I zato vas to pitam. Zato što ja ovaj grad ne doživljavam, kao gruntovnu skalameriju većinskog srpskog življa, sa nešto Bošnjaka, Hrvata, te ostalih, folklora radi. Ovo je grad Banjalučana. Trebao bi biti. Barem je nekad bio.
Počeo je proces protiv Radovana Karadžića. Bosna i Hercegovina će se možda kvalifikovati za učešće na svetskom fudbalskom prvenstvu u Južnoj Africi. A u svim posleratnim državama na tlu bivše Jugoslavije integracija u EU upravlja politikom. Sve to zvuči kao uspeh u smirivanju i stabilizovanju poprišta poslednjeg rata u Evropi.
Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.
Danas će na slobodu izaći bivša predsjednica Republike Srpske i osuđena ratna zločinka Biljana Plavšić. Plavšićeva se dobrovoljno predala Haškom sudu 10.1.2001. poslije objave da je protiv nje podignuta optužnica. Nakon dogovora sa tadašnjom glavnom tužiteljkom Karlom Del Ponte priznala je krivicu za zločine protiv čovječnosti u BiH, odnosno progon nesrpskog stanovništva, a tužiteljstvo je zauzvrat odustalo od sedam ostalih tačaka optužnice među kojima je i ona za genocid. Osuđena je na 11 godina zatvora i puštena na slobodu nakon što je odležala dvije trećine kazne uz primjereno ponašanje u zatvoru. Povodom njenog puštanja skupili smo najinteresantnija medijska reagovanja sadašnjih i nekadašnjih zvaničnika Republike Srpske kao i ostalih javnih ličnosti.
Priznanje krivice bivše predsjednice RS pred Haškim tribunalom izrečeno 2002. godine, kao i sažetak presude i pismo za pomilovanje švedskom ministru pravde možete pročitati na sajtu „Peščanika” na adresi http://www.pescanik.net/content/view/3662/65/.
Nevolja je ovde, međutim, u tome što Biljanu Plavšić nije osudio nadležni domaći sud ("u ime (srpskog) naroda"), već sud koji većina građana Srbije “ne priznaje”. Zato su efekti osude na društvo izostali. Presuda se ne izriče samo da bi se kaznio učinilac, već da bi se vaspostavila narušena pravda u jednom društvu.
Prije neki dan me prenerazila vijest, koju sam pročitao u telopu neke tv-stanice. Ona kaže doslovno: ,,U Užicu dvoje ljudi preminulo, od kojih je jedno imalo virus svinjskog gripa“.
U sjenci razbuktale medijske afere OHR-ovih navodnih tajnih šema, nezapaženo je prošlo odgađanje okončanja supervizije za Brčko. Još jedan neuspjeh nikoga ne iznenađuje, ali mnoge zabavlja sukob nove političke snage Bošnjaka i Ureda visokog predstavnika.
Naizgled u drugom planu, a u stvarnosti u velikoj ekspanziji, istorijska nauka je trenutno u fazi velikog redefinisanja koje će je u novi milenijum uvesti kao potpuno novu nauku koja sa arhaičnim šablonima neće imati nikakve veze.
Kada se napokon činilo da je val beskrajnog kosmpolitizma zavladao planetom, te da su zauvijek prohujale legende o sukobima civilazacija impliciranim vjerskim razlikama, - dogodilo se! Nakon 11. septembra stari koncept ponovo živi i to možda jače nego ikad. Hrišćanstvo i islam kao nepomirljivi protivnici ili samo modni hit ove terorističke sezone? Možda će pogled u prošlost ponuditi neke odgovore...