Projekcije braće Limijer iz 1895. godine svojim prvim kadrovima (radnika koji izlaze iz fabrike i lokomotive koji ulazi u stanicu) simbolično su predskazale tužnu sudbinu novorođene umjetnosti - njeno postepeno ali temeljito svođenje na industriju.
Mnogi pišu knjige. Žele, valjda, ostaviti nešto iza sebe i, onda kad ih više ne bude, živjeti u njima. Nisu im dovoljna sjećanja njihovih prijatelja i onih koji su im govorili "ti".
Život na našoj planeti odvija se gotovo četiri milijarde godina. Tokom tog razdoblja klima se drastično mijenjala i sa svakom od tih promjena javljale su se i razvijale različite biljne i životi-njske vrste. Neke od njih su se prilagodile novonastalim uslovima, dok su se neke, naprotiv, povukle ili potpuno izumrle.
Radost. Posebno potpuna, nesputana radost, prilično je rijetka pojava na ovim prostorima. Nije ni čudo. Mediji nas svakodnevno rešetaju izvještajima o raznim katastrofama, od ovih naših sitnošićarsko/političkih do globalnih nepogoda. Ali o tome nećemo ovom prilikom.
Vincent van Gogh putovao je cijelog svog života, tragajući za "vječnom svjetlošću koja se izdiže iz tame". Kroz svu patnju, ali i ljepotu koje je iskusio tokom svojih stalnih putovanja, stvorio je majstorska djela, puna strasti, uključujući i auto-portret, koji je naslikao kada je imao 34 godine.Van Gogh je slikanje poistovjećivao sa izvođenjem muzike." A to da li sam ja zaista pjevao uspavanku u bojama ili ne, prepuštam kritičarima da prosude.", napisao je on.
A u Federaciji, još gore. Kako god okreneš, ispada da si „normalan“ Srbin, da više voliš Bosnu nego picu i pivu. Ne možeš ljudima dokazati da više volim Hercegovinu nego i picu i pivu i Bosnu skupa. I da sam Srbin i ne mrzim ni Republiku Srpsku ni Srbiju, da čitam i Kapora i Ćosića, i to na latinici i na ćirilici.
Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.
Dejan Boljević imao je trideset godina, lijepu ženu, brbljivog i radoznalog sinčića, uređen stan u potkrovlju, dobro plaćen i cijenjen posao, vesele prijatelje, a onda je u to, kao u sliku na vodi, pljusnuo rat, i sve se zamutilo i iskrivilo. Trudnu ženu poslao je sa sinom rođacima u Crnu Goru. U potkrovlje je pala granata, prijatelji su otišli iz grada, posao i kompjuteri ostali u naselju koje su zauzeli Srbi.