Desio se ovih dan lijep i poštovanja dostojan izuzetak! Nažalost, prethodio mu je ružan povod. Ali, valjda, dobrote i ljepote ne bi ni bilo da nema zlobe i ružnog.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, prilikom nedavne posjete Bosni i Hercegovini, u jednoj televizijskoj emisiji (FACE TV) političkog profila, u digresijama koje mu nisu strane, rekao je za istarsko vino malvaziju da je „smeće“ i da je “odvratna“.
Nije bilo gore prilike, ni načina, da se uvrijede vrijedni istarski vinari i ljubitelji istarske malvazije. Ali, nije bilo ni ružnijeg načina i prilike da se predsjednik samoponizi, izblamira i javno diskredituje. Imao je Vučić nesuvislih, neodmjerenih i nedostojnih izjava i ranije, ali ova, malvazijska, bez obzira koliko smo navikli na predsjednikove lupinge, došla je kao grom iz vedra neba. Teško da bi nekom pošlo za rukom da objasni takvo iskliznuće uma. Nije u pitanju nesrećan retorički gaf. Ne radi se o omašci, nepoznavanju teme ili lošem danu. Nije se radilo ni o pijanstvu, kome bi priličilo takvo ruganje neomiljenom piću. Prosto, radilo se o teško objašnjivom ispadu.
O grožđu i vinu su se ispisivali najljepši stihovi od drevnih vremena do dana današnjeg. Hljeb i vino su eshatološka osnova svijeta. U hrišćanskoj simbolici hljeb je tijelo Hristovo, a vino krv Hristova. Bela Hamvaš, mađarski filozof i najveći poznavalac vina koga znam, napiso je Filozofiju vina, najljepšu knjigo o ovom piću „božanskog lica“. Da je Vučić imao priliku da se druži sa Hamvašom, naučio bi da svaka godina, svaki gazda i svako bure ima svoje vino i da svako pojedino vino posjeduje poseban genije. I još mnogo toga o istoriji, filozofiji, metafizici i kulturi vina moglo se naučiti od ovog vinskog genija. Šteta što se Hamvaševa Filozofija vina ne služi gostima iz dobra vina!
Naravno, zbijale su se šale i pošalice s vinima, među pjesničkom boemijom, posebno. Nema poznavaoca vina koji ne zna za Simovićevu Rugalicu o vinu! (Ako su gospodi Grcima i Latinima/ spremali gozbe s ovakvim vinima/ kraljevi naši, kukavci nam sinji/ dosta su ih i poštovali Latni.)
Vučićevo slovo o vinu nije bilo ni poetsko, ni boemska rugalica. Bilo je neobjašnjivo i neoprostivo!
Ali, vino ne miruje i kada se o njemu loše priča! Ono „uzdiže čovjeka iz poremećenog svijeta i vraća ga na njegovo mjesto u poredak zlatnog doba“. Ono je, i kad se usput nagrdi, u stanju da pročisti um i oplemeni dušu. Tako se i Vučić uzdigao iznad svog retoričkog pada nakon što je njegova izjava dospjela do Istre i njenih mudrih vinara. Uslijedilo je izvinjenje i priznanje „da je napravio mnogo grešaka i da ih pravi svakoga dana“. Priznanje ogrešenja zaslužuje da se, makar i u dijelovima, doslovno prenese:
„Ali sam pre nekoliko dana u jednom političkom intervjuu napravio veliku grešku zbog koje se kajem i zbog koje mi je iskreno žao… Ja stvarno nisam veliki ljubitelj malvazije, ali sam svakako neko ko nema nikakvo pravo da vređa trud i rad vinogradara i vinara koji se bore za svoje proizvode i koji naporno rade da taj svoj proizvod prodaju na tržištu…. Jer to što ja nešto ne volim ne znači da nije dobro i da ja to moram da znam…“
Na kraju obraćanja, zamolio je vinogradare i vinare da mu oproste: „…hvala unapred što su prihvatili ovo moje izvinjenje. A ja ću voditi računa da takve greške ne pravim“.
Ne mogu, a da ovdje ne pomenem i odmjereno i dostojanstveno reagovanje gradonačelnika Pule, poslanika u hrvatskom Saboru i predsjednika Istarskog demokratskog sabora Borisa Miletića, koji je pozvao predsjednika Vučića da dođe u Istru ako želi nešto da nauči o vrhunskom vinu, saživotu i toleranciji“. Miletić je Srbiji poželio „svako dobro u razvijanju kvalitetnih vinskih sorti“, dodavši da je Istra uvijek spremna pomoći i podijeliti svoje vrhunsko znanje i iskustvo. Pristojno, da pristojnije ne može biti!
Niko na pristojniji i ljepši način nije priznao grešku i uputio izvinjenje! Hoću da vjerujem da je priznanje zaista Vučićevo, i da je iskreno. Ako ga je sročio neko od predsjednikovih savjetnika, treba mu odati priznanje za stil i pismenost! Spremnost predsjednika da javno prizna svoju grešku i smjelost za javno izvinjenje su vrline dostojne poštovanja. To se rijetko sreće u političkom diskursu. I kada je neko pokušao da uputi izvinjenje, činio je to reda radi, uvijek odbijajući da prizna grešku. Zbog toga gest predsjednika Vučića treba pozdraviti, i o njemu govoriti, bez obzira kako je do njega došlo. Tim više ako je neko mudar Vučića savjetovao da grešku prizna. Rijetki su predsjednici koji vole da čuju svoje savjetnike, a pogotvo oni koji savjetnike poslušaju.
U našem politički zagađenom prostoru, priznanje greške i javno izvinjenje ljudi iz vrha državne vlasti, je rijetkost, ako ga je uopšte bilo. Zbog toga Vučićev gest zaslužuje da se o njemu govori kao dobrom i prijeko potrebnom primjeru. Na taj način se uspostavljaju koordinate političke moralnosti i javne odgovornosti. Vučić je, bez obzira na svoje ranije greške, pa čak i težinu ove, postavio standard političke kulture i kulture odgovornosti za izrečenu javnu riječ. Treba očekivati da taj njegov gest ostavi traga u javnom prostoru. I da njemu samom pomogne da bude obazriviji i odmjereniji u javnim obraćanjima.
Bilo bi dobro da se Vučić i Miletić uskoro sretnu u nekom istarskom vinogradu i vinariji i da nazdrave malvaziji, koja je dobila neočekivanu promociju u Srbiji i, nadajmo se, doprinijela razumijevanju. Malvazija je to zaslužila!