Ovih dana imali smo priliku svjedočiti jednom baš baš nemilom događaju: Republika Srpska zabranila je studentima iz Srbije i njihovim predstavnicima (trebali su to biti profesori Nemanja Karović i Tatjana Stefanović Stanojević) da progovore na teritoriji Republike Srpske. Koliko je taj slučaj zlokoban i morbidan najbolje nam ilustruje činjenica da smo, recimo, nedavno dopustili HVO-u, ili kako ih kolokvijalno častimo „ustašama“, da govore i drže mitinge po Republici Srpskoj, tačnije u okolini Dervente. To znači da je Republika Srpska došla do takvog sunovrata da će prije dopustiti HVO-u da govori, nego srpskim studentima i profesorima. Mi smo do te mjere izgubili moralni kompas, ili bolje rečeno sišli s uma, da se u Republici Srpskoj sigurno osjeća HVO, ali ne i studenti iz Srbije. Kakvi god da su.
Naime, upravo to nam govori patetično i nemušto obrazloženje MUP-a, u kome se navodi da MUP ne može garantovati bezbjednost, jer operativne informacije sa terena kažu da neke „navijačke grupe“ prijete incidentima. Naš MUP, dakle, shvata svoj posao zaštite ustavno garantovanih prava građana tako da štiti prava nasilnika koji prijete, a ne onih kojima se prijeti. Ako sutra neka grupa nasilnika odluči da vam ukrade auto, naša policija će izgleda reagovati tako što neće reagovati, jer bi u protivnom moglo doći do narušavanja javnog reda i mira. Šta reći? Osim toga, čovjek ne može a da se ne zapita da li ustavni „monopol sile“ u Republici Srpskoj ima policija ili pak nekakve fantomske navijačke grupe? Zlobnici bi takođe dodali da u svakoj ozbiljnoj državi „navijačke grupe“ i slične opskurne organizacije nisu nikakva država u državi, već su pod kontrolom „službe“ – tj. države, te da one samo obavljaju prljave poslove kojima oficijelne institucije ne mogu prljati ruke. Prljave baš poput ove sabotaže posjete studenata iz Srbije.
Pokušaj legitimiranja tako nedostojnog ponašanja naših institucija jednako je patetičan. Studentima iz Srbije pripisuju se mnogi stavovi koji nama u RS nisu mili za čuti. Imajući u vidu potpunu dominaciju SNS režima nad medijima u Srbiji, te prirodu tog režima, mi ne možemo biti sigurni šta je od tih stavova autentična pozicija studentskog pokreta, a šta spin vlasti u svrhu njihove diskreditacije. Upravo zato je potez studenata tako pametan i normalan: ako im već nešto spočitavamo, oni će doći kod nas i objasniti nam svoje stavove, umjesto da se igramo gluvih telefona preko Informera, Pinka i ostalih režimskih trovačnica. Bio sam pozvan da govorim na toj tribini i baš sam planirao da pitam studente iz Srbije kakav je stav njihove organizacije o Republici Srpskoj i kako vide budućnost naših odnosa ako njihova lista dobije izbore. Mi smo jedan narod i šta može biti prirodnije od toga da, kada imamo neku nedoumicu ili nesporazum, sjednemo za sto i raspravimo to? Činjenica da naše vlasti to ne dopuštaju može značiti samo jedno: studentski stavovi nisu takvi kakvim ih režimi u Srbiji i RS prikazuju. Našim vlastima očigledno odgovara da nam stavove studenata plasiraju režimski mediji iz Srbije, umjesto da ih iznesu sami studenti čiji su to stavovi. Pametnom dosta.
Kada razmišlja o cijelom ovom ružnom slučaju, čovjek ne može a da se ne osvrne i na prezira dostojnu ćutnju opozicije. Naše vlasti se čak i mogu donekle opravdati zbog ovog nedostojnog ulizivanja Vučićevom režimu – jer RS vlasti po službenoj dužnosti moraju da održavaju maksimalno dobre odnose sa vlastima u Beogradu, kakve god te vlasti bile, i u opisu posla im je da popiju ovakve gorke čaše nacionalne sramote. Ali opozicija nema taj izgovor i činjenica da je potpuno nijema na ovaj skandal govori nam kakvi su to beskičmenjaci i luzeri. Sem par časnih izuzetaka poput Nebojše Vukanovića, Lista za pravdu i red, i Milana Milićevića, SDS-ovog načelnika Teslića, koji su još ranije podržali studente.
