Buka

Jedan državljanin Bosne i Hercegovine teško je povrijeđen u kampu muzičkog festivala EXIT, saopštila je danas novosadska policija.

Njemu je juče nepoznata osoba udarcem u glavu polomila vilicu, navodi se u saopštenju.

Dodaje se da su sinoć u Dunavskom parku nepoznate osobe napale jednog mladića iz Kanade i ukrale mu ranac s pasošem, novcem i video-kamerom.

Prema procjenama policije, prve večeri festivala na Petrovaradinskoj tvrđavi boravilo je oko 35.000 ljudi, dok su organizatori saopštili da je sinoć bilo više od 40.000 posjetilaca.

Policija je saopštila da sinoć nije bilo masovnijeg narušavanja javnog reda i mira.

Policija je zaplijenila oko 100 grama marihuane, oko 80 grama amfetamina i 87 komada različitih tableta.

U pritvoru su zadržana dvojica domaćih državljana zbog sumnje da su švercovali drogu, a zbog posjedovanja droge uhapšeno je 27 stranaca koji će biti privedeni istražnom sudiji Osnovnog suda u Novom Sadu.

ON NIJE iz Srebrenice. On je iz mjesta koje je pretrpjelo jedno od najtežih etničkih čišćenja Bošnjaka u ratu. Za jednim od onih stolova smo, koji se mjesecima trude da povežu naše prisilno odvojene svjetove u podnošljivu bliskost. Pokušavam složiti taj razbijeni mozaik misli.


Pitam za njegove roditelje. Jesu li, na kraju, otišli u isti grad kao i on. Prekida me jeziv pogled. U tom trenutku za njega više nisam ni puno mlađa osoba koja samo želi popuniti rupe u svom znanju o tom tragičnom vremenu. Na sve tri strane. Za njega više nisam ni ženska osoba kojoj su posve neznani modusi ratovanja, ni skoro nepoznata osoba koja ne može bez kakve dobre staklene kugle i vidovnjaka znati gdje su i u kojem mjestu u konačnici sveg ludila, završili njegovi roditelji. Ne.

On me upravo gleda kao Hercegovku, Hrvaticu, dijete odraslo u jednom drugom svemiru kojeg su dotaknule tek dvije granate. On me upravo gleda i tretira kao pripadnicu plemena koje nema pojma o bošnjačkim stradanjima, njihovim žrtvama, sistematskim klanjima i silovanjima. Kao osobu koja to niti ne želi saznati jer postavlja svoja pitanja kurtoazije radi, u pukotini dosade i vremena dok čeka konobara. U njegovom pogledu hladno je prezentiran sav postratni užas naših naroda i njegove današnje stvarnosti.

Bosanskohercegovački ratni užasi, a pogotovo Srebrenica s godišnjicom masakra usred vrelog ljeta, pravi je pokazatelj u šta smo se to pretvorili. Za višegodišnji talog nakupljen u glavama, ova "tri julska dana" su premalo za čišćenje i pranje naših duša, kojem se obično "katarzično" predamo u tom razdoblju. Odnos prema Srebrenici pomalo je postao i refleksija cjelokupnog pojedinačnog odnosa prema državi Bosni i Hercegovini, njenoj ratnoj povijesti, nemirnoj sadašnjosti i nejasnoj budućnosti.

Ono što je trebalo bar donekle podvući crtu pod tu beskrajno bolnu priču pretvorilo se u sveopći cirkus. Uhićenje i suđenje Ratku Mladiću ima sve predispozicije da postane najluđi reality show naših života. Medijska histerija uspijeva tako monstrumu dati ljudsko lice u liku postarijeg čiče narušenog zdravlja. Pa znamo koje je voćke sadio u kući u kojoj se skrivao, kakve je tapete lijepio iznad dvosjeda, jesu li mu nikli tulipani i koliko je puta pišao u beogradskom pritvoru. Jedino što postaje bitno iz njegovog pojavljivanja pred Haškim tribunalom jest činjenica da mu je hladno po glavi i da mu treba kapa.

Sve to vrijeme pratimo masovne mitinge potpore Čovjeku Prehlađenog Tjemena po Srbiji i Republici Srpskoj. Te ljude uopće ne briga što negdje postoje na tisuće majki čija djeca više uopće nemaju glavu kroz čiju kosu bi se mogli provući prsti. Djeca koja su danas samo kosti, i koje nitko nije pitao je li im hladno, u trenutku dok su ih gole i izgladnjele tukli do smrti. Pojedini ljudi su i danas mitomanski uvjereni da se na dženazama u Srebrenici pokapaju prazni sanduci. Isto kao što, mrtvi-hladni tvrde da je masakr na sarajevskim Markalama ustvari farsa i da su Bošnjaci polili crvenu farbu, pobacali plastične noge i lutke po podu.

