Asija Kurtović, sa završenom visokom zdravstvenom školom, nakon
13 godina provedenih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, odlučila je
sreću potražiti u inostranstvu. I uspjela.
“Tamo sam
uspjela naći posao i adaptirati se. Po pitanju nekih stvari ne mogu se
porediti Bosna i Hercegovina i Njemačka. Ovo je moja zemlja, i ja bih
ostala ovdje da sam imala perspektivu i normalan život. Ja sam bila na
Birou trinaest godina, sa završenom višom medicinskom školom i
obećanjima da ćemo biti visoki inženjeri. Da li želim da se vratim u
Bosnu? Ne želim jer se ne vidim ovdje i jednostavno, tamo gradim sebi
bolji život i bolju budućnost za svoju bebu”, rekla je Kurtović za Radio Slobodna Evropa.
Među onima koji odlaze najbrojniji su ljekari i medicinski tehničari, kaže dr. Ermin Goretić.
“Sam
podatak da je 80 ljekara otišlo sa Unsko-sanskog kantona koji ima oko
300.000 stanovnika je zabrinjavajući, u najmanju ruku. Ne samo da
ljekari, više i visoko obrazovano medicinsko osoblje odlaze u potragu za
poslom, već i oni koji imaju posao, koji rade određeno vrijeme, imaju
iskustvo, također odlaze. Motiv je u prvom redu novac. Da budemo
iskreni, veoma niska primanja i ljekara i medicinskog kadra motivišu
ljude da odu u potragu za nekim boljim primanjima, za nekim boljim
životom”, kaže Goretić.
Ali ne odlazi samo medicinsko
osoblje. Nermin Sefić je 30-godišnji pravnik iz Cazina. Godinama čeka
posao u Bosni i Hercegovini i zato je odlučio sa suprugom napustiti je.
“Smatram,
pošto sam oženjen, da će i supruga gore lakše pronaći posao i da ću
imati neki bolji prosperitet, bolju budućnost. Mislim da su za sve ovo
krivi naši političari, rukovodioci države. Ovo je jako, jako loše stanje
za našu zemlju”.
U općinama i gradovima USK sve su
popularnije i agencije koje se bave posredovanjem pri zapošljavanju za
rad u Njemačkoj. Nude i mogućnost dodatnog školovanja. Emina Pelez
voditeljica je jedne od posredničkih agencija iz Bihaća. Kaže da svaki
dan imaju sve više prijava.
“Prosjek je šezdeset do
sedamdeset kandidata. Imamo kandidate svih profila. Medicinski tehničari
moraju imati završenu medicinsku školu, pripravnički stručni kao i
certifikat o jeziku, a za samo školovanje imamo različite profile”, kaže.
Iako su rijetki, ipak još uvijek ima i onih koji misle da mogu uspjeti u svom gradu i svojoj zemlji.
“I
ja sam poželio otići, ali eto, odlučio sam da nešto probam u svojoj
državi, da pokušam nešto, jednostavno, da ne idem u drugu državu. Ljepše
je kod svoje kuće”, rekao nam je Sanel Okanović.
Uvijek
su stanovnici ovog dijela Bosne i Hercegovine u potrazi za boljim
životom odlazili u inostranstvo, ali je to nekada bilo samo za
privremeno. Oni koji danas odlaze, idu bez doviđenja i sa namjerom da se
nikada ne vrate. Razlozi su što su političke elite stvorile ambijent u
kojem je korpucija u svim porama društva, upozorio je nedavno u Bihaću
profesor Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzle.
“Ljudi iz
ljubavi prema svojoj djeci, da bi im stvorili kakvu-takvu egzistenciju,
dižu kredite da bi nekom dali novac da bi dobili posao”.
Profesor
na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, Miodrag Živanović, među brojnim
razlozima odlaska mladih navodi i onaj o kojem se malo govori. „Po meni
je glavni razlog upravo odsustvo nade“, upozorava.
Toromanović Dženis, učenik Medicinske škole, kaže da ni mladi ne vide budućnost u zemlji.
“Prvo se ja tu ne pronalazim, a tako i ostale kolege. Konkretno, problem je vlast”.
A
da je stanje više nego alarmantno govori i podatak daje samo u
Unsko-sanskom kantonu posljednjih nekoliko godina broj upisanih prvačića
smanjen sa 30 na 23 hiljade. Činjenice su ovo koje jasno ukazuju na
veličinu problema, zahtijevajući angažman šire društvene zajednice, a
prije svega onih koji vode ovu zemlju. Ukoliko se ne dese neke ozbiljne
promjene, Bosna i Hercegovina će polako postati država staraca.