Cijeli ovaj ružni slučaj govori nam jednu još mnogo goru stvar: zarad svojih političkih ciljeva vlasti „sa obje strane Drine“ ne libe se da proizvode sukobe i animozitete u vlastitom narodu. Za boga milog: svako ko ima gram mozga u glavi mora valjda razumjeti da je potpuno nemoguće da studenti Srbije rade protiv svoje države ili Republike Srpske. Pa to su naša srpska djeca. Koja, između ostalog, mjesecima, po kiši i snijegu, marširaju uzduž i poprijeko zemlje nam Srbije sa srpskim zastavama.
Da li su ljudi koji ih nazivaju izdajnicima, ili čak „ustašama“, uopšte normalni? Jednako tako svako ko nije retardiran mora razumjeti da „fantomski birači“ iz RS ne mogu uticati na rezultat izbora u Srbiji na i minimalno relevantan način, čak i kada bi to htjeli. Sve su to očite podvale koje služe neodgovornim luđacima na vlasti da proizvodnjom animoziteta unesu konfuziju, podjele, i da nas međusobno zavade. Tako stvorena zla krv ne nestaje sa završetkom izbora. Vladajuće garniture i u Srbiji i u RS će se prije ili kasnije promijeniti, SNS i SNSD će prije ili kasnije otići sa vlasti, ali animoziteti koje su stvorili ostaće kancerogeno nasljeđe generacijama koje dolaze. Jedan od trezvenih komentatora na twitteru napisao je nedavno sljedeće: „Ponašanje naše braće sa one strane Drine je takvo da bi, da se sada raspiše referendum o ujedinjenju, većina Srbije bila protiv“. A to kancerogeno nasljeđe može lako i metastazirati: nedavno je na području Bajine Bašte napadnuta jedna grupa građana iz RS koji su došli da se prijave za glasanje u Srbiji, a u Višegradu je napadnuta grupa studenata iz Srbije.
Nažalost, to je potpuno očekivana stvar koju je svako ko išta zna o autokratskim političkim sistemima lako mogao da predvidi. To je logičan nastavak kontinuiteta karlšmitovske političke filozofije „neprijatelj u politici“, koju je u naš politički prostor instalirao još Milošević, i koja, evo, traje do dan danas, i koja nas je kao narod posvađala i izolovala od svih komšija, a sada unosi zlu krv i u sam naš narod, dijeleći ga po liniji „ovi i oni Srbi“, „prekodrinci“ i „Srbijanci“ i slično. Ta vrsta politike opstaje na bazi proizvođenja neprijatelja. Kako nam je istorija 20. vijeka u više navrata pokazala: kada ponestane spoljnih neprijatelja, onda se represivni aparat države okreće prema onim unutrašnjim. Spoljni neprijatelji su već poprilično potrošeni – od “međunarodne zajednice”, Vatikana, ustaša, Šiptara, Masona, i koga sve ne – spisak naših stvarnih i izmišljenih “neprijatelja” isuviše je velik da bi ga bilo moguće navesti u cijelosti. Odnedavno se na tom spisku nalaze čak i braća Crnogorci – što je stvar koju svojevremeno nije uspjela postići ni austrougarska taktika “zavadi pa vladaj” na Balkanu. Targetiranje studenata je mračna kulminacija te nazadne i autodestruktivne političke filozofije. Zemlja Srbija, nakon što je izgubila ratove 1990-tih i ostala bez upotrebljivih spoljnih neprijatelja, sada ne preza od toga da, ne samo da napada svoju djecu – koju interpretira kao neprijatelje države, “ispostavu njemačkih službi” i slično, već i okreće jedan dio naroda protiv drugog. Morbidno. Nažalost, i na našu sramotu, Republika Srpska je odlučila da uprlja ruke i saučestvuje u toj nečasnoj raboti.