Koliko je Srebrenica zapravo prodana i izdana u ratu, ostaje na povjesničarima i kroničarima ratnih zbivanja, na helikopteru koji je izvukao Nasera Orića minutu prije sveopćeg kuršlusa i na Kovačima gdje leži Alija Izetbegović.

Međutim, svakodnevno prodavanje Srebrenice danas, u miru,  postalo je zato najbolji bh. izvozni brend. Komemoracija u Potočarima svake godine neodoljivo podsjeća na vašar gdje politički šljam trguje s ljudskim bolom i kostima radi vlastitih taština i pozitivnih poena pred svjetskom političkom kastom. Te hladne birokrate itekako padaju na balkansku lažnu patetiku sklepanu u žurbi na A4 papir. Isto kao što su onomad padali na stvarne smrti koje su se u Srebrenici gomilale iz sekunde u sekundu, a oni, plave pičkaste kacige, nisu ni pomaknuli prstom.

Komemoraciju također željno očekuju i svi ljubitelji dobrih automobila. Muftija Zukorlić tu diktira trendove. Kako u bolidima, tako u inspirativnim natpisima na njihovim staklima tipa onog posljednjeg koji glasi – Mufty. Drugi vjerski bog&batina, Reis Cerić, više verbalist nego automobilist, ovu gužvu uvijek iskoristi za još jedno obračunavanje s islamofobima svih boja i dezena, koji, po njemu, rastu kao gljive poslije kiše. Imao je u vidu i nekakvo tamanjenje istih  kroz ovo ljeto, ali akcija je negdje zapela. U višesatnoj najvećoj muci za preživjele Srebrenice, Reisu će se zasigurno pridružiti i ostali vjerski poglavari. Vjerojatno ne ljubitelj malih dečkića, Kačavenda. No, možda svrati kardinal Puljić koji je u po Hrvate nikad gorem Sarajevu, sa malim Izetbegovićem i ugnjetavačem hrvatske izborne volje Valentinom Inzkom, upravo otvorio Napretkov planinarski dom. To što na Trebeviću ima više polarnih medvjeda nego Hrvata u Šeheru, ne sekira puno našeg kardinala. Bitno da on ima najnovije gojzerice.

Godišnjica srebreničkog masakra najbolje dočarava dubinu dna ove zemlje. Licemjernost političkih vođa koji se fotografiraju s bolom tih izgubljenih lica je bez presedana. Jer nas je život naučio da o njima razmišljaju samo onoliko koliko je potrebno da zamakne njihovo blindirano vozilo iz vidokruga Potočara.  Ježim se svite u Boss odijelima. Nesretnih žena što im ruke pružaju i mole za pomoć. Za dokazivanje istine. Za dostojanstven život čovjeka koji je preživio kalvariju. Ježim se pare-gutajućih organizacija koje na Srebrenici ubijaju stotine tisuća maraka u svoja njedra iz kojekakvih stranih fondova, a koje nikad ne dođu u ruke onih koji su odlučili hrabro i strpljivo završiti svoj život u tom mjestu, gdje je život ionako stao prije šesnaest godina. Ono što se događa tim ljudima je nevjerojatnost dostojna Guinessa. Način na koji podnose svoje preteške životne križeve je, s druge strane, nevjerojatnost dostojna svih Nobelovih nagrada.

Zlo mi je od onih Bošnjaka koji prostituiraju najveću nesreću svog naroda za ostvarivanje svojih političkih ili pojedinačnih ciljeva. Onih koji bezočno vrednuju ljudske kosti, pa su to stradanje izdigli iznad svih ostalih smrti i stratišta u ovoj zemlji. Zlo mi je od onih Srba koji žive u mitomanskim teorijama zavjera i relativiziranju zločina po kojima su se Srebreničani pobili sami od sebe, a Ratko Mladić uopće nije bio prisutan za vrijeme tih zlodjela. Vjerojatno mu je negdje bilo hladno po glavi. Zlo mi je od onih Hrvata kojima političko ugnjetavanje od strane bošnjačkih lidera oblikuje i njihovo razmišljanje kao čovjeka. I obrnuto.

Jer moglo je uvijek biti i bilo je različitih političkih opcija, ali nikad, pa i u najtežim ratnim danima kad su se kockali s našim životima raširujući karte osvajački, nismo dozvoljavali da politika gramzivih elitista ubije ljudskost u većini nas. Danas nam je to normalno. Suza za Srebrenicu iz Hercegovine, nije. Jebo ti takav život.

Tekst je preuzet sa portala index.hr

Najmlađa država sveta, Južni Sudan, danas svecano podiže zastavu posle 50 godina konflikta sa severnim delom zemlje i referenduma koji je geografski podelio najveću zemlju u Africi na dve države.

