Zajedno s još petoro kolega i kolegica, aktivista, Mila Pajić provela je 20 mjeseci u egzilu.
Više od godinu i po dana njeni su dani počinjali isto – mišlju i pitanjem kada će neosnovani progon nje i njenih kolega biti okončan.
Sve to vrijeme u domovinu nije smjela, a u Hrvatskoj se, u trenutku kada je optužena za pripremanje nasilne promjene ustavnog uređenja Srbije, našla sasvim slučajno. Bila je na festivalu.
Ona je jedna od 12 aktivista PSG-a i STAV-a protiv kojih je pokrenut postupak na osnovu audiosnimka sačinjenog prisluškivanjem. Optuženi su za pokušaj nasilnog rušenja ustavnog poretka Republike Srbije.
Nisu bili slobodni, za njima je bila raspisana potjernica, a neki od njih mjesece su proveli u pritvoru, a potom i kućnom pritvoru.
Bivši predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odlučio je, tik prije nego što će podnijeti ostavku, da ih abolira od krivične odgovornosti, zajedno s desetinama drugih građana, od kojih su neki optuženi zbog nasilja nad studentima ili ozbiljnih kriminalnih radnji.
Mila se prije nekoliko dana vratila u Srbiju, a u razgovoru za Buku kaže kako se još nije navikla na život koji bi trebalo da predstavlja povratak u normalu.
„Osećam slobodu svakako, zato što se konačno završila nesloboda“, kaže Mila, dok joj u glasu, iako razgovaramo telefonom, osjećam radost i ushićenje.
Naglašava kako je konačno odahnula kada je saznala da se može vratiti u svoju zemlju i slobodno preći granicu.
„A da te niko ne uhapsi. S druge strane, jeste mi čudno, zato što pre deset dana to nisi mogao. Tako da mi se i dalje sležu utisci od završetka egzila.“
Trebat će joj, kaže, vremena da shvati da je cijela „ujdurma“ završena i da konačno, kao slobodna građanka, može birati kada i gdje će biti.
„Egzil je nekako postao deo našeg identiteta, iako je bio vrlo privilegovan u odnosu na one koji su bili u pritvoru u Srbiji. Postane ti deo identiteta to da ne možeš da uđeš u svoju zemlju, da moraš da se boriš za neki status da bi mogao da budeš van Srbije, na teritoriji Evropske unije. Sve je birokratski komplikovano, a onda, s druge strane, ti samo nedostaje da odeš svojoj kući.“
Taj period je iza nje, ali osjećaji se još nisu slegli da bi mogla nepogrešivo reći kako miriše sloboda.
„Ono što mogu sada da znam jeste da mnogo lakše dišem. U poslednje vreme, kako je odmicao ovaj egzil, bilo mi je sve teže i teže da se opustim. U tih godinu i po dana moraš nešto da radiš i onda ti u jednom trenutku život liči na svakodnevicu, pa ga prekine informacija da se vodi suđenje u odsustvu, da se traži od Interpola raspisivanje međunarodne poternice i onda ne možeš da se ponašaš kao normalan čovek ili da imaš bilo kakvu svakodnevicu.“
Jasno joj je da sada nema opasnosti od suđenja, zatvora ili hapšenja, ali joj nedostaje osjećaj naviknutosti na normalan život.
Emocije su joj pomiješane, a stvarnost na trenutke izgleda kao san.
Dom je tamo gdje te vlast ne želi strpati iza rešetaka zbog mišljenja
Nije bila spremna za život u izgnanstvu i neizvjesnosti. Ipak, u svemu tome imala je sreće. Nije bila u svojoj domovini kada je proglašena „neprijateljem“, a u režimskim medijima i teroristkinjom.
Početni period egzila provela je u Hrvatskoj, a potom u Sloveniji. U obje države osjećala se prihvaćenom, a pomoć koju je dobijala ujedno je bila i velika psihološka podrška.
„Mi smo otišli na festival i nismo znali da ćemo morati da ostanemo u Hrvatskoj. Mislili smo da ćemo se vratiti i nismo imali ništa isplanirano, dogovoreno. Došli smo s jednom torbom. Bili smo na turističkoj vizi od 90 dana, s kojom ne možeš ni da radiš ni da studiraš, tako da bez pomoći kolega, poznanika, ne znam kako bismo uspeli da preživimo početni period.“
Srdačnu i toplu dobrodošlicu je očekivala, ali se nije nadala širokoj podršci koju je, zajedno s ostalim kolegama s kojima je došla u turističku posjetu, dobila u zemljama EU.
