Ovih dana, 4. jula, obilježava se „Dan nezavisnost“ – dan kada je 1776. godine usvojena “Deklaracija o nezavisnosti” – jedan od najvažnijih političkih dokumenata u ljudskoj istoriji. Time je pokrenut proces koji je kulminirao donošenjem Ustava SAD 1789. godine. Zajedno sa Francuskom revolucijom iste godine, uspostavom Francuske Prve Republike i “Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina”, predstavlja kulminaciju višemilenijumskog političkog razvoja Zapadne civilizacije, koji je otpočeo još sa atinskom demokratijom u 5. vijeku pne. Zapad je time dovršio svoju istoriju u smislu u kome Hegel, tumačeći Francusku Revoluciju, govori o “kraju istorije”: politička istorija se završava kada svaki pojedinac postane suveren, tj. kada dođe do međusobnog “priznanja” svih ljudi – što se in concreto događa kao priznavanje bazičnih prirodnih i ljudskih prava svakom čovjeku, nevezano za njegovo porijeklo, status, bogatstvo, boju kože, rasu, religijsku, seksualnu, etičku, estetsku ili bilo koju drugu orijentaciju. To je ono što se, po prvi put u istoriji, dogodilo u Američkoj i Francuskoj revoluciji. Ono što je u praktičnom smislu još važnije: po prvi put su izmišljene ustanove i institucionalni aranžmani koju tu ideju omogućavaju. Stvoreno je ono što danas nazivamo modernom demokratijom ili, preciznije, ustavnom republikom.
Tim povodom, Netflix je prikazao izvanredni dokumentarni serijal “The American Experiment”, koji opisuje istorijske peripetije tih događaja, ali i njihovu logiku i filozofski i moralni smisao. Preporučujemo svakome ko želi da razumije politički pojam “Zapada” da to pogleda. Jer ideali Američke i Francuske revolucije postali su opšte mjesto Zapadne civilizacije, njen sukus i najdublji smisao, vrijednosti na kojima ona počiva.
Koliko god praksa Zapadnih država često odudarala od tog ideala, on stoji u pozadini kao moralni i politički smisao Zapada.
Epohalni značaj tih događaja sigurno daje osnova za njihovo ponovno promišljanje. Mi često nismo svjesni koliko je demokratska ustavna republika rijetkost – ne samo u istorijskom smislu, već i danas: čak i u savremenom svijetu imamo bezbrojne autokrate, diktatore, tirane i despote svih vrsta i fela. Zapravo, van Zapadne civilizacije, demokratija je ogroman izuzetak.
The Constitution of the United States: „We the People“
Margaret Thatcher je svojevremeno definisala revolucionarnu novinu koju u političkom smislu predstavlja nastanak Sjedinjenih Država rečenicom koja pogađa samu suštinu priče: „Evropa je stvorena istorijom, Amerika je stvorena filozofijom.“ Kakva je to filozofija koja stoji u temelju „Prve i najveće Republike“? To je ona filozofija koja je eksplicitno i jasno napisana u Ustavu SAD.
Već prva rečenica tog Ustava izriče odlučujuću stvar: „We the People of the United States“ kreiramo ovaj Ustav i državu aktom svoje volje. Time je definisan subjekt suvereniteta: narod, tj. građani. Dakle, SAD nastaju, ne na osnovu „istorijskog prava“, „božanske promisli“ ili bilo kog drugog metafizičkog razloga, već su akt volje ljudi koji žive na datoj teritoriji da kreiraju tu i takvu državu. Ta kritična stvar proteže se kroz sve ključne aspekte Ustava. Recimo, on je napisani i potpisani dokument: tj. tretira se kao „društveni ugovor“ između građana koji će pod tim ugovorom/ustavom da žive. Mnogi ne uočavaju suštinski značaj činjenice da je Ustav SAD potpisani dokument: to znači da je on rezultat akta volje ljudi, kao i bilo koji drugi ugovor, a ne nekog transcendentnog uzroka. To je ono što se u savremenoj ustavnoj teoriji naziva „kontraktualistička premisa“. Zato je pojam „pristanka“ (consent) fundamentalna osnova legitimiteta države. Pristanak znači da je svaki građanin dao saglasnost na državu u kojoj živi. Pristanak se verifikuje potpisom na društvenom ugovoru. Recimo, BiH ne postoji zato što ima „hiljadugodišnju“ (stvarnu ili izmišljenu) istoriju, Kulina Bana ili Tvrtka itd., već zato što smo svi mi preko svojih predstavnika dali saglasnost na tu državu. BH je samo ono što je napisano i potpisano u Ustavu BH i ništa više od toga – bilo kakva istorija, diskusije „ko je počeo rat“, ko je „starosjedilac“ itd. irelevantne su sa stanovišta njenog legitimiteta. Država nastaje aktom volje građana i služi tim građanima, a ne ispunjenju nekih drevnih zavjeta ili istorijskih misija.
