Na današnji dan, 12. novembra 1912. godine, potražna ekspedicija pronašla je zaleđeni šator s tijelima britanskog istraživača i kapetana Roberta Falcona Scotta, doktora Edwarda Wilsona i poručnika Henryja Bowersa. Nalazili su se na Rosovoj ledenoj polici na Antarktiku, oko 18 kilometara od skladišta hrane poznatog kao One Ton Camp.
Bili su članovi ekspedicije Terra Nova, čijih je pet učesnika 17. januara 1912. godine stiglo do Južnog pola, ali ih je tamo dočekalo razočaranje – norveška zastava i tragovi ekspedicije Roalda Amundsena, koji je do cilja stigao 35 dana prije njih.
Povratak kroz surovu antarktičku pustoš pretvorio se u borbu za život koju niko od petorice istraživača nije preživio. Glad, iscrpljenost, ekstremna hladnoća i oluje zaustavili su njihovo putovanje. Scottov dnevnik, pronađen pored tijela, ostao je jedno od najpoznatijih svjedočanstava o ovoj tragičnoj ekspediciji.
Trijumf na Južnom polu pretvorio se u borbu za opstanak
Ekspedicija predvođena Robertom Falconom Scottom krenula je prema Južnom polu 1. novembra 1911. godine. U grupi koja je nastavila završni dio puta bili su Scott, Edward Wilson, Henry Bowers, Edgar Evans i Lawrence Oates.
Za kretanje su koristili motorne saonice, ponije, a dio puta morali su savladavati vlastitom snagom, vukući saonice kroz snijeg i led.
Nakon više od dva mjeseca napornog putovanja, stigli su na Južni pol, ali umjesto očekivanog istorijskog prvenstva zatekli su dokaz da ih je Amundsenova norveška ekspedicija već pretekla.
Povratak prema bazi bio je još teži od puta do pola. Prvi je život izgubio Edgar Evans, koji je preminuo 17. februara 1912. godine, nakon povreda i potpunog fizičkog iscrpljenja.
Nekoliko sedmica kasnije, 17. marta, Lawrence Oates, teško pogođen promrzlinama i svjestan da njegovo stanje usporava ostale članove grupe, odlučio je da napusti šator. Prije izlaska izgovorio je rečenicu koja je ostala zapamćena u istoriji polarnih istraživanja: „Izlazim van i možda ću se neko vrijeme zadržati.“
Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Scott, Wilson i Bowers nastavili su put, ali ih je na oko 240 kilometara od glavne baze zaustavila snažna oluja. Zarobljeni u šatoru, bez dovoljno hrane i mogućnosti da nastave kretanje, polako su gubili posljednju nadu.
Posljednji zapis u Scottovom dnevniku datiran je 29. marta 1912. godine. U njemu je, između ostalog, napisao da su svakog dana bili spremni da krenu, ali da ih oluja sprečava. Završio je riječima: „Kraj je blizu. R.I.P.“
Šator pronađen prekriven snijegom
Potražna ekspedicija, koju je predvodio doktor Edward Atkinson, 12. novembra 1912. godine pronašla je šator zatrpan snijegom. U njemu su bila tijela Scotta, Wilsona i Bowersa.
Pored njih su pronađeni Scottov dnevnik, pisma namijenjena porodicama i oko 16 kilograma geoloških uzoraka koje su istraživači nosili sa sobom čak i tokom posljednjih dana putovanja.
Šator je nakon pronalaska srušen preko tijela, a cijelo mjesto prekriveno snijegom. Kao obilježje njihovog posljednjeg počivališta postavljen je krst napravljen od skija.
Scottovi zapisi objavljeni su 1913. godine u knjizi „Scott's Last Expedition“, koja je ubrzo postala međunarodni bestseler.
U Velikoj Britaniji proglašena je nacionalna žalost, a kralj George V. odao je počast stradalim istraživačima, nazivajući ih herojima. Fond namijenjen pomoći njihovim porodicama prikupio je više od 75.000 funti, što bi danas predstavljalo višemilionski iznos.
Hrabrost koja je ostala u sjeni loših odluka
Iako je Scottova ekspedicija u javnosti postala simbol hrabrosti, istrajnosti i žrtvovanja, njene odluke i danas su predmet rasprava među istoričarima i istraživačima polarnih područja.
Posebno se analiziraju problemi u organizaciji putovanja, oslanjanje na ponije umjesto na pse, logističke slabosti i nedovoljna pripremljenost za ekstremne vremenske uslove.
Nasuprot tome, norveški istraživač Roald Amundsen pažljivo je planirao putovanje, oslanjajući se na pseće zaprege i iskustva stečena u polarnim područjima. Njegova ekspedicija prva je stigla do Južnog pola, 14. decembra 1911. godine.
Amundsen je ostvario istorijski podvig, dok je Scottova tragedija ostala upamćena kao jedna od najpotresnijih priča iz istorije istraživanja Antarktika.
Mjesto na kojem su pronađena tijela danas se nalazi duboko ispod površine Rosove ledene police. Ovaj ogromni ledeni pokrivač neprestano se pomjera prema moru, brzinom od približno deset metara godišnje.
Ukoliko se taj proces nastavi, pretpostavlja se da bi ostaci posljednjeg Scottovog logora jednog dana mogli dospjeti do mora, zajedno s ledom koji je više od jednog vijeka čuvao tajnu posljednjih dana britanske ekspedicije.