Desetak kilometara udaljena jedan od drugog, dva spomenika podignuta su u znak sjećanja na ubijenu djecu.
Jedan u Sarajevu, kao spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, a drugi u Istočnom Novom Sarajevu, kao znak sjećanja na ubijenu djecu Sarajevsko-romanijske regije, ali i opština u Sarajevu i oko njega.
Nasilno zaustavljena djetinjstva, nedosanjani snovi, nezavršeni spomenari i nedovršena pisma ista su kod sve djece. Ipak, sjećanja na njihove ugašene živote i zločine počinjene nad njima nemaju zajednički memorijal.
Tamo gdje politika crta linije razdvajanja, mladi aktivisti grade mostove. Zato se na Međunarodni dan djeteta, dan uoči godišnjice parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sjećaju ubijene djece.
Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd, uz podršku Inicijative mladih za ljudska prava iz Srbije, okupio je 40 aktivista iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Sjeverne Makedonije, koji su posjetili oba spomenika.
Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji kaže da se u narativima kojima se negiraju zločini, posebno opsada Sarajeva, ali i stradanje srpske djece u Istočnom Sarajevu, žrtve ne tretiraju ravnopravno u obrazovnim i školskim programima.

Ovakvim posjetama organizacije civilnog društva dopunjavaju znanje mladih o ratu i stradanjima te ih upoznaju sa sudski utvrđenim činjenicama.
„Istovremeno, ova poseta je i nastavak našeg izraza solidarnosti prema žrtvama ratnih zločina, bez obzira na versku i nacionalnu pripadnost“, kaže Milosavljević.
Inicijativa svake godine šalje i poruku solidarnosti građana Srbije sa žrtvama stradalim u dva napada na pijacu Markale.
„To je jedna od retkih inicijativa koje dolaze iz Srbije. Mi bismo želeli da ne ostane samo na tome, nego da i u godinama koje dolaze pred nama vidimo jednu inkluzivnu kulturu sećanja koja neće izostaviti žrtve, kao što ste i vi rekli, druge strane“, dodaje Milosavljević.
Alija Hodžić, potpredsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, obraćajući se aktivistima, rekao je da iza svakog roditelja koji je ostao bez djeteta ostaje ogroman bol koji nosi cijelog života.
Sarajevski spomenar: Išli smo u podrum
Nakon polaganja bijelih ruža na spomenik, mladi su obišli Sarajevski spomenar, muzej u kojem se čuvaju predmeti ubijene djece, njihova pisma, spomenari i dnevnici.

„Ubijen dok je čekao u redu za vodu“, „ubijena dok se igrala“, „ubijena dok je brala trešnje“ – samo su neki od opisa stradanja djece čije lične predmete porodice doniraju od 2012. godine, kada je Sarajevski spomenar počeo prikupljati eksponate.
„Svi predmeti koje vidite u ovom spomenaru pripadali su djeci koja su, nažalost, izgubila život u ratu. Nijedan predmet koji ovdje vidite nije od djeteta koje je preživjelo, svi su poginuli u ratu“, pojasnila nam je Nađa, kustosica ovog muzeja otvorenog 2024. godine.
Naziv Sarajevski spomenar nastao je iz želje da se kroz dječije uspomene iskaže pijetet prema njihovom nasilno prekinutom djetinjstvu.

„Prema nedužno ubijenoj djeci“, dodaje kustosica.
Na zidovima su ispisani dijelovi spomenara djece koja nisu preživjela rat. Njihovi zapisi svjedoče o dječijim zapažanjima o naoružanim ljudima na barikadama, željama za mirom i neizvjesnosti u kojoj su živjeli.
„Spomenare su donosili roditelji i onda smo vidjeli da bi to bio najbolji način da se prikažu njihova razmišljanja, njihovi životi, njihovo djetinjstvo koje su provodili u ratu. To je jedini podsjetnik na njih koji je ostao iza njih, uz njihove predmete“, dodaje naša sagovornica.
U posebnoj prostoriji izložene su fotografije djece. Neki roditelji, međutim, nisu uspjeli sačuvati takve uspomene, zbog čega je njihov doprinos posebno važan. Muzeju su poklonili rijetke predmete koji su im ostali kao podsjetnik na njihovu djecu.

„Na ovom zidu možete da vidite pismo koje je napisala djevojčica Sidbela svom ocu. Ona, nažalost, nije preživjela rat. Tokom rata se vratila u Sarajevo sa svojom majkom.
Ovo pismo je pisala ocu dok su bili u izbjeglištvu. Kada se vratila, izgubila je život. Njen otac je preživio i on nam je ustupio ovo njeno pismo“, nastavlja Nađa objašnjavati muzejsku postavku.

