Na nedavno završenom Skopje Film Festivalu, održanom od 4. do 9. novembra u prestonici Severne Makedonije, film kurdsko-norveškog reditelja Halkavta Mustafe „Nema raja ako te ubije žena“ (No Paradise If You Are Killed by a Woman) osvojio je nagradu za najbolji film u glavnoj takmičarskoj selekciji Dijalozi. Ova ratna drama inspirisana je rediteljevim iskustvima ratnog fotografa i upoznavanja sa kurdskim borkinjama protiv ISIS-a, te u sebi spaja potresnu ličnu priču i veoma dinamične, napete akcione scene, snimane na originalnim lokacijama u Mosulu koji daju filmu izuzetnu autentičnost.
Bili ste ratni fotograf i novinar i iz te perspektive videli mnoge užasne stvari. Šta vas je motivisalo da ta iskustva prenesete na film i zašto ste izabrali upravo igranu formu da publici ispričate nešto čime ste se već bavili kroz druge medije?
Forma i filmski jezik su gotovo najteži deo snimanja filma. Kako želite da ispričate priču i iz čije perspektive? Upravo zato sam toliko vremena proveo radeći na ovom filmu, jer sam zaista želeo da napravim nešto drugačije, da se udaljim od ratnih filmova koje sam ranije gledao.
Zato film počinje veoma sporo. To je akcioni film, ali istovremeno i nije. To je ratni film, ali i nije ratni film. Nalazi se negde između svega toga. Volim da pratim jednu osobu tokom dva sata i posmatram šta ćete pritom osetiti. Svi moji filmovi su takvi. Jednostavno pratim jedno lice tokom dva sata. Mislim da vam vreme, kada pokušate da se veoma približite nekome, otkriva drugačije perspektive. Isto sam uradio i sa ovim filmom.
Naracija iz offa pokušava da prenese njene snove i njenu poruku mlađoj sestri, ali i nama. Pokušavamo da živimo zajedno sa njom, umesto da je prikazujemo kao žrtvu. Nisam želeo da se fokusiram na ono što joj se dogodilo ranije, već na ono što je sposobna da uradi sada.
Kako ste pristupili stvaranju slojevitog i kompleksnog filma o temi o kojoj već imamo snažno formirane stavove, jasnu predstavu o tome ko je na pravoj, a ko na pogrešnoj strani?
Za mene je tema bila ona, žena borac koju sam upoznao. Pokušavao sam da je portretišem kroz svoj norveški način razmišljanja i kurdsko srce. Kada radite kao ratni fotograf, veoma se približavate mestu događaja. Zato sam i lokaciju koristio kao lik. Mosul je deo karaktera ovog filma. Lokacija je u njemu veoma važna.
Pokušao sam da je portretišem kroz pokret. Istovremeno sam želeo da prikažem kako izgleda kada izgubite sve i borite se za poslednji komadić svog doma. I koliko daleko ste spremni da odete.
Kako ste kao muški reditelj pristupili razumevanju unutrašnjeg sveta glavne junakinje?
Tokom rada na ovom filmu suočio sam se sa pitanjem odakle mi pravo da predstavljam žensku perspektivu. Zato sam odlučio da supervizorke na filmu budu žene, a bilo mi je važno i da montažerka bude žena. Zbog nje sam čekao šest meseci. Bilo mi je veoma važno da u montaži imam žensku perspektivu i bio sam veoma srećan zbog toga. Proveli smo dve godine zajedno radeći na montaži. Bio je to dug proces.
Bio sam veoma srećan što smo se razumeli kada je reč o osećanju koje smo želeli da prenesemo, o tome gde treba da budemo i kako da tome pristupimo. Istovremeno smo pokušavali da film učinimo što jednostavnijim i da jednostavno živimo sa junakinjom. Čak ni zvukom nismo pokušavali da nateramo publiku da plače. Želeli smo samo da budete tamo, sa njom. Nismo pokušavali da dodatno dramatizujemo situaciju.
Za mene je kao reditelja bilo veoma važno da žena učestvuje u oblikovanju ove priče, posebno kroz montažu, jer je montažer osoba koja sklapa slike u celinu. Bila je to veoma važna odluka. Razlog zbog kojeg sam odlučio da snimim ovaj film jeste i to što sam četiri godine pratio žene borce. Veoma sam im se približio. Video sam kako žive, kako se bore i kakav je osećaj izgubiti sve.
Pomenuli ste svoju norvešku perspektivu. S jedne strane imate svoje kurdsko poreklo, a s druge iskustvo života u Norveškoj. Kako ste pomirili te dve perspektive?
One mi zapravo pomažu. Norveška perspektiva mi ponekad omogućava da stvari sagledam na nov način. Na neki način osećam da imam norveški način razmišljanja i kurdsko srce. Te dve strane pokušavaju da pomognu jedna drugoj. Kada sam se preselio iz Iraka u Norvešku, osećao sam da sam izgubio dom. Ali istovremeno mi je to iskustvo pružilo novu perspektivu. Osećam da sam time nešto dobio.
Da li ste pokušali da u film unesete i nešto od sopstvenog iskustva?
Naravno, to je i bio plan. U svim svojim filmovima dajem deo sebe. Norveška veza u ovom filmu zapravo sam ja. Reditelj mora da unese nešto svoje u film.
Kako ste razmišljali o akcionim ratnim scenama? Da li ste imali neke filmske uzore ili ste želeli da napravite nešto potpuno drugačije od onoga što ste ranije gledali?
Želeo sam da ih zasnujem na prizorima koje sam lično video. Kao fotograf bio sam u tim automobilima, u tim zgradama.
Dakle, vaše fotografsko iskustvo bilo je osnovni izvor?
Da. Fotografisao sam sve ulice Mosula. Imam fotografije svih tih ulica iz vremena rata. Čak smo i za lokacije imali fotografije stvarnih mesta i sve smo izgradili potpuno isto. Dakle, akcione scene proistekle su iz stvarnosti.
Film ste posvetili svojim ćerkama. Koliko one znaju o svim tim užasnim događajima?
Još nisu gledale film. Gledaće ga na norveškoj premijeri početkom januara i jedva čekam da vidim kako će reagovati. Mislim da ponešto znaju iz vesti, ali zaista ne znam koliko su svesne svega.