Nemogućnost izvoza crvenog mesa na tržište Evropske unije, veliki uvoz mesa, niske otkupne cijene i neuređeno tržište ozbiljno ugrožavaju domaće stočarstvo. Proizvođači junadi i svinja suočavaju se sa sve većom neizvjesnošću, a bez konkretne podrške institucija i ravnopravnih tržišnih uslova opstanak brojnih farmi mogao bi biti doveden u pitanje, upozorava u razgovoru za BUKU predsjednik Saveza udruženja poljoprivrednih proizvođača Republike Srpske Stojan Marinković.
Nemogućnost izvoza crvenog mesa na tržište Evropske unije predstavlja veliki ekonomski i razvojni problem za domaće stočarstvo. Domaći proizvođači praktično su zatvoreni za jedno od najvećih i najznačajnijih tržišta, dok istovremeno tržište BiH ostaje otvoreno za velike količine mesa iz zemalja EU i drugih dijelova svijeta. Zbog toga su proizvođači ograničeni na domaću potrošnju i mogućnosti plasmana na regionalna tržišta, a kada dođe do tržišnih viškova, nemaju mogućnost da ih usmjere na veliko evropsko tržište. To direktno utiče na cijene i ekonomsku održivost proizvodnje.
Marinković ističe da je posebno važno razumjeti specifičnost stočarske proizvodnje, koja se ne može zaustaviti preko noći: “Tov junadi traje mjesecima, a proizvođač unaprijed ulaže značajna sredstva u nabavku teladi, hranu, energiju, veterinarske usluge i radnu snagu. Kada grlo dostigne tržišnu težinu, proizvođač mora da ga proda, bez obzira na situaciju na tržištu. Ukoliko nema dovoljno kupaca, prinuđen je prihvatiti nižu cijenu ili produžavati tov, čime dodatno povećava troškove”.
Takođe naglašava da nije moguće govoriti o preciznom finansijskom gubitku koji proizvođači trpe isključivo zbog nemogućnosti izvoza, jer za to ne postoji pouzdana obračunska osnova. Ipak, izgubljena mogućnost izvoza znači i gubitak prilike za ostvarivanje boljih cijena, širenje proizvodnje i dugoročno ugovaranje plasmana. Posebno, podvlači, zabrinjava sporost u otklanjanju prepreka za izvoz, zbog čega je, kako ističe, potrebno hitno završiti usklađivanje veterinarskih standarda, sistema kontrole i odobravanja objekata.
Svinjarska proizvodnja u znatno težem položaju
Situacija nije ista u proizvodnji junadi i svinja, ali je zajedničko da proizvođači nemaju sigurnost kada je riječ o cijeni i plasmanu.
“Kod junadi je stanje za sada nešto stabilnije, prvenstveno zbog određene potražnje domaćih mesara i prerađivača koji sarađuju sa domaćim farmama. Međutim, sektor i dalje opterećuju malo tržište, nedovoljno organizovan otkup i teško pozicioniranje domaće junetine u odnosu na uvoznu”, priča naš sagovornik i dodaje da dodatni problem predstavlja nedostatak domaće teladi za tov, zbog čega dio proizvođača mora nabavljati telad iz uvoza. Ukazuje na nelogičnost takve situacije, jer postoje domaće farme koje bi mogle razvijati tov, ali nije dovoljno organizovana proizvodnja u svim fazama lanca.
Kada je riječ o svinjarstvu, stanje je znatno teže. Proizvođači imaju ozbiljne probleme sa plasmanom tovljenika, a otkupne cijene često ne pokrivaju ni osnovne troškove proizvodnje.
Prema podacima objavljenim početkom novembra, cijena tovljenika u Republici Srpskoj kretala se oko četiri KM po kilogramu žive vage, što je, prema procjenama proizvođača, nerentabilno. Posebno su ugrožene veće farme koje ne mogu u dogovorenom roku prodati tovne svinje, pa su primorane produžavati tov, povećavati potrošnju hrane i stvarati dodatne troškove. To predstavlja veliki problem za intenzivnu proizvodnju, u kojoj se radi o velikim količinama i značajnim ulaganjima. „Proizvođači ne traže privilegovan položaj, nego uređeno tržište i mogućnost da svoju robu prodaju po cijeni koja pokriva troškove proizvodnje i omogućava opstanak farmi. Nije prihvatljivo da se domaći farmeri dovode u situaciju da proizvode s gubitkom, dok se istovremeno na tržištu plasiraju velike količine uvoznog mesa“, poručuje Marinković.
Uvoz mesa i trgovinski deficit dodatno opterećuju domaću proizvodnju
Uvoz je jedan od ključnih faktora koji opterećuju domaću proizvodnju, posebno kada se radi o količinama koje nisu usklađene sa potrebama tržišta i mogućnostima domaće proizvodnje. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, koje je nedavno objavio jedan portal, u prvih devet mjeseci 2026. godine uvezeno je 65,15 miliona kilograma mesa i živih životinja, ukupne vrijednosti 499,5 miliona KM. U istom periodu izvezeno je svega 7,5 miliona kilograma, vrijednosti 38,9 miliona KM.
Pokrivenost uvoza izvozom iznosila je svega 7,8 odsto, dok je trgovinski deficit dostigao 460,6 miliona KM.
Posebno se izdvajaju podaci o uvozu 21,6 miliona kilograma svježeg i rashlađenog goveđeg mesa, vrijednog 251,6 miliona KM, te 16,98 miliona kilograma svinjskog mesa, čija je vrijednost iznosila 76,2 miliona KM. Uvoz živih goveda dostigao je vrijednost od 54,5 miliona KM.
Dodatno, podaci Spoljnotrgovinske komore BiH pokazuju da je tokom 2025. godine vrijednost uvoza mesa i mesnih prerađevina dostigla približno 719,8 miliona KM, dok je izvoz iznosio oko 140,3 miliona KM.
Marinković ističe da problem nije samo u ukupnom iznosu uvoza, nego i u njegovoj strukturi, vremenu i načinu plasiranja. Kada se na tržištu pojave velike količine jeftinijeg uvoznog mesa, naročito kroz akcijske prodaje velikih trgovačkih lanaca, domaći proizvođači teško mogu konkurisati takvim cijenama. Kao posebno ilustrativan primjer navodi svinjarsku proizvodnju. BiH podmiruje tek oko četvrtinu svojih potreba za svinjskim mesom iz domaće proizvodnje, a domaći proizvođači istovremeno imaju problem sa prodajom tovljenika. Prema podacima objavljenim u februaru 2026. godine, uvoz svinjskog mesa tokom prethodne godine vrijedio je gotovo 132 miliona KM.
„Imamo paradoks: zemlja koja ne proizvodi dovoljno mesa za vlastite potrebe istovremeno ne uspijeva obezbijediti siguran plasman domaćim proizvođačima. Mi nismo protiv uvoza. Uvoz je potreban kada domaća proizvodnja ne može zadovoljiti potrebe tržišta. Međutim, protiv smo nelojalne konkurencije, netransparentnog deklarisanja, mogućih zloupotreba i situacije u kojoj se domaća proizvodnja sistematski potiskuje, bez obzira na njene proizvodne mogućnosti“, ističe Marinković.
Ukoliko se nastavi ovakav odnos prema domaćoj proizvodnji, posljedice neće biti samo smanjenje broja farmi, već i gubitak proizvodnih kapaciteta, genetskog potencijala, radnih mjesta i ljudi koji se bave stočarstvom. Kada se farma ugasi i izgubi stočni fond, njegovo obnavljanje traje godinama.
Pet zahtjeva za spas domaćeg stočarstva
Marinković smatra da je potrebno djelovati istovremeno na nekoliko nivoa, jer pojedinačne i kratkoročne mjere ne mogu riješiti nagomilane probleme u stočarskoj proizvodnji.
Prvi prioritet je ubrzavanje ispunjavanja svih uslova za izvoz crvenog mesa na tržište EU. To podrazumijeva efikasan rad nadležnih institucija na državnom nivou, unapređenje veterinarskog nadzora, sljedivosti, kontrole bolesti, laboratorijskih kapaciteta i osposobljavanje objekata za klanje i preradu. Prema njegovim riječima, nije dovoljno održavati sastanke i radionice, već je potrebno napraviti konkretan plan aktivnosti sa rokovima i jasno određenim odgovornim institucijama.
Drugi zahtjev odnosi se na uvođenje efikasnijih mehanizama zaštite domaće proizvodnje u skladu sa važećim međunarodnim trgovinskim sporazumima, odnosno CEFTA sporazumom i Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Marinković smatra da postoje ozbiljni poremećaji na tržištu i dokazi o ugrožavanju domaće proizvodnje, zbog čega institucije moraju iskoristiti mogućnosti primjene dozvoljenih zaštitnih mjera.
Treći prioritet je organizovanje sistemskog otkupa domaće stoke. Entitetske institucije trebalo bi da podstaknu dugoročne ugovore između farmi, klaonica, mesoprerađivača i trgovačkih lanaca, kako bi proizvođači unaprijed znali kome će prodati stoku, pod kojim uslovima i prema kojim kriterijumima će biti formirana cijena.
Četvrti zahtjev odnosi se na pojačan inspekcijski nadzor nad porijeklom i deklarisanjem mesa i mesnih prerađevina. Potrošači moraju imati jasnu informaciju da li kupuju domaće ili uvozno meso, a domaćim proizvodima potrebno je omogućiti posebno označavanje i vidljivije mjesto na policama trgovačkih lanaca.
Peti prioritet je dugoročna podsticajna politika, prilagođena stvarnim troškovima proizvodnje. Potrebno je povećati podršku za tov junadi i svinja, očuvanje priplodnog fonda i nabavku kvalitetnih grla.
Stočarstvo je pitanje prehrambene sigurnosti
Predsjednik Saveza udruženja poljoprivrednih proizvođača Republike Srpske na kraju razgovora za Buku upozorava da stočarstvo ne smije biti posmatrano samo kao jedna od poljoprivrednih grana, već kao pitanje prehrambene sigurnosti, očuvanja sela, zaposlenosti i ukupne ekonomske stabilnosti Republike Srpske i BiH. Njegova poruka institucijama BiH je da domaćim proizvođačima moraju omogućiti proizvodnju, obezbijediti ravnopravne tržišne uslove i stvoriti sistem u kojem će svaki farmer znati da za njegov proizvod postoji siguran kupac.
„Ne možemo stalno govoriti o razvoju domaće proizvodnje, a istovremeno dozvoljavati da proizvođači ne mogu prodati ono što su proizveli“, zaključuje Marinković.