Žrtve odustaju od svjedočenja, nedostaju dokazi, a nasilje se često dešava bez svjedoka. Iako je prijavljeno više od hiljadu slučajeva, zaštita i reakcija institucija i dalje su neujednačene.
U pet okružnih javnih tužilaštava u Republici Srpskoj tokom prošle godine od ukupno 705 prijava za krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici podignuto je svega 227 optužnica, što ukazuje na ozbiljne izazove u procesuiranju ovih slučajeva.
Kao najčešći razlozi za nepodizanje optužnica navode se nedostatak materijalnih dokaza, činjenica da se nasilje često dešava bez svjedoka, ali i to što žrtve odustaju od svjedočenja ili koriste zakonsko pravo da ne svjedoče protiv bliskih članova porodice.
Iz Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci navode da su tokom 2025. godine zaprimili 397 prijava za ovo krivično djelo, dok je podignuto 70 optužnica. Prema podacima od 14. maja 2026. godine, u radu imaju čak 298 predmeta.
„Često se nasilje događa bez prisustva svjedoka, a kada oštećeni iskoristi zakonsku privilegiju da ne svjedoči protiv srodnika ili supružnika, u nedostatku drugih dokaza ne dolazi do podizanja optužnice“, pojašnjavaju iz ovog tužilaštva.
Slična situacija je i u drugim dijelovima Republike Srpske. Okružno javno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu imalo je 110 prijava, a podignuto je samo osam optužnica. U Prijedoru je od 146 prijava podignuto 30 optužnica, dok se trenutno vodi čak 336 predmeta za ovo krivično djelo.
S druge strane, pojedina tužilaštva bilježe znatno veći procenat procesuiranja. Tako je u Doboju od 124 prijave podignuto 85 optužnica, a u 56 slučajeva izrečene su pravosnažne osuđujuće presude. U Trebinju su od 52 prijave podignute 34 optužnice, ali je u značajnom broju slučajeva istraga obustavljena zbog nedostatka dokaza ili nepostojanja osnova sumnje.
Iz tužilaštava ističu da je jedan od ključnih problema to što žrtve često odustaju od krivičnog gonjenja ili ne žele svjedočiti, što dodatno otežava dokazivanje krivičnog djela.
Prema podacima koje iznosi Gorica Ivić, tokom prošle godine Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske prijavljeno je ukupno 1.017 slučajeva nasilja u porodici, ali je izrečeno svega 180 hitnih mjera zaštite.
„Postoji očigledna neujednačenost u postupanju. Na primjer, u Banjaluci je od 238 prijava izrečeno samo 20 hitnih mjera, dok je u Istočnom Sarajevu od 63 prijave izrečeno čak 30 mjera, što je skoro 50 odsto“, navodi Ivićeva, upozoravajući na potencijalnu teritorijalnu diskriminaciju i različito tumačenje zakona.
Posebno potresno svjedočenje dolazi od žene iz Banjaluke, čiji je identitet zaštićen i predstavljena je kao Sonja. Ona tvrdi da, uprkos višestrukim prijavama protiv bivšeg supruga, optužnica nikada nije podignuta.
Kako navodi, nasilje je trajalo tokom braka, ali i nakon razvoda, a institucije nisu adekvatno reagovale. Opisuje situacije u kojima policija nije dokumentovala povrede, kao i višemjesečno čekanje na reakciju tužilaštva.
„Tek nakon devet mjeseci su ispitani svjedoci. Moj bivši muž je sve negirao, a tužilaštvo je donijelo odluku o obustavi istrage, iako me niko nije ni pozvao na razgovor“, kaže ona.
Dodaje da prijetnje i uznemiravanje traju i danas, pet godina nakon razvoda, te apeluje na nadležne institucije da ozbiljnije pristupe zaštiti žrtava nasilja.
Iz tužilaštva podsjećaju da se nasilje u porodici može prijaviti policiji, tužilaštvu ili drugim institucijama, poput centara za socijalni rad, koji imaju zakonsku obavezu da prijave svako saznanje o ovom krivičnom djelu.
Takođe ističu da ponavljanje nasilja predstavlja otežavajuću okolnost i može uticati na određivanje strožih mjera, uključujući pritvor.
Ipak, brojke i iskustva žrtava pokazuju da sistem i dalje ima ozbiljne nedostatke, dok nasilje u porodici ostaje jedan od najtežih i najosjetljivijih društvenih problema u Republici Srpskoj.