Ova logika se jasno prepoznaje i u arhitekturi političkih institucija. Tako prvi član Ustava opisuje Kongres – Senat i Predstavnički dom, a tek kasnije se opisuje izvršna i sudska vlast. Zašto je važno da prvi član opisuje upravo to? Zato što su to zakonodavna tijela koja predstavljaju građane. To znači da su građani superiorni u odnosu na izvršnu i sudsku vlast – koji su u krajnjim instancama tu samo da izvršavaju suverenu volju građana. Kako to Amerikanci vole reći: Predsjednik, sudije i ostali samo „služe“ (narodu) u ofisu.
Često svojim studentima kažem da ima nekoliko lakih načina da padnu na ispitu – jedan od njih je da kažu kako je „država suverena“. Ona tu, stricto senso, nije – suveren je narod koji u svakom trenutku može raspustiti institucije i čak ukinuti državu. Čuveni Amandman 10. Ustava SAD eksplicite objašnjava da moć (tj. suverenitet) nije delegirana Sjedinjenim Državama, već ostaje u narodu.
Jedno od konkretnih rješenja kojima se manifestuje suverenost naroda jeste da je pravo impeachmenta – pravo da se inicira smjena bilo kog državnog službenika, računajući i Predsjednika, dato Predstavničkom domu – domu koji reprezentuje građane. Mnoštvo drugih institucionalnih rješenja iz Ustava SAD sugeriše istu logiku. Npr. Član 1.7 kaže da Predsjednik mora potpisati zakon da bi on bio važeći, ali ako on to ne uradi, dvotrećinska većina u Kongresu može isforsirati zakon i mimo volje izvršne vlasti.
Takođe je krucijalno da samo Parlament ima ovlasti da proglasi rat – Predsjednik kao izvršna vlast samo komanduje armijom. Građani su ti koji idu u bitke i ratuju, i stoga samo oni, preko svojih predstavnika, mogu donijeti odluku o ratu.
U kontekstu savremenih dešavanja, vrlo je indikativan Član 1.5 koji nalaže Kongresu da javno publikuje svoje odluke. To znači da nema tzv. „državnog razloga“ niti „tajne“ koja bi smjela biti apsolutno nedostupna javnosti. Ako je narod suveren, a vlast samo provodi volju naroda, onda je jasno da ta vlast ne može imati „svoje“ odluke koje bi bile skrivene, ili čak u suprotnosti, sa voljom građana. Izvanredna praksa američkog Kongresa da poziva državne službenike da „svjedoče“ pred Kongresom o svojim politikama i potezima izraz je te logike.
Drugi Amandman
Sličnih je primjera bezbroj – u suštini svaka rečenica Ustava u svojoj pozadini ima logiku suverenosti naroda. Najbolje se ta logika vidi u slavnom Drugom Amandmanu koji zabranjuje vladi da ograničava građanima raspolaganje oružjem. Zašto? Prvi razlog je jasan: svaki čovjek ima prirodno pravo na samoodbranu. Da bi to mogao uraditi, on mora imati pravo da bude naoružan. Amerikanci često kažu: „Bog je stvorio ljude jednakima. Samjuel Kolt ih je učinio stvarno jednakima“.
Međutim, drugi razlog je još važniji: građani imaju tzv. „pravo tiranicida“ – pravo pobune protiv vlade koja je uzurpatorska. Vojska štiti građane od spoljnje agresije, a policija od kriminalaca. Ali ko štiti građane od vlade koja bi pokušala da bude tiranska? Očigledno to mogu samo sami ti građani – ako imaju resurse da se brane. Kada je Ronald Regan svojevremeno odbio da podrži inicijativu za ukidanje Drugog Amandmana, objasnio je to riječima: „Kao klinca su me učili da je Hitler ubio milione Jevreja. Uvijek mi je to djelovalo sumnjivo – kako je moguće pobiti milione ljudi a da oni ne pruže otpor? A onda sam pročitao da su nacisti prvo donijeli zakone koji zabranjuju Jevrejima da posjeduju oružje.“
Pravo tiranicida eksplicite je objavljeno u „Deklaraciji o nezavisnosti“: „U cilju osiguravanja ovih prava, vlade ustanovljene među ljudima, izvode svoje zakonite moći iz saglasnosti onih nad kojima se vlada. Ako ikada ijedan oblik vlade postane prepreka ostvarivanju ovih ciljeva, pravo je naroda da je promijeni ili ukine”. Dakle: (i) vlada se formira na osnovu saglasnosti, (ii) njena je svrha da osigurava prirodna prava, (iii) ako to ne radi, građani imaju prirodno pravo da ju ukinu.
