Kada djetetu kažete da pretjeruje: Zašto je važno ozbiljno shvatiti njegove osjećaje

„Ma kakve ti probleme imaš, sve ti je dostupno.“
„Hajde, nije to ništa, proći će.“
„U tvojim godinama treba samo da uživaš.“

Kako biste se osjećali kada biste nekome rekli da vam je teško, da imate problem i da ne znate kako da se nosite s tim, a zauzvrat čuli jednu od ovih rečenica?

Da li biste se osjećali bolje ili biste stekli utisak da osoba s kojom razgovarate ne razumije koliko vam je ono kroz šta prolazite važno?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Upravo o takvim iskustvima govore djeca i mladi koji se obraćaju „Plavom telefonu“. Oni opisuju situacije u kojima su pokušali da podijele svoje brige, ali su imali osjećaj da ih odrasli ne shvataju ozbiljno.

Njihovi problemi ponekad djeluju beznačajno iz perspektive odraslih, dok su za njih izvor tuge, straha, nesigurnosti ili zabrinutosti.

Djeca imaju svoje strahove, brige i razočaranja

Djetinjstvo nije uvijek bezbrižno. Djeca se, baš kao i odrasli, suočavaju sa strahovima, razočaranjima, nesigurnošću i situacijama koje ih povređuju.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Ono što odrasloj osobi izgleda kao mali ili prolazni problem, djetetu može biti veoma važno. Posebno zato što djeca tek uče da prepoznaju i razumiju vlastite emocije, pronađu riječi kojima će ih opisati i pronađu načine da se nose sa situacijama koje ih opterećuju.

Zato, kada nam se učini da dijete pretjerano reaguje zbog nečega što je za nas sitnica, korisno je zastati i zapitati se šta se zapravo krije iza njegove reakcije.

Iza tuge, ljutnje ili povlačenja često mogu stajati osjećanja koja dijete još ne zna jasno prepoznati ili objasniti.

Ono što je odraslima sitnica, djetetu može biti veliki problem

Naše emocije ne zavise samo od onoga što se dogodilo, već i od načina na koji smo događaj doživjeli. Ista situacija neće na svakoga imati isti uticaj.

To važi i za djecu.

Zamislimo dijete koje dolazi iz škole i govori da se više nikada neće družiti sa svojim najboljim prijateljem. Tokom odmora prijatelj se igrao s drugom djecom, ali njega nije pozvao.

Roditelj može pomisliti da se nije dogodilo ništa posebno. Djeca se svakodnevno igraju s različitim prijateljima i moguće je da će se već narednog dana ponovo družiti kao ranije.

Međutim, dijete se u tom trenutku može pitati zašto nije pozvano, da li je nešto pogriješilo ili znači li to da više nisu najbolji prijatelji.

Njegova tuga tada nije povezana samo s propuštenom igrom. Može biti povezana i sa osjećajem odbačenosti ili strahom da će izgubiti prijateljstvo koje mu mnogo znači.

To ne znači da je dijete nužno ispravno protumačilo situaciju. Njegov prijatelj možda uopšte nije imao namjeru da ga povrijedi. Ali osjećanja koja je dijete doživjelo i dalje su stvarna.

Zato nije dovoljno pitati samo šta se dogodilo. Važno je pokušati saznati i šta je dijete pomislilo, kako je doživjelo situaciju i zbog čega mu je ona bila važna.

Djeci je potrebna pomoć da razumiju ono što osjećaju

Djeca još razvijaju sposobnost da prepoznaju emocije i da se nose s njima. Kada su veoma uznemirena, može im biti teško da zastanu, razmisle i pronađu drugačiji način reagovanja.

Zbog toga im je često potrebna podrška odraslih.

To ne znači da treba opravdavati svako ponašanje. Dijete može biti ljuto, tužno ili povrijeđeno, ali to ne znači da je prihvatljivo da zbog ljutnje udara druge.

Odrasla osoba može reći: „Razumijem da si ljut i želim da čujem šta se dogodilo, ali neću dozvoliti da udaraš.“

Na taj način dijete uči važnu razliku: sva osjećanja su prihvatljiva, ali nisu svi načini njihovog izražavanja prihvatljivi.