Nekoliko miliona stanovnika Južnog Sudana danas će zajedno sa afričkim rukovodiocima i visokim zvaničnicima iz drugih zemalja učestvovati u rađanju nove države, 54. u Africi.

Od 1955. godine, godinu dana pre nego što je Sudan stekao nezavisnost, pa do 2005. pobunjenici sa afričkog juga zemlje su vodili dva rata protiv uglavnom arapskih vlasti u Kartumu, u nastojanju da dobiju dodatnu autonomiju.

U sukobima koji su razorili zemlju, poginulo je nekoliko miliona ljudi i stvorena je trajna atmosfera nepoverenja.

Mirovni sporazum koji su 2005. godine potpisalo vođa pobunjenika Džon Garang - nekoliko meseci pre nego što je poginuo u helikopterskoj nesreći - s potpredsednikom Sudana Alijem Osmanom Tahom, otvorio je novo poglavlje u istoriji zemlje, kao i put ka referendumu o nezavisnosti, održanom u januaru ove godine.

Stanovnici juga Sudana na referendumu su jednodušno opredelili za otcepljenje. Referendum je protekao bez većih incidenata a zvanični Kartum obećao je da će poštovati rezultate glasanja.

U proslavi, koja će biti odrzana u mauzoleju Džona Garanga u glavnom gradu Džubi, biće održane vojne parade i tradicionalni plesovi. Uz svečano podizanje zastave Republike Južni Sudan prelazni Ustav potpisaće prvi predsednik zemlje Salvu Kira.

"To će biti istorijski dan za ceo naš narod, koji je prešao dug i težak put ka rađanju ove nacije", rekao je ministar za informisanje Južnog Sudana Barnaba Marial Bendžamin.

Dan uoči proglašenja nezavisnosti, Savet bezbednosti UN jednoglasno je odlučio da u Južnom sudanu formira Misiju UN.

Misija UN će imati 7.000 vojnika i 900 civila koji će učestvovati u obezbeđenju mira i pomagati razvoj nove države.

Silvio Berluskoni, italijanski premijer, izjavio je da se neće ponovo kandidovati kad mu istekne mandat 2013. godine i imenovao ministra pravde Anđelina Alfana kao novog kandidata za premijera desnog centra.

Na pitanje da li će se ponovo kandidovati, Berluskoni je u intervjuu dnevniku “Republika” odgovorio da to “ne dolazi u obzir” i dodao da bi da može “odmah napustio” to mesto.
Ovo nije prvi put da je 74-godišnji premijer, koji je optužen za korupciju i plaćanje seksualnih usluga maloletnoj prostitutki, najavio odlazak sa funkcije i imenovanje 40-godišnjeg Alfana kao svog naslednika.

Alfano je prošlog meseca postao generalni sekretar Berluskonijeve partije Narod slobode.

“Ja ću učestvovati u kampanji i pomoći Anđelinu. Takođe ću pokušati da izgradim Evropsku narodnu partiju (EPP) u Italiji. Ali sa 77 godina ne mogu da budem premijer”, rekao je Berluskoni.
On je isključio i mogućnost da se kandiduje za predsednika Italije rekavši da na tu funkciju treba da dođe Đani Leta, njegov šef kabineta i saradnik od poverenja.

Protiv rata u Libiji

Berluskoni je kazao da se protivio odluci zapadnih sila, predvođenih Francuskom i Velikom Britanijom, da saveznici krenu u rat u Libiji i da je bio primoran odlukom parlamenta da se složi s njom. “Svi znaju da sam bio protiv te odluke. Ruke su mi bile vezane glasanjem u italijanskom parlamentu”, rekao je Berluskoni i naglasio da je tako bio primoran da se složi s njom.

Predsjednik SNSD Milorad Dodik ponovo je podigao političku prašinu u javnosti. U Palatu Republike Srpske pozvao je sve ministre u Vladi RS iz ove stranke kako bi obavio, daleko od očiju javnosti i novinara, sastanak o njihovom radu.

Poljska kao predsedavajuća Evropskom unijom nastoji da odbrani slobodu kretanja kao jedno od temeljnih dostignuća ujedinjene Evrope i zahteva da Rumunija i Bugarska dobiju konačan termin ulaska u šengenski prostor još tokom septembra.

„Želimo da ta odluka padne na septembarskom zasedanju ministara pravde i unutrašnjih poslova“, rekao je poljskoj televiziji ministar unutrašnjih poslova Ježi Miler.

Ministri će se u Briselu sastati 22. i 23. septembra, ali Poljska želi tu raspravu da započne već na neformalnom ministarskom sastanku u Sopotu 18. i 19. jula, jer očekuje da neće biti laka.

„Ubeđivaćemo zemlje članice da otvore šengenski prostor za obe te zemlje jer nam je još živo sećanje na to kako smo mi nestrpljivo odbrojavali dane do ulaska u šengensku zonu“, kazao je Miler.

