Prošle su dvije godine od tragedije koja je potresla Novi Sad i cijeli region. Pad nadstrešnice na Željezničkoj stanici 1. novembra 2024. godine odnio je 16 života, a među ljudima koji su odmah pritekli u pomoć bili su i volonteri Organizacije za traganje i spasavanje Srbije.
Dunja Halilović iz Novog Sada bila je jedna od oko 100 spasilaca koji su učestvovali u akciji izvlačenja stradalih i povrijeđenih. Sa još 19 kolega iz svoje organizacije stigla je na mjesto tragedije svega pola sata nakon poziva.
U razgovoru za medije prisjetila se trenutaka koji su joj, kako kaže, zauvijek ostali urezani u sjećanje.
„Taj petak počeo je kao i svaki drugi dan, a onda smo vidjeli da se nešto desilo u Novom Sadu. U tom momentu nismo mogli ni da naslutimo kolikih je razmjera, ali poslije tog 1. novembra niko od nas više nije ista osoba kao ranije“, ispričala je Halilović.
„Kao da je vrijeme stalo“: Dolazak na mjesto tragedije
Na putu prema Željezničkoj stanici, Dunja je razmišljala o prizorima koji bi ih mogli dočekati. U glavi su joj bile i slike spasilačkih akcija nakon zemljotresa u Turskoj 2023. godine, u kojima je takođe učestvovala.
Međutim, ono što ih je zateklo u Novom Sadu bilo je drugačije od svega što je ranije vidjela.
„Kada smo vidjeli da se nešto tako desilo u našem gradu, našoj državi, kod mene, ali i kod kolega pojavio se osjećaj potrebe i obaveze da pomognemo kako znamo i umijemo. Kada smo došli tamo, meni se pojavila knedla u grlu. Na trenutak je bilo stresno. Kao da je vrijeme stalo u tom momentu kada sam sve ugledala“, prisjetila se ona.
Ipak, šok je brzo potisnula potreba da se pomogne povrijeđenima. Spasioci su radili neprekidno osam sati, bez žalbi na umor ili glad.
„Do kraja akcije mi smo osam sati neprestano radili. Niko od nas se nije požalio na umor, glad, samo smo željeli da pomognemo“, rekla je Dunja.
Pomagali jedinoj preživjeloj: „Teodora, da li nas čujete?“
Zajedno sa pripadnicima Sektora za vanredne situacije i timovima za izvlačenje iz ruševina, volonteri su podijelili zadatke i radili na različitim dijelovima urušene konstrukcije.
Na dijelu ruševina za koji je bila zadužena Dunja začulo se zapomaganje. Fokus spasilaca odmah je preusmjeren prema osobi za koju se ispostavilo da je preživjela pad nadstrešnice – Teodori Martinko.
Pošto su u timu bili i ljekari, prioritet je bio da joj se, uz pomoć kolega i medicinskih radnika Hitne pomoći, pruži neophodna pomoć dok traje izvlačenje.
Teodora je uspjela da kaže svoje ime i godine, a žalila se na bolove. Spasioci su nastojali da je održe budnom i da sa njom neprestano komuniciraju.
„Svaka komunikacija sa njom, makar i minimalna na svaki minut ili dva, poput pitanja: ‘Teodora, da li nas čujete?’, ‘Jeste sa nama?’, mnogo znači u tom momentu održavanja budnosti“, ispričala je Halilović.
Dok su kolege ostale uz povrijeđenu djevojku, Dunja je preusmjerena na centralni dio urušene nadstrešnice.
Prizor koji će pamtiti cijelog života
Upravo tamo dočekala ju je scena o kojoj i danas teško govori.
„Tu sam zatekla scenu koju ću čitav život pamtiti… To je scena deke koji grli dvije unuke“, izgovorila je, zastajući tokom razgovora.
Bio je to prizor koji je, kako kaže, bilo teško podnijeti. Ipak, akcija je morala da se nastavi jer se i na tom dijelu ruševina čulo zapomaganje.
Spasioci su morali da potisnu emocije i usmjere pažnju na one koji su još mogli biti spaseni.
„Morali smo na neki način da isključimo emocije, da nas prizor koji smo zatekli ne slomi. Da nam percepcija bude da oni nisu živi i da se fokusiramo na osobu koja traži pomoć. Nas je sve to slamalo i slama nas i kada interno pričamo i kada smo sami u četiri zida. To su slike koje ne mogu nikada da izađu iz glave“, ispričala je Dunja.
Dvije godine od tragedije koja je promijenila Novi Sad
Halilović je istakla da je ponosna na sve članove svog tima, među kojima je nekima upravo ova akcija bila prvo veliko iskustvo u spasavanju.
Oko 20 članova Organizacije za traganje i spasavanje Srbije radilo je rame uz rame sa profesionalnim spasiocima, pripadnicima Sektora za vanredne situacije i specijalizovanim timovima za rad na ruševinama.
Nadstrešnica na Željezničkoj stanici u Novom Sadu urušila se 1. novembra 2024. godine u 11.52 časa. U tragediji je poginulo 16 osoba, dok je Teodora Martinko preživjela, ali zadobila teške povrede.
Dvije godine kasnije, sjećanja na taj dan i dalje su bolna za porodice stradalih, preživjele, spasioce i sve koji su svjedočili tragediji.