“Dobri ljudi čine dobra djela! U vremenu kada niko nikom ne vjeruje i kada ne znamo šta nam donosi budućnost, donosimo vam divne priče ljudima koji imaju veliko srce i koji ne trebaju velike razloge i motive za dobročinstvo! Ljudi filantropskog srca su potvrda da filantropija živi u gradovima širom Bosne i Hercegovine, a da vrijednosti koje oni žive su oda društvu u kojem želimo da živimo!”, navodi se na sajtu Filantropijabih.
Svoje mjesto u društvu filantropa iz cijele BiH našlo je i dvoje Bijeljinaca – Natalija Cimeša i Miroslav Vujanović, koji su ispričali svoje priče o humanosti i društvenoj odgovornosti.
Miroslav Vujanović
Rijetki su ljudi zbog kojih poželite činiti dobre stvari, a još rjeđi oni zbog kojih poželite biti bolji čovjek. Miroslav Mićo Vujanović iz Bijeljine je jedan od njih. Rođeni Tuzlak, a po karakteru prirodni ravničar, svoj život je posvetio zaboravljenoj i podcijenjenoj vještini – beskompromisnom činjenju dobra. Ubijeđen da o svakom čovjeku govore samo njegova djela, a nikako njihovo ime, boja kože, vjera ili mjesto rođenja, s gotovo regliijskom posvećenošću, Mićo živi po jednom idealu – činiti dobro je najmanje što čovjek može učiniti.
Ovaj zaposlenik bijeljinskog Komunalca radi na održavanju parkova, a redovan je član Civilne zaštite i Gorske službe spašavanja. Iako ima skromna mjesečna primanja i dotrajali automobil, ima srce veličine Semberije i prijatelja toliko da u Semberiju ne bi mogli stati. Za njegova dobra djela bilo bi potrebno par tomova, ali svako o njemu govori isto. U svoje slobodno vrijeme u posljednjih nekoliko godina je očistio više od 130 divljih deponija u Bijeljini; u pandemiji je od plate, za 200 KM, kupio 120 zaštitnih maski i donirao ih Specijalnoj policiji u Tuzli, a 2019. je za liječenje djevojke iz Lukavca, koja je imala rak ruke, sa Bijeljincima prikupio 1.200 KM.
“Ne znam šta me motiviše. Nisam mogao podnijeti pomisao da ona ne može pomilovati rođeno dijete. Nešto u meni mi ne da da trpim nepravdu, niti da sjedim skrštenih ruku ako znam da nekome mogu pomoći. A pomoći uvijek možemo, samo trebamo odlučiti da to uradimo. Nekad košta kada ne možete trpiti i prešutjeti nepravdu, ali nikad ništa ne košta pomoći nekome. Pa ja sad imam stotine ljudi uz sebe, prijatelje za života, i iz Bijeljine, i iz Lukavca, Tuzle, iz Turske…”, kaže ovaj skromni Bijeljinac.
Miroslav je u februaru 2023. godine bio dio tima Gorske službe spašavanja koji je kombijem otišao u Tursku da pomogne spašavanju stradalih u razornom potresu. U javnosti je postao poznat nakon što je 5.000 KM, koje je za sudionike misije spašavanja u Turskoj osigurao predsjednik RS-a Milorad Dodik, uplatio stanovništvu Turske.
“Pričali smo u kući o tim novcima, mogli smo se malo popraviti, zamijeniti auto, ali sin mi je rekao ‘Tata, mi imamo auto, a oni nemaju ništa’ i ja sam u tom trenutku shvatio da sam bogat čovjek. Taj novac ionako nije pripadao meni. Ja sam dobio platu za ono što sam uradio i meni osim toga ništa više nije trebalo”, kazao je Miroslav.
Boravak u Turskoj ga je, kaže, zauvijek promijenio. Iako i danas ponekad sanja zdrobljena tijela ispod ruševina, to iskustvo mu je otvorilo oči i sve je posvećeniji svojoj misiji. Sebe ne doživljava kao velikog dobrotvora, filantropa i skromno govori o onome što radi, ali kaže kako želi vidjeti da dobri ljudi izađu iz sjene loših, jer samo oni mogu narod, naciju, regiju ili svijet povesti putem koji garantuje mir.