Slobodan Blagovčanin, aktivista iz Bijeljine, kaže da bi ovakve postavke trebalo da vide osnovci i srednjoškolci, bez obzira na to gdje žive.
„Mislim da je ovo snažan podsjetnik na besmisao rata i da u ratovima, bez obzira na to gdje se odvijaju, najviše stradaju nevini“, kaže Blagovčanin za Buku.
Ubijena djeca Sarajevsko-romanijske regije
Desetak kilometara dalje, s druge strane nevidljive entitetske linije, 2018. godine podignut je spomenik ubijenoj djeci Sarajevsko-romanijske regije.
„Ptica koja pada“, djelo vajara Borka Močevića, postavljena je u dvorištu Osnovne škole „Sveti Sava“ u Istočnom Novom Sarajevu.

Kada grupe najave posjetu tokom radnih dana, Miljan Maksimović, nastavnik istorije u ovoj školi, pojašnjava simboliku memorijala.
Zvanično odavanje počasti održava se 11. marta, u znak sjećanja na djevojčice Natašu Učur i Milicu Lalović, koje su tog dana 1995. godine ubijene na Grbavici dok su igrale lastiša.
„Uzeli smo upravo taj momenat, kada su stradale posljednje žrtve, kao datum komemoracije ili sjećanja na sve ostale žrtve“, kaže Maksimović.

Kaže da je ukupno u “Srpskom Sarajevu” tokom rata ubijeno 122 djece, ali da taj broj nije konačan, zbog čega imena djece nisu ispisana na spomeniku.
„Da vam pojasnim šta je značilo Srpsko Sarajevo u ratu. Dakle, to nije samo ovo ovdje gdje se mi danas nalazimo, nego i općine koje se danas nalaze u Federaciji. To su općine Ilidža, Vogošća, Hadžići, zatim naselja Rajlovac, Ilijaš i Rakovica, koje su 1995. godine Dejtonskim sporazumom pripale Federaciji BiH. Dakle, kad kažemo djeca ubijena u Srpskom Sarajevu, mislimo i na djecu koja su nastradala u tim općinama, odnosno mjesnim zajednicama“, pojašnjava Maksimović, naglašavajući da snajperista koji je ubio djevojčice još nije osuđen, iako je njegov identitet poznat.
Emina Frljak, mirovna aktivistkinja iz Visokog, drugi put je posjetila ovo spomen-obilježje i smatra da je važno obilaziti mjesta stradanja svih naroda u BiH.

„U pitanju su dva spomenika koje danas posjećujemo, koji komemorišu djecu i mislim da nema potrebe da razdvajamo djecu po njihovoj nacionalnosti, etničkoj pripadnosti ili religiji. Svaki izgubljeni dječiji život jednako je tužan i jednako je bolno što je izgubljen. Tako da ja zaista smatram da moramo posjećivati ove spomenike, moramo dolaziti da vidimo šta se, u suštini, dešavalo i da svaki dječiji život jednako vrednujemo te da odamo počast ovoj djeci koja su izgubila svoje živote tokom rata u BiH“, kaže Frljak.
Iz Centra za nenasilnu akciju kažu da ovakve posjete mnogo znače roditeljima i rodbini ubijene djece.
„Posebno kada vide da dolaze ljudi sa različitih strana, da dolaze ljudi iz BiH, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore… Danas smo željeli da sa jednom većom grupom u istom danu obiđemo oba spomenika, sretnemo se sa roditeljima, položimo cvijeće i pošaljemo jednu sasvim ljudsku poruku zajedničkog sjećanja na sve žrtve, posebno na djecu“, kaže Nedžad Novalić iz Centra za nenasilnu akciju.
Za one koji memorijalizaciju ubijene djece posmatraju sa strane nije jasno zašto ne postoji jedan zajednički spomenik.
Među njima je i Luan Imeri, mirovni aktivista iz Skoplja i stručni saradnik tamošnjeg univerziteta. Zanimalo ga je i kako su istraživači koji su sastavljali spiskove utvrđivali nacionalnost ubijene djece.
„Zašto sam to postavio kao pitanje? Bio sam pre neki dan u Prištini, gdje ima jedan sličan spomenik. Tamo se nisam usudio da pitam za nacionalnost ili etničku pripadnost dece, jer nekako sam video imena sve dece tamo. A ovde mi je bilo zanimljivo da zbog dece idemo na dva različita spomenika i nekako mi je to bilo jako tužno i delovalo mi je kao nepravda prema deci, jer sam siguran da deca sada negde tamo u raju igraju zajedno, a mi ovde na zemlji nekako delimo decu na našu i vašu“, kaže Imeri u izjavi za BUKU.