Od dobi od svega nekoliko mjeseci ima
posljedice po fizičke sposobnosti. Kreće se uz pomoć prevoznog sredstva, onog
koje poželite svaki put kad sa lokalne pijace nosite pune kese. Kaže, uz
posebne spravice se i hrani.
“Najslađe je svojom rukom, makar i uz
asistenciju”, napominje.
Ime mu je Alen Hedo i živi u Goraždu,
a kao i u našoj priči o Emini, on se nama javio prepoznavši kampanju kao vrlo
bitnu za sve osobe sa invaliditetom u BiH. A onda smo i mi prepoznali zašto je
baš njegova priča bitna za društvo u kojem živi.
„Prve prepreke počele su polaskom u
osnovnu školu. Prva i najteža prepreka je bila kada ključni ljudi škole mojim
roditeljima daju prijedlog da, bez obzira što moje zdravlje nije sporno za
školovanje, ne idem u školu, s pitanjima kako će oni to, teško je to, što će im
obaveza. Inače, živim u naselju 2 km udaljenom od osnovne škole. Nisam mogao da
idem autobusom, a nisam mogao ni da idem pješke, kako bih pratio nastavu pa sam
bezbroj puta bio nošen u rukama moje mame (što je dokaz da su majke najveći
borci kad se porodica suoči sa invaliditetom jednog svog člana), dok je otac,
sa druge strane, uvijek bio tu i trudio se da zaradi da bi mi priuštio
školovanje i normalno djetinjstvo uopšte“, priča na početku Alen.
Arhitektonske i tehničke barijere nisu
tu stale.
“Školovanje sam nastavio u MSŠ Enver
Pozderović, na smjeru ekonomski tehničar. Naravno, tu se prepreke nastavljaju –
ako je kabinet informatike na spratu, nekadašnji školski drugari, a danas moji
životni prijatelji su me nosili kako bih bio ravnopravan sa njima.
Visokoškolsko obrazovanje sam započeo na Pravnom fakultetu, gdje se prepreke
nisu ni prekidale, najviše arhitektnoske prirode, ali moji roditelji i moje
kolege, nisu odustali od pružanja podrške i pomoći da bih došao do zvanja
diplomiranog pravnika a kasnije i počeo da upisujem ocjene u indeks master
studija Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu“, kaže.
Od svih radosti koje bi mogao
nabrojati, s posebnim ponosom ističe to što samostalno vozi automobil, u državi
koja nema specijalno prilagođene programe za obuku budućih vozača koji imaju
neku vrstu invaliditeta.
Naklonost okoline, smatra, dobio je
pozitivnim stavom koji je zadržao bez obzira na svakodnevne poteškoće sa kojima
se susretao.
“Danas kad, kao zrela osoba, sagledam
stvari sa određene distance, prepreka je bilo mnogo, i na ulici i u kontaktu sa
zvaničnim institucijama sa kojima smo kao porodica morali da se susrećemo, ali
smatram da najbitnije ne posustati pred svime i naći razlog više zašto svaku
prepreku treba proći, zbog koje ćemo danas ili sutra biti jači, snažniji,
hrabriji“, ističe.
A on nije posustao.
„Svako pojavljivanje na ulici, u gradu
ili bilo gdje izaziva određeni nivo predrasuda od osoba koje nisu bile u
prilici da upoznaju, komuniciraju ili imaju bliži susret sa osobom sa
invaliditetom, ali sam siguran da osoba sa invaliditetom može da utiče na te
predrasude na način da svojim prisustvom dokažu da su drugačiji ali da vrijede,
da su bitni i potrebni tom društvu i gradu u kojem se nalaze“, naglašava.
Život sa invaliditetom nosi mnogo
izazova, u kojima se posebno ističe nerazumijevanje osoba bez invaliditeta za
kompleksnost invaliditeta kao stanja.
“Teško je objasniti nekome nešto što
im je posve strano, jer za osobu bez invaliditeta nije jednostavno razumjeti
šta je ograničenje koje donosi invaliditet, nije lako da shvate kako je to kad
ne hodate, ali da vas to i dalje ne sprečava da živite. Ali ono što smatram
sasvim jasnim i nečim što ne treba da se mnogo objašnjava, jeste da je život sa
invaliditetom putovanje kao i život bez invaliditeta, ali da je invaliditet
samo podstrek da to putovanje ispuniš i organizuješ bez obzira na ono što će te
na tom putu ograničavati“, objašnjava.
Ipak, smatra se srećnim čovjekom i za
to navodi dva osnovna preduslova.
“Kad je invaliditet u pitanju, prvi i
glavni dio tog recepta je vjera, u religioznom kontekstu i u svoju porodicu i
da prihvatite sami sebe, te da vas apsolutno ne zanima šta će ko reći negativno
o vašem invaliditetu. Tim stvarima se i lično sam nasmijem, poslije ovoliko
godina. Drugi dio čine zajedno istrajnost, trud i rad za svoje bolje danas,
sutra i budućnost, pa onda i vjera u ljude koji ne da su tu da bi dokazali
tvoju različitost, već su tu da bi tebi kao i sebi pomogli da prepreke sa
kojima se susrećeš što brže i jednostavnije prođeš“, kaže.
Naš sagovornik još jednom apostrofira
šta je njemu pomoglo da dođe do tačke u kojoj je danas i to poručuje svim
osobama sa invaliditetom u BiH.
„Prihvatite sebe onakve kakvi jeste, a
najbolji ste i sebi i drugima kad to uradite. Niti jedan posao, niti jedan dan,
niti jedan poduhvat ne počinjite na način da bi od njega odustali i ne ispunili
ga baš onako kako vi mislite da trebate, već radite, borite se, i nikad ne
odustajte, jer nije bitno koliko puta u životu padnete, bitno je koliko ste se
puta podigli i nastavili dalje, po mogućnosti sa osmjehom“, zaključuje on.
Priča je nastala u okviru kampanje
#PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi
organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa
invaliditetom u BiH.
Ana Kotur za MyRight