju mržnji“.
Ali svi znamo da joj praštanje i zaboravljanje nisu jača strana.
Autor je profesor istorije na Deakin univerzitetu u Melburnu, Australija.
Inside Story, 12.09.2017.
Preveo Đorđe Tomić