“Ima dobrih ljudi, ali loši su glasniji, jer se boje da će doći vrijeme kada će svoja djela morati uporediti sa djelima dobrih ljudi”, poručio je ovaj Bijeljinac.
Natalija Cimeša
Njena umjetnost oplemenjuje srca širom Bosne i Hercegovine i krasi galerije svjetskih metropola, ali ono što je čak i veće od njenog neizmjernog talenta je njen neumorni duh nesebičnosti i odlučnost da sve znanje svijeta useli u učionice osnovnih škola u Bijeljini. U ateljeu smještenom u prizemlju porodične kuće, obgrljenom stablima smokve a ispunjenom knjigama, bijelim koncertnim klavirom i platnima, u pauzi između dva poteza kista, akademska slikarka Natalija Cimeša je došla na ideju da petnaest svojih djela stavi na prodaju i novcem od svakog prodatog platna kupi isto toliko pametnih tabli za škole u okolini Bijeljine.
Njena priča je priča o iskrenom davanju i neumornoj želji da pruži svijetu, a posebno djeci, više od svoje umjetnosti – da im otvori prozor u svijet znanja koje transformiše sudbine, a ljude čini plemenitijim i boljim. Ona nas podsjeća da se moć da promijenimo svijet nalazi u našim rukama, a da nesebično davanje obogaćuje i one koji daju i one koji primaju.
“Moramo učiniti sve što možemo da djeci pomognemo da do njih dođe znanje koje je danas u svijetu na dohvat ruke. Nemamo izgovor ako to ne učinimo. To je kao da nešto od nekoga otmete. Samo na ovaj način imamo šansu da naša djeca ne naprave greške koje smo mi napravili, da budu bolji ljudi, da vole ljude, životinje, prirodu koja ih okružuje. Zato sam se odlučila za pametne table. One su sad standard u razvijenim zemljama, nude nevjerovatne mogućnosti i moramo se odmaknuti od modela učenja iz prošlosti”, kazala je ova slikarka.
Smatra da dobri ljudi moraju preuzeti odgovornost čak i onda kada to po prirodi stvari, po hijerarhiji i mandatu, nije odgovornost pojedinca. Dobrobit djece mora biti odgovornost svih ljudi i tu ne smije biti kalkulacija. Iako je ovo ultimativni cilj, Natalija smatra da se sredstva moraju pažljivo birati.
“Ne opravdava cilj svako sredstvo i jako je bitan način na koji se borimo. A mi se borimo tako današa djela govore za nas, da budu uvijek pozitivna, dobra i usmjerena ka nečemu boljem, ne uzimajući ništa drugo zauzvrat. Duboko osjećam da je to prava priroda čovjeka, pomoći drugome, i to je moja maksima. Ne mora to uvijek biti novac, velike sume novca, niti nešto materijalno. Neko može dati marku, neko može kupiti kiflu, pomoći nekome da pređe ulicu. Ali ja ako pomognem vama, vi ne trebate pomoći meni, nego nekome drugom, pa da druga osoba trećoj i onda širimo tu energiju. Ta dobra djela su kao zaraza, šire se nevjerovatnom progresijom, a ostavljaju samo ljubav i osmijehe”, kazala je Natalija.
Duboko osjeća da će i ova akcija da se proširi cijelom Bosnom i Hercegovinom kao lančana reakcija, da će dobra vijest poslužiti kao inspiracija dobrim ljudima i filantropima širom zemlje da se ujedine u jednoj plemenitoj borbi čiji je jedini ishod bolji svijet za svako dijete.
“Ja se iskreno nadam da ako mi u Bijeljini kažemo da pokrećemo akciju i ta misao ode u eter, da će onda u Zenici da kažu – idemo i mi, pa u Bugojnu, pa u Brčkom, u Mostaru… To je reakcija koja nam je istinski potrebna”, objašnjava Natalija.
Mišljenja je da kroz filantropsko djelovanje i kulturu darivanja ljudi indirektno ukazuju i govore o socijalnim problemima. Kao majka školarca, posebnu pažnju svojom inicijativom pokušava skrenuti na područne i seoske škole, jer smatra da su uvijek u zapećku i da se o tim školama i toj djeci nimalo ne vodi računa. Naša dužnost nije, kako kaže, “da šutimo da ne bi bilo gore, nego da govorimo da bi bilo bolje”.