Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.
Dejan Boljević imao je trideset godina, lijepu ženu, brbljivog i radoznalog sinčića, uređen stan u potkrovlju, dobro plaćen i cijenjen posao, vesele prijatelje, a onda je u to, kao u sliku na vodi, pljusnuo rat, i sve se zamutilo i iskrivilo. Trudnu ženu poslao je sa sinom rođacima u Crnu Goru. U potkrovlje je pala granata, prijatelji su otišli iz grada, posao i kompjuteri ostali u naselju koje su zauzeli Srbi.
U Sarajevu su krajem novembra, u brošuri nazvanoj Čemu učimo djecu , promovisani rezultati analize sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta. Nekoliko stručnih timova čitalo je udžbenike književnosti, jezika, istorije, geografije i vjeronauke, ispitujući koliko su u saglasnosti sa svim onim poveljama, ustavima i zakonima koji treba da štite jednakopravnost pojedinaca. Koliko je stanje u udžbenicima loše može se ilustrovati primjerom koji je stručni tim izdvojio kao – pozitivan!
Zašto književnost ima povlašten položaj među drugim umjetnostima, pa za razliku od muzike, slikarstva, arhitekture, plesa, filma i drame ostaje u đačkim rasporedima časova od prvog osnovne do zadnjeg srednje škole? Zato što je čvršće od drugih umjetnosti vezana za jezik, tradiciju, religiju – ukratko, za naciju.
Naslov: Viva SEXICO, parafraza usklika Viva Meksiko, kojim je započela borba za nezavisnost Meksika, a koji posuđuje Ejzenštajn za naslov svog nikad dovršenog filma Da živi Meksiko.
Ukoliko je moguć antifenomenološki pristup gramatologiji koja logocentrički kontekst hipertekstualizira, savremena EROTSKA NARODNA POEZIJA nameće se kao habitus unutar hermeneutičke kritike de(kon)struktivnog diskursa.
Pisci (a Veličkovića drže za takvog) na to pristaju: putovanja plaćaju putopisima. Putuješ, recimo, sedam dana po Makedoniji, i onda o tome napišeš sedam stranica. Ništa lakše. Pustiš da prođe neko vrijeme, da zaboraviš drečavo i nebitno, zažmiriš, pred tobom su vinogradi, manastiri, freske, jezera, sunce, plavetnilo, čuješ cvrčke, i čuješ talase, i udaranje kamena o kamen, dva kamena u rukama starog čovjeka, dva kamena sa Golog otoka, u rukama koje su prije pola vijeka na tom mjestu pravile stazu od komande do «Žice».
Retro-segmenti koji su kroz film vrlo efikasno i umjesno provedeni, odnosno podvrgnuti specifičnoj analizi, predstavljaju naročitu vrijednost i otvaraju nove mogućnosti prevashodno u kontekstu pobijanja neistina koje su posljednih godina razvijale pod patronatom rastućih nacionalizama na prostoru Balkana. Priča o elementima zajedničke prošlosti ipak je jedna od osnovnih smjernica za implementiranje odlučujućeg utiska na planu zbližavanja ljudi koji su se donedavno međusobno besmisleno uništavali.