„Plitki temelji“ države
“We the People” znači da svaki pojedinačno građanin daje saglasnot na Ustav pod kojim živi. To znači suštinski važnu stvar: država mora imati tzv. „plitke temelje“ (John Rawls), tj. država ne smije propisivati nikakva moralne, religijske, estetske, filozofske itd. zahtjeve. Zašto?: ako želimo da svi građani svojevoljno uđu pod Ustav, onda ne smijemo imati takve zahtjeve, jer očito da svi oni koji se ne slažu neće ući. Npr. kada budemo donosili novi Ustav RS i stvarali Drugu Republiku Srpsku, mi, ako želimo da naši sugrađani muslimani daju svojevoljni pristanak na taj Ustav, nećemo moći uvesti pravoslavlje kao ustavnu kategoriju. Ako želimo da naši sugrađani homoseksualci budu dio te države, nećemo moći dati ovlast izvršnoj vlasti da zabrani Pride. Ako želimo da naši sugrađani vjernici budu dio države, nećemo načelo sekularnosti tumačiti tako da zabranjujemo litije. Itd. Zato je republikanski ustav uvijek ograničen striktno na opis arhitekture institucija (ovlasti, mandati, itd.). Zato je republika po definiciji uvijek „sekularna“: ona to nije zato što u njoj žive ateisti, već zato što svakome garantuje pravo da vjeruje u šta želi. Prava republika dopušta da se njen predsjednik zakune nad Biblijom ili Kuranom – ako to želi, ali mu ne propisuje kao obavezu da to uradi. Republika je „sekularna“ čak i ako su svi njeni građani vjernici, ako vjeru ne forsira kroz institucije.
Kada u „The American Experiment“ Ted Cruz kaže kako „svi hoće da dođu u SAD, jer tu mogu biti šta žele“, on zapravo kaže da SAD imaju „plitke temelje“ u ovom rolsovskom smislu.
To je ono što eksplicitno stoji napisano u legendarnom Prvom Amandmanu: „Kongres neće donositi nikakve zakone o uspostavljanju religije ili zabrani njenog slobodnog ispovijedanja; niti zakone koji ograničavaju slobodu govora ili štampe…”
Isto se odnosi i na sve ostale kriterije. Za razliku od ranijih velikih republika, SAD nikada nisu imale bilo kakvo ograničenje koje bi isključivalo neku grupaciju građana iz političkog subjektiviteta. Na primjer slavna Mletačka republika je aktom Serrata (ili “Zatvaranje”) iz 1297. zatvorila svoj Parlament samo za pripadnike oko 300 plemićkih porodica. Da bi bili član Senata vaše prezime je moralo biti upisano u Libro d’Oro (Zaltnu knjigu) u kojoj su bile popisane plemićke familije koje su imale pravo izbora. Zato se Mletačka republika, sasvim ispravno, naziva “aristokratska republika”. Američka republika nikada nije imala takvo ograničenje. Naprotiv – ona ga je eksplicitno ukinula: čuvena propozicija iz Člana 1.9 glasi: “No Title of Nobility shall be granted by the United States”.
Antivećinski osigurači
Način kako se osigurava suverenitet svakog građanina su prirodna ljudska prava shvaćena kao predustavne činjenice koje ne podliježu volji većine. Prvi Amandman eksplicitno zabranjuje državi da donosi bilo kakve restrikcije iz područja prirodnih prava. Vlada može samo da reguliše ova prava, ali ne i da ih ukida. Ta prava su „prirodna“ – mi ih imamo po svojoj prirodi kao ljudska bića. Mi ne dobijamo ta prava od države i imamo ih čak i da na svijetu ne postoji ni jedna država. Francuska deklaracija o „Pravima čovjeka i građanina“ je deklaracija o pravima svakog čovjeka – a ne samo Franacuza, i građanina svake države – a ne samo Frencuske. Francuski narod je tom deklaracijom izrekao da nam prizaje naša prirodna prava čak i ako nam ih naša vlastita država ne priznaje. U američkoj „Deklaraciji o nezavisnosti“ stoji legendarna rečenica: „Smatramo ove istine samoočiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Tvorac obdario određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda, vlasništvo i pravo na traženje sreće.” Ta prava su “neotuđiva” i ne možemo ih se odreći čak i kada bismo to htjeli. Džordž Vašington je to odlično objasnio na primjeru slobode: čak i kada bi čovjek želio da odustane od svoje slobodne volje, on to ne može uraditi. Ako svojevoljno prihvati ropstvo, to je u stvari akt njegove slobodne volje i on je “svojevoljno” rob samo dotle dok to hoće. Onog trenutka kad promijeni stav, on više nije rob po svojoj volji, već samo ako ga drugi čovjek može držati u okovima. Paradoks “dobrovoljnog ropstva” je nonsens.
