Branko Perić: Preletači i pravosuđe

Papci i preletači nisu novost naše izborne političke prakse. Javno ih je poodavno promovisala Željka Cvijanović. Njihovo generičko svojstvo jeste prodaja vlastitog mandata na političkoj pijaci. Aktiviraju se kada počne sabiranje izbornih rezultata i pravljenje vladajuće koalicije.

Cijena preleta isplaćuje se u gotovini, upravljačkim pozicijama u izvršnoj vlasti, zapošljavanjem članova porodice, koncesijama i raznim sinekurama. Neki od preletača i papaka zgrnuli su na taj način milionsko bogatstvo.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Sezonu papaka i preletača nakon nedavnih parlamentarnih izbora otvorio je izvjesni Vladimir Ćopić, koji je poslanički mandat osvojio kao kandidat Srpske demokratske stranke (SDS), da bi odmah potom obavijestio skupštinsku službu da će djelovati u poslaničkom klubu Ujedinjene Srpske. (Kakvu bi nam kozeriju o tome ispričao njegov prezimenjak Branko Ćopić, da je živ!?)

Pridružila mu se potom Snježana Gvozden, koja je mandat osvojila na listi Pokreta Slobodna Srpska, da bi danas prešla u SNSD i odmah bila nagrađena pozicijom potpredsjednice Narodne skupštine Republike Srpske.

Ovo preletačenje izazvalo je ozbiljnu pometnju u redovima ionako oslabljene i dezorijentisane opozicije. Uslijedile su prijetnje krivičnim prijavama „zbog političke korupcije“ i pokretanje inicijative za izmjenu Izbornog zakona i vraćanje poslaničkih mandata strankama (Draško Stanivuković).

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

„Legitimitet“ koji su stekli papci i preletači postaje ozbiljan politički i pravni problem. Da li su ove prijetnje opozicije osnovane?

Odmah treba reći da izmjene Izbornog zakona nisu realan zahtjev i na tome ne treba gubiti vrijeme. Slobodni poslanički (i odbornički!) mandati su opšteprihvaćen demokratski standard u Evropi i većini zemalja svijeta. Pravna teorija polazi od toga da poslanik u parlamentu predstavlja sve građane, a ne rukovodstvo svoje stranke. Poslanik glasa slobodno, po vlastitoj savjesti i u javnom interesu, bez straha da će za svoje javno iznijete stavove biti kažnjen. Ali, to ne znači da poslanik sa osvojenim mandatom može trgovati.

To bi bilo potpuno suprotno načelima političkog organizovanja i političkog djelovanja. Političko djelovanje podrazumijeva zastupanje interesa građana (naroda), a ne ličnih interesa. Ako poslanik bježi iz opozicije koja nije osvojila vlast i pristupa strankama koje će imati vlast, onda on ne djeluje u interesu građana i da postoji jaka opozicija. Ponekad je opozicija za društvo važnija i korisnija od vlasti.

Trgovanje mandatom nije u skladu ni sa vladajućim moralom i društvenom etikom. Pojedinac u politici mora biti pošten i moralan da bi kod građana imao povjerenje. Preletači to nikada neće biti. Oni će dok god žive u javnosti nositi stigmu nemoralnih i pohlepnih ljudi koji neće imati povjerenje. Njihova društvena štetnost je i u tome što građanima, a posebno mladim ljudima, šalju poruku da za čovjeka nije važan moral nego lukavstvo, prevara i lična korist. Otuda su stranke koje pruže utočište preletačima, takođe, gubitnici u tom nemoralnom transferu.

Dakle, slobodan mandat podrazumijeva slobodu savjesti i mišljenja, a ne slobodu pretvaranja mandata u robu namijenjenu političkom tržištu. Naravno, može poslanik da dođe u sukob sa nekim politikama svoje stranke. Ako ta napetost bude takva da njegovo stranačko djelovanje izgubi smisao, on može da napusti stranku i ostane u poziciji nezavisnog poslanika. Ali, i ta vrsta izlaska iz stranke trebala bi biti javno obrazložena i uvjerljiva da bi se sačuvao politički integritet. U oba primjera našeg slučaja to nismo imali.

Granice slobode uvijek moraju postojati. Ako ih nema, sloboda se pretvara u svoju suprotnost.

Kada su u pitanju slobodni mandati, jedna od ideja je bila da se spriječe druge, mnogo opasnije vrste zloupotrebe; ako bi mandat pripadao stranci, parlament bi se mogao pretvoriti u „skup glasačkih mašina“ kojim upravljaju partijski lideri, što bi obesmislilo volju naroda i diskreditovalo osnovne demokratske principe.

Kada se stvari ovako postave, svako razumije zašto je slobodan mandat osnovni princip savremene predstavničke demokratije. Međutim, praksa pokazuje da se osnovni princip, koji je Izborni zakon BiH preuzeo u članu 1.9., bezobzirno krši kako bi se ostvarila imovinska i druga korist, čime se obesmišljavaju ciljevi zakonodavca i podriva vladavina zakona. To nisu posljedice lošeg izbornog zakona nego naše moralne zapuštenosti, političke neobrazovanosti i opšte nekulture.

Poslanik koji prodaje svoj mandat, koji je ostvario u izbornoj kampanji jedne političke stranke, da bi stekao imovinsku ili kakvu drugu korist, i onaj s kojim trguje, su moralne nakaze dostojne prezira. Ti ljudi nisu dostojni nikakve društvene uloge. U krivičnopravnom smislu oni su prestupnici koji moraju biti krivično sankcionisani. U važećem krivičnom zakonodavstvu oni su počinioci krivičnih djela zloupotrebe službene dužnosti i (ili) davanja i primanja mita, za koja se mogu, zavisno od visine protivpravno pribavljene koristi, izreći maksimalne zatvorske kazne. (Kada su u pitanju visine zatvorskih kazni, krivični zakoni BiH, entiteta i Brčko distrikta nisu potpuno usaglašeni.)

Ova kratka analiza dovodi nas do suštinskog pitanja: da li je trgovina poslaničkim i odborničkim mandatima problem Izbornog zakona, ili se radi o problemu nefunkcionisanja pravosudnog sistema? Odgovor je kristalno jasan: pravosudni sistem odbija da zaštiti građane i izborni proces sankcionisanjem očiglednih krivičnih djela! Zašto tužioci nisu vršili svoju ustavnu i zakonsku dužnost, pitanje je na koje se mora dati odgovor. Izgleda da ni njihova krivična odgovornost nije upitna. Glavni tužioci, ili tužioci koji su eventualno odbacivali prijave i obustavljali istrage moraju za neprocesuiranje snositi odgovornost. Ako naša tužilaštva i dalje ne budu građane od kriminalnog cunamija, sav građanski bijes bi se jednog dana mogao izliti pod njihove prozore.

Milorad Dodik i Nenad Stevandić, koji javno promovišu političku korupciju, mobilišu preletače i objavljuju političke ciljeve koje time žele postići, u krivičnopravnom smislu imaju ulogu podstrekača i saizvršilaca, za koje je propisana ista kazna kao i za direktne izvršioce. Nisam siguran da su toga dovoljno svjesni.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije