Kuke dobrote u posljednje vrijeme niču na drveću, na
ogradama, gdje god se mogu postaviti.
Mogu se naći u cijeloj regiji, a u našoj zemlji ima ih u Banjaluci,
Prijedoru, Brčkom, Sarajevu…
Kuke dobrote, iako im je naziv malo nespretno izabran, jesu
dobra zamisao, složila se većina Banjalučana sa kojima smo proteklih dana
razgovarali.
Ipak, mnogi nisu bili sigurni da je ovo pravi način da se
pomogne sve većem broju siromašnih građana.
Neki su se pitali i da li je u redu ostaviti hljeb u
najlonskoj kesi da visi na drvetu i da li je u redu da ga, prije nego ga preuzme
neko kome je potreban, jedu ptice i mravi? Jedan od sugrađana je postavio
pitanje i kako ostaviti porciju graha na kuku dobrote?
Simpatična ideja koja
nije realizovana do kraja
Kuke dobrote su akcija koju su organizovali amateri, ljudi
koji žele da pomognu i koji su zatalasali javnost simpatičnom idejom, ali da bi
ista dostigla nivo originalne “hang up, help out” ideje, neohodno je
još dosta toga.
Uspješna humanitarna akcija podrazumijeva prije svega da
neko stane iza nje, neko ko će uložiti ozbiljan rad kako bi ista uspjela.
Potrebno je doći do donatora, prikupiti donacije, distribuirati donacije i, na
kraju, prikupiti rezultate akcije i sa njima upoznati donatore.
Iako na području Banjaluke
djeluju brojne organizacije koje se dugi niz godina bave humanitarnim
radom, od Crvenog krsta, Mozaika prijateljstva, organizacije Budimo ljudi,
Merhameta, Karitasa i mnogih drugih, gdje građani mogu donijeti i odjeću i
hranu za one koji su u stanju socijalne potrebe i istovremeno imati povratnu
informaciju u čije ruke je otišla njihova donacija, većina građana se ne
odlučuje na ovaj korak. Razlog je, smatraju u humanitarnim organizacijama, veliko
siromaštvo u društvu, ali i nedostatak navike kod građana na ovakav
“institucionalizovani” vid donacije, pa radije hljeb ili odjeću koja im više ne
treba ostavljaju pored kontejnera.
Miroslav Subašić, sekretar Udruženja „Mozaik prijateljstva“,
koji se već dugo godina bavi humanitarnim radom, smatra da intenzivno treba
raditi na svijesti ljudi da, ukoliko su u mogućnosti, pomognu onima kojima je
pomoć neophodna, jer čovjek se ne rađa human, on to postaje tokom života.
Nažalost, smatra Subašić, većina naših sugrađana nema običaj
donositi stvari koje im više nisu potrebne u organizacije koje se bave
humanitarnim radom, gdje postoji I evidencija ljudi koji su u stanju socijalne
potrebe i odakle se direktno na teren odnose pakete ugroženim građanima.
Prema njegovim riječima, sama ideja kuka dobrote je dobra,
ali ona ne može funkcionisati i opstati na duže staze. Prije svega, problem je,
kaže Subašić, što mi nemamo razvijenu takvu vrstu kulture kao na zapadu, pa, nažalost, sa tih kuka uzimaju i oni kojima to
nije potrebno. Problem je, smatra Subašić, i što iza ove akcije niko nije
zvanično stao, ne zna se ni ko ih je postavio. “To se ne može samo tako postaviti i očekivati da to funkcioniše samo
od sebe. To treba njegovati, obilaziti, ukoliko se želi da to bude neki
dugotrajni projekat koji će na pravi način funkcionisati i zaista pomoći onima kojima je takva vrsta pomoći
potrebna. Ima tu i taj higijenski momenat, ali, eto, kod nas ljudi običavaju
stavljati hljeb i kraj kontejnera, pa se niko ne pita koliko je to higijenski”,
kaže za Buku Subašić. Dodaje i da je iz godine u godinu kod nas sve veći broj
siromašnih ljudi. Najviše je onih između 50 i 60 godina starosti, firme su im
propale, na nove poslove niko neće da ih primi, pa nisu više nigdje dospjeli.
U Crvenom krstu Banjaluka ističu da ne treba izgubiti iz
vida i činjenicu da samodistribucija donacija ne garantuje da će ono što se
ostavi na kukama doći u ruke onoga kome je to najpotrebnije, nego u ruke onoga
ko je najbrži ili ko se u tom momentu zatekne na tom mjestu.
Takođe, kažu, ne treba zaboraviti i činjenicu da su za
vrijeme poplava ljudi koristili Crveni krst kao mjesto gdje će ostaviti stvari
sa kojima ne znaju šta da rade, bez obzira da li su te stvari nekome potrebne
ili ne. Tako su se na spisku donacija mogle naći istrošene svečane haljine, dok
je nedostajalo gumenih čizama i ćebadi.
Sve to, kažu u Crvenom krstu, ukazuje na činjenicu da i kod
akcija kao što su kuke dobrote, ipak treba postojati neka vrsta organizacije i
koordinacije, te da o tome neko mora voditi brigu.
“Bijeli
hljeb” daleko od “kuka dobrote”
Draško Gajić, profesor na Fakultetu političkih nauka u
Banjaluci, smatra da se ova akcija može sagledati iz dva ugla. Prvi ugao
gledanja nam pokazuje da u stanovništvu postoji svojevrsna socijalna
senzibilnost, koja kao takva prepoznaje
problem rastućeg siromaštva, i dolazi do
određene vrste spontanog aktiviranja i djelovanja na bazi dobrovoljnosti i
građanske solidarnosti. Ono što zabrinjava, kaže Gajić, jeste činjenica da ne
dolazi do energičnije reakcije građana
prema političkim elitama i vladi i
traženja odgovora na pitanje problema rastućeg siromaštva. “Na jednoj strani
imamo narodne poslanike koji na platformi superhikovskih principa donose
zakonska rješenja i uredbe, gdje se obezbjeđuje izdašni i poprilično trajan
“bijeli hljeb”, u isto vrijeme potrebu za hljebom drugi eventualno mogu da zadovolje kraj kuka
dobrote. S tim u vezi je i drugi ugao gledanja, koji nam pokazuje da postojeći
sistemi socijalne sigurnosti ne ispunjavaju svoju ulogu, posebno sistem socijalne
zaštite, jer se sve veći broj socijalnih slučajeva i problema rješava kroz
spontane akcije građana i medija”, kaže za Buku Gajić i dodaje da je svakako
došlo vrijeme za traženje veće odgovornosti u funkcionisanju sistema socijalne zaštite, a
to pretpostavlja obavezu veće
odgovornosti od onih koji se uveliko hrane “bijelim hljebom” daleko
od “kuka dobrote”.
I dok građani uglavnom podržavaju ovu akciju, što se moglo
vidjelo i u petak nakon što su kuke dobrote uklonjene iz naselja Obilićevo, a
revoltirani građani na njihovo mjesto zakucali četiri eksera, možda je konačno došlo
vrijeme da odgovore na rastuće siromaštvo i glad ne tražimo samo kroz
humanitarne akcije, već od onih koji su nas u ovakvo stanje i doveli. Od onih koji
žive daleko od bijede, siromaštva i redova pred javnim kuhinjma i koji već
godinama jedu naš “bijeli hljeb”.