„Mnogi ljudi koje od ranije nisam poznavala našli su se tu da kuvaju ručak, da nam ponude svoj dom, da pomognu na bilo koji način i da nam olakšaju situaciju.“
Na svojoj je koži osjetila da pokušaji pojedinih državnika da izgrade narative mržnje nisu uspjeli. Mreža podrške koju su dobili suprotstavila se nastojanjima da se narodi u regionu predstave kao strane koje se međusobno mrze.
Prisjeća se da je prvih dana u Hrvatskoj, bez novca i dovoljno garderobe, zavisila od pomoći ljudi koji su bili oko nje.
Kada je njihov slučaj postao neizbježna tema i kada su za njega saznale i organizacije civilnog sektora, u pomoć su im priskočile organizacije poput Front Line Defenders i Civil Rights Defenders, koje su prepoznale ugroženost grupe aktivista.
„Oni su nam pružili tu vrstu institucionalne pomoći da možemo da preživimo dok ne budemo mogli da se zaposlimo, studiramo i sl. Tako da je taj celi period najviše obeležila neizvesnost.“
Situaciju je otežavala i nepredvidljivost jer su sve vrijeme zavisili od pomoći za koju nisu znali do kada može trajati.
Pokazna vježba režima se završila debaklom
Svoj slučaj smatra pokaznom vježbom usmjerenom prema svima koje je bivša vlast kasnije gonila za isto djelo. Zato je u početku bilo teško široj javnosti objasniti da je riječ o političkom progonu, a ne o krivičnom gonjenju ljudi koji nasilno žele srušiti ustavno uređenje.
„Mi smo bili prva meta i, dok se nisu počeli pojavljivati drugi slučajevi koji su pokazali da se sve radi po šablonu, bilo je dosta ljudi koji nisu znali šta da misle.“
Najbližim prijateljima i poznanicima lako su objasnili da je protiv njih iskorištena propagandna mašinerija kako bi u javnosti bili označeni kao teroristi i rušitelji ustavnog poretka.
Stav ostalih zavisio je od toga koje medije prate, ali kako je vlast postajala agresivnija prema svojim protivnicima i kako se spisak optuženih širio, javnosti je postajalo jasnije šta se desilo novosadskoj grupi.
„Kad je to počelo da se dešava i drugim ljudima, postalo je jasno da je to šablon koji autoritarni režim koristi da zaplaši druge, između ostalog i da pošalje poruku šta može da vam se desi ako planirate da se bunite.“
Istovremeno, njihovoj grupi onemogućeno je aktivističko djelovanje, što je jedna od posljedica progona aktivista.
Dok je dešavanja u Srbiji pratila putem medija i društvenih mreža, često je bila tema režimskih medija koji su je etiketirali kao državnog neprijatelja. To ju je posebno nerviralo jer neizmjerno, kako kaže, voli Srbiju.
„Užasno volim svoju zemlju i Novi Sad, svoj grad i sve ljude koji su tu. Onda te takav tip etiketa razbesni jer si ti u suštini nemoćan. Ne postoji način da ti to demantuješ, ispraviš, jer je ta nepravda već načinjena. Oni su imali potpunu propagandnu mašineriju, televizije sa nacionalnom frekvencijom, sve medije u svojim rukama, a kada imaju takvu vrstu sile, onda je jako lako bilo koga obeležiti i to ostaje upamćeno u memoriji javnog mnjenja. To nikada ne prestaje, završio se postupak ili ne.“
Smatra da je sada kolektivni zadatak protivnika donedavnog režima da spriječe propagandnu mašineriju da nastavi s etiketiranjem neistomišljenika i da promijene narativ o „šovinistima i teroristima“.
Govoreći o aboliciji koju je donio nekadašnji predsjednik, kaže da se postupak, koji je počeo kao izmišljotina i zloupotreba moći, završio kao farsa, ali da ne pristaje na takav rasplet događaja.
„Umesto da nas puste da se odbranimo i dokažemo svoju nevinost, pošto jesmo nevini, oni su nam oduzeli i to pravo izbora i odlučili da nam navodno oproste nešto što mi nikada nismo ni uradili.“
Mogućnost odbrane simbolički je važna jer bi dokazala da su ih institucije zaštitile od lažnog i nezakonitog gonjenja.
Posebno joj smeta što su stavljeni u isti koš s još 37 ljudi koji su, ocjenjuje, opasni kriminalci ili vlastima bliske osobe.