U Takmičarski program ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Film Festivala u kategoriji dokumentarnog filma uvršteno je 24 filma, koja su izabrana između gotovo 150 prijavljenih dokumentaraca iz regije.

Tabloid “News of the World”, najprodavaniji i sa 168 godina izlaženja najstariji u Velikoj Britaniji, pojaviće se u nedelju poslednji puta na kioscima. Vlasnik Rupert Mardok, medijski magnat, ugasiće kontroverzni list pod pritiskom afere prisluškivanja javnih ličnosti, pomoću kojeg su saradnici ovog tabloida dolazili do ekskluzivnih informacija.

Endi Koulson, bivši urednik, uhapšen je juče u Londonu, dok je na slobodi i dalje izvršna direktorka Rebeka Bruks, koju britanski mediji označavaju kao glavnog krivca za to što će 250 zaposlenih u “News of the World” izgubiti posao.

Alternativa

Mardok, prema pisanju britanskih medija, već priprema alternativu ovom tabloidu, i to u obliku izdanja “Sun on Sunday”, čime bi list “Sun” preuzeo nedeljno šemu “News of the World”. Zanimljivo je da su i Koulson i Bruksova osobe koje su na različite načine povezane sa Dejvidom Kameronom, britanskim premijerom. Koulson, koji je od 2007. bio Kameronov šef komunikacija i u januaru ove godine podneo ostavku na tu funkciju upravo zbog narastajućeg skandala oko prisluškivanja, uhapšen je juče ujutru u Londonu. Njega policija tereti za dva krivična dela - rukovođenje ilegalnim prisluškivanjem mobilnih telefona i plaćanje policijskim službenicima za informacije više od 100.000 funti.

Plaćanje informacija

Rebeka Bruks, izvršna direktorka Mardokove medijske imperije “News International”, redovno sa suprugom posećuje premijerovu kuću u Oksfordširu. Ona je u saopštenju poslatom zaposlenima u tabloidu “News of the World” navela da ne vidi razlog zbog kojeg nije trebalo da podnese ostavku, iako je u jednom od intervjua još 2003. priznala da je ovaj list plaćao policiji ekskluzivne informacije.
U vezi sa najnovijim optužbama za prisluškivanje, koje uključuju i upad u govornu poštu devojčice Mili Dauler koja je nakon potrage pronađena mrtva, Bruksova tvrdi da je zgrožena, ali ne vidi svoju odgovornost u tome.
“Nadam se da shvatate da je nezamislivo da sam ja znala ili, još gore, imala uticaj na ove strašne optužbe”, napisala je Bruksova zaposlenima u tabloidu. Na odluku Ruperta Mardoka, odnosno njegovog sina Džejmsa koji nadgleda poslove medijske imperije u Britaniji, da ugasi “News of the World” uticalo je povlačenje velikih oglašivača iz ovog tabloida.

Utjeha u lokalnom pabu

Zbog odluke Mardokovih bez posla će ostati 250 zaposlenih u listu koji je nekada bio najprodavaniji na planeti, a i dalje ima zavidan tiraž od 2,6 miliona primeraka nedeljno. Razočaranje i neverica bili su vidljivi na njihovim licima kada su u četvrtak saznali da spremaju poslednji broj tabloida, a mnogi su utehu pronašli u alkoholu u pabu koji se nalazi u blizini sedišta “News International”.

Mardokov ugled

Ništa manje dramatično nije bilo ni na uredničkom kolegijumu koji je održan u toku popodneva, na kojem je Rebeka Bruks rekla da je list “Guardian” uspeo u nameri da dokrajči Mardokov tabloid. Ugledni britanski list je prvi objavio informacije o prisluškivanjima. Dejvid Vuding, zamenik urednika ovog tabloida, rekao je da su zaposleni u potpunosti zgroženi otkrićem da je privatni istražitelj koji je radio za Mardokov list hakovao telefone ubijene devojčice, porodica poginulih britanskih vojnika i poznatih ličnosti.

Kameron najavio promene

Premijer Kameron indirektno je pozvao Rebeku Bruks da podnese ostavku zbog skandala, iako je naveo da ne smatra da političari treba da odlučuju o tome ko sme, a ko ne sme da vodi medije. “U ovakvoj situaciji, ja bih prihvatio njenu ostavku”, rekao je Kameron. On je kazao da su u “News of the World”, a verovatno i još negde, praktikovane neke ilegalne i krajnje neprihvatljive stvari i obećao nova pravila kojim će biti regulisan rad britanskih medija.

Autori pokazuju kako na političkoj sceni BiH u posljednjoj deceniji dominiraju radikalni, međusobno isključivi „diskursi nemogućeg“, koji su zatvoreni za konsenzus i koji osiguravaju održavanje postojećih podjela, nepovjerenja i političke stagnacije.