U suštini ovaj filozofski stav ograničava političku većinu da donosi zakone koji zadiru u prirodna ljudska prava. Na primjer, svaki čovjek je vlasnik svog tijela – ni država, ali ni demokratska većina mu ne može, na primjer, propisivati koju boju kose da nosi. Čak i kada bi svi poslanici glasali za zakon kojim se zabranjuju plavuše, čak i kad bi svi građani na referendumu glasali za zabranu plavuša, taj zakon je sa republikanskog stanovišta ništavan. Jer prirodna prava su priznata a priori.
Zato je čest transparent u Americi onaj na kome piše: „SAD nisu demokratija, već ustavna Republika“. Ili onaj gdje se kaže: „Kada Republikanci ne vole oružje, oni ga ne kupuju. Kada Demokrate ne vole oružje, oni žele da ga proglase nezakonitim. Kada se Republikancima ne sviđa neki TV program, oni promijene kanal. Kada Demokrate ne vole neki TV program, oni hoće da ga ugase.“ Isto se odnosi i na sve ostalo: abortus, eutanaziju, prostituciju itd. U demokratiji većina odlučuje. Ako većina odluči da uzme vaše auto, ona može izglasati takvu odluku. U Republici, vaše auto je vaše vlasništvo, a vlasništvo je prirodno pravo i kao takvo ne može biti konfiskovano bez vaše saglasnosti. U Republici, pojedinac je zaštićen od volje većine ustavom koji garantuje nedodirljivost prirodnih prava. Suština američke republike je u tome da ni vlada, niti demokratska većina ne mogu da vam uskrate vaša ljudska prava – ona iz Deklaracije. U stvari: suštinska uloga ustava upravo je u tome da nas štiti i od volje većine i od arbitrarne volje vlade.
Kraj istorije
Često svojim studentima kažem da je Američki Ustav najgenijalniji izum poslije točka. Politička drama Zapada počela je prije 2500 godina na atinskom trgu kada je postavljeno suštinsko pitanje zapadnjačke politike: „Kako može postojati vlast nad slobodnim ljudima“? Ako je svaki čovjek slobodan, onda on ne može biti podvrgnuti ničijoj drugoj volji do svojoj. Čak i demokratija je tu tiranska: u njoj se nesaglasni pojedinac podvrgava volji, ne jednog despota, već većine. I parlamentarna demokratija takođe. Ako Parlament donosi zakone, onda je jasno da su svi oni koji se ne slažu sa tim zakonima podvrgnuti volji drugog. Pitanje djeluje kao nerješiv logički problem i nije nikakvo čudo da je ljudima trebalo više od 2000 godina da ga riješe. Američki Očevi utemeljivač su to uspjeli – kombinujući teorije Monteskjea, Loka i Kanta, te iskustva višemilenijumske političke istorije Evrope, došli su do sledeće formule:
(i) ako su prirodna prava predustavni aksiomi koji ne mogu biti negirani ni jednom ustavnom propozicijom;
(ii) ako je svaki građanin dao saglasnost na Ustav;
(iii) ako Ustav jasno opisuje ovlasti, procedure, mandate itd. zakonodavnog i ostalih tijela;
(iv) ako zakonodavno (i ostala) tijelo djeluje u okviru svojih ustavnih ovlaštenja;
(v) onda je jasno da je građanin u krajnjem podvrgnut svojoj volji – a ne volji Parlamenta, čak i kada se ne slaže sa konkretnim zakonom koji taj Parlament donosi, a izvršna vlast provodi.
Kakvo ingeniozno, jednostavno i lijepo rješenje. Svojevremeno mi je profesor Đuro Šušnjić, autor jedne sjajne „Metodologije društvenih istraživanja“, rekao da je ključni kriterij istinitosti zapravo elegantnost: sve istinite teorije su jednostavne – kada se prvi put iskažu, svima su jasne i lako razumljive. Čim je nešto komplikovano, već je sumnjive tačnosti. Najbolji dokaz istinitosti republikanske doktrine američkih Očeva utemeljivača nije materijalni i svaki drugi uspjeh SAD i uopšte Zapada, već njena jednostavnost i samorazumljivost: bukvalno svako ju može odmah shvatiti.