Izbori u Srbiji za Moskvu nisu samo pitanje političke budućnosti Aleksandra Vučića. Eventualna promjena vlasti u Beogradu mogla bi Rusiji oduzeti jednog od najvažnijih partnera na Zapadnom Balkanu i dodatno oslabiti njen politički, energetski i medijski uticaj u regionu.
To je centralna ocjena političkog analitičara Denisa Cenușe, koji u analizi objavljenoj 20. oktobra na portalu Riddle Russia razmatra interese Moskve uoči parlamentarnih izbora u Srbiji.
Prema njegovoj procjeni, Rusija pokušava da zadrži postojeći odnos s Beogradom kombinacijom energetskih aranžmana, medijskog uticaja i upozorenja o navodnoj „obojenoj revoluciji“.
U međuvremenu, nakon gotovo dvije godine studentskih protesta protiv korupcije i, kako navode kritičari vlasti, zarobljenih institucija, izbori su dobili obilježja svojevrsnog referenduma o Vučićevoj vlasti.
Za Moskvu bi, smatra Cenușa, i pobjeda opozicije i eventualna destabilizacija Srbije predstavljale nepovoljan scenario.
Moskva studentske proteste predstavlja kao „srpski Majdan“
Cenușa podsjeća da ruski zvaničnici studentske proteste u Srbiji već duže vrijeme predstavljaju kroz poređenja s ukrajinskim Euromajdanom.
Sekretar ruskog Vijeća sigurnosti Sergej Šojgu u junu je studentski pokret u Srbiji uporedio sa događajima u Ukrajini 2014. godine, tvrdeći da Zapad pokušava iskoristiti nezadovoljstvo građana za nasilnu promjenu vlasti.
Slična upozorenja dolazila su i iz drugih ruskih institucija. Ruska Vanjska obavještajna služba, SVR, ranije je optuživala evropske elite da finansiranjem nevladinih organizacija i medija pripremaju „srpski Majdan“.
I bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev govorio je o navodnom djelovanju „radikalnih destruktivnih snaga“ koje, prema njegovim tvrdnjama, Zapad koristi za intervenciju u izborni proces Srbije.
Cenușa, međutim, smatra da ovakvo tumačenje zanemaruje domaće uzroke protesta.
Studentski pokret nastao je nakon pada nadstrešnice novosadske željezničke stanice, a njegovi zahtjevi usmjereni su na odgovornost, borbu protiv korupcije i funkcionisanje institucija.
Prema njegovoj ocjeni, povezivanje protesta s Ukrajinom i mogućim haosom ima za cilj da utiče na birače koji Vučića povezuju sa stabilnošću i izbjegavanjem novih sukoba.
Zapad sarađivao s Vučićem, dok ga Moskva pokušava zadržati
U tvrdnjama da Zapad organizovano radi na uklanjanju Vučića Cenușa vidi određenu protivrječnost.
Evropska unija i SAD godinama su sarađivale sa njegovom vlašću, prihvatajući politički status quo u Srbiji.
Takav odnos omogućio je Vučiću da istovremeno razvija odnose sa Zapadom, ali i zadrži političko partnerstvo sa Moskvom.
Kao primjer saradnje sa Zapadom autor navodi sporazum o normalizaciji odnosa sa Kosovom iz 2023. godine, postignut uz posredovanje Evropske unije.
Istovremeno, Vučić je zadržao direktne kontakte s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i nije se pridružio sankcijama EU protiv Moskve.
Cenușa zbog toga njegovu politiku ne posmatra jednostavno kroz podjelu na „prorusku“ i „prozapadnu“.
Riječ je, prema njegovoj ocjeni, o pokušaju održavanja odnosa sa različitim centrima moći kako bi vlast u Beogradu iz svakog odnosa izvukla političku i ekonomsku korist.
Oružje za Ukrajinu, Rafale i razgovori s Putinom
Takvo balansiranje posebno je vidljivo u odnosu Srbije prema ratu u Ukrajini.
Beograd se opirao uvođenju sankcija Rusiji, ali istovremeno, navodi Cenușa, nije spriječio da određene količine oružja proizvedenog u Srbiji preko posrednika iz Češke i Bugarske završe u Ukrajini.
To je izazvalo kritike iz Moskve.
Autor u isti kontekst stavlja i Vučićev poziv ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom da posjeti Beograd, sporazum sa EU o litijumu, kao i kupovinu 12 francuskih borbenih aviona Rafale, vrijednu 2,7 milijardi eura.
Svi ovi potezi dodatno su povezali Srbiju sa zapadnim državama, ali nisu doveli do prekida strateških odnosa s Moskvom.
Za Cenušu je upravo to ključ Vučićeve politike – održavanje prostora za manevrisanje između različitih geopolitičkih centara.
Trump i Putin – dvije strane iste političke računice?
Sličnu logiku autor prepoznaje i u Vučićevim odnosima prema Washingtonu.
Projekte povezane s poslovnim krugom Donalda Trumpa, uključujući planirani hotelski kompleks u Beogradu, Cenușa posmatra kao mogućnost za stvaranje ličnih i neformalnih veza sa američkom administracijom.
Posebnu težinu ima i energetika.
Zbog pitanja sankcija koje pogađaju Naftnu industriju Srbije, upravo zbog ruskog vlasništva, Beograd je primoran da istovremeno razgovara s Washingtonom i održava komunikaciju sa Moskvom.
Vučić, prema autorovoj procjeni, pokušava da odnose sa obje strane koristi kao pregovarački kapital.
Drugim riječima, saradnja sa jednom stranom može poslužiti kao poluga u pregovorima sa drugom.
Gas ostaje najjače rusko oružje u Srbiji
Ipak, najvažniji instrument ruskog uticaja Cenușa vidi u energetici, prije svega u snabdijevanju gasom.
Prema njegovoj analizi, produžavanje gasnih aranžmana sa Gazpromom Srbiji kratkoročno donosi sigurnost u snabdijevanju, ali istovremeno Moskvi ostavlja prostor da buduće uslove povezuje sa političkim odnosima.
Povoljniji gasni aranžmani imaju i unutrašnju političku vrijednost.
Vučić ih može predstaviti kao dokaz da njegova politika donosi građanima energetsku sigurnost i niže troškove.
U takvoj postavci, kontinuitet vlasti predstavlja se kao garancija predvidljivosti, dok se promjena vlasti može povezivati sa neizvjesnošću.
Energetika tako postaje mnogo više od ekonomskog pitanja – ona postaje politička poluga.
Ruski uticaj nije samo u Kremlju: tu su mediji, biznis i organizacije
Ruski uticaj u Srbiji, prema Cenuši, ne ostvaruje se samo kroz državne sastanke i kontakte Vučića i Putina.
Postoji i šira poslovna, kulturna i medijska infrastruktura.
Autor ukazuje na prisustvo kompanija povezanih sa Rusijom, ruskih preduzetnika i organizacija, kao i djelovanje Ruskog doma i udruženja koja održavaju veze sa ruskom ambasadom.
Posebno izdvaja RT Balkan, pokrenut 2022. godine, kao dodatni kanal za plasiranje ruskih narativa.
Prema njegovom tumačenju, medijski prostor naklonjen Moskvi istovremeno može biti koristan i Vučićevoj vlasti, jer dodatno pojačava poruke o vanjskom pritisku, nestabilnosti i potrebi za „jakom rukom“.
Orbánov poraz kao upozorenje Moskvi
Posebno mjesto u analizi ima Mađarska.
Cenușa poraz Viktora Orbána predstavlja kao upozorenje Moskvi da se politička situacija može promijeniti čak i u državama koje su godinama predstavljane kao pouzdani partneri Kremlja.
Ako bi se sličan scenario dogodio u Srbiji, Moskva bi izgubila vlast sa kojom već ima izgrađene kanale komunikacije.
To, međutim, ne znači da bi nova vlast automatski prekinula odnose sa Rusijom.
Studentski pokret, prema analizi, prvenstveno okupljaju zahtjevi za nezavisnim pravosuđem, slobodnim medijima i odgovornom vlašću. Eventualna politička promjena ne bi nužno značila i trenutni geopolitički zaokret.
Ali bi za Kremlj predstavljala ozbiljan problem.
Šta Moskva može izgubiti ako Vučić ode?
Za Rusiju je najveća vrijednost Vučića upravo njegova predvidljivost.
On istovremeno razgovara sa Putinom, pregovara sa Briselom, održava kontakte sa Washingtonom i pokušava da Srbiju zadrži izvan zapadnih sankcija protiv Rusije.
Takva politika Moskvi ostavlja otvorena vrata prema Srbiji, ali i omogućava Beogradu da koristi odnose sa Rusijom kao dodatni pregovarački adut prema Zapadu.
Ukoliko bi došlo do promjene vlasti, Kremlj bi morao iznova da gradi odnose sa novim političkim akterima.
A upravo je ta neizvjesnost ono što Moskva želi izbjeći.
Zato, prema ocjeni Denisa Cenuše, srpski izbori za Kremlj nisu samo pitanje toga ko će sjediti u Beogradu. U pitanju je šira geopolitička računica – može li Rusija zadržati svoj uticaj na Zapadnom Balkanu ako izgubi čovjeka s kojim već godinama zna kako da pregovara.