Iskustva „Plavog telefona“ pokazuju s čim se djeca suočavaju

Koliko dječje brige mogu biti različite pokazuju i iskustva „Plavog telefona“.

U saradnji Udruženja „Nova generacija“, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci i UNICEF-a u Bosni i Hercegovini sprovedena je analiza podataka „Plavog telefona“ za period od 2013. do aprila 2025. godine.

Tokom tog perioda zabilježeno je 77.859 kontakata, dok je nadležnim institucijama proslijeđeno 290 prijava sumnji na nasilje i suicid.

Prema rezultatima analize, djeca i mladi najčešće razgovaraju o teškoćama povezanim sa mentalnim zdravljem, odnosima s vršnjacima i porodičnim odnosima.

Govore o usamljenosti, nesigurnosti, strahu, nesporazumima s prijateljima i teškoćama u komunikaciji sa roditeljima. Međutim, obraćaju se i zbog iskustava nasilja i zlostavljanja, kao i suicidalnih misli.

U gotovo svakom četvrtom informativnom ili savjetodavnom razgovoru spominje se najmanje jedna od ovih teškoća.

Analiza je pokazala i da postoji veliki broj pokušaja kontakta na koje nije odgovoreno. Od 2022. godine, kada je započeto evidentiranje propuštenih poziva, do aprila 2025. godine zabilježeno je 12.481 propušten poziv.

Kako razgovarati s djetetom kada je uznemireno?

Kada vidimo da je dijete tužno, ljuto ili uznemireno, prirodno je da želimo da mu što prije bude bolje.

Pokušavamo da ga oraspoložimo, pronađemo rješenje ili objasnimo zašto ne treba toliko da brine.

Ipak, prije nego što počnemo da tražimo rješenje, korisno je pokušati razumjeti s čime se dijete suočava.

Umjesto da kažemo: „Nema veze, imaš ti još prijatelja“, možemo pokušati:

„Vidim da te baš pogodilo što se danas nije igrao s tobom. Hoćeš li mi ispričati šta se dogodilo?“

Možemo pitati i šta mu je u toj situaciji bilo najteže ili šta je pomislilo kada ga prijatelj nije pozvao.

Takva pitanja daju djetetu priliku da ispriča svoje iskustvo, a roditelju omogućavaju da bolje razumije ono što se nalazi iza njegove reakcije.

Tek kada razumijemo kako je dijete doživjelo određenu situaciju, možemo zajedno razmišljati o tome da li postoji drugačije objašnjenje i šta bi ono moglo uraditi sljedeći put.

Nekada je dovoljan razgovor, zagrljaj ili prisustvo

Neće svakom djetetu biti potreban isti oblik podrške.

Nekada će biti dovoljan razgovor, nekada zagrljaj, mirno prisustvo roditelja ili malo vremena da se dijete smiri.

Važno je i da roditelji ne očekuju od sebe da uvijek imaju prave riječi. I odrasli ponekad reaguju nestrpljivo, prekinu dijete ili ne uspiju da ga saslušaju onako kako su željeli.

U takvoj situaciji razgovoru se može vratiti kasnije:

„Žao mi je što te ranije nisam saslušao. Ako želiš, volio bih da mi ispričaš šta se dogodilo.“

I takvi trenuci mogu biti važni. Djetetu pokazuju da se nesporazumi mogu popraviti i da razgovor može biti nastavljen.

Djeca ne moraju uvijek biti srećna

Nije moguće zaštititi djecu od svakog razočaranja, tuge ili neprijatnog iskustva. Cilj nije ni da djeca uvijek budu srećna.

Važnije je da tokom odrastanja nauče da prepoznaju i razumiju svoja osjećanja, da znaju kako da ih izraze i da imaju povjerenja u osobe kojima se mogu obratiti kada im je teško.

Roditelji u tome imaju važnu ulogu. Ne zato što mogu riješiti svaki problem, već zato što kroz svakodnevne razgovore mogu pomoći djeci da postepeno razvijaju sposobnost suočavanja sa emocijama.

Zato, sljedeći put kada vam se učini da vaše dijete pretjerano reaguje zbog nečega što je za vas sitnica, pokušajte da se zapitate:

„Šta je mom djetetu u ovoj situaciji bilo toliko važno?“

Ne morate odmah znati odgovor. Dovoljno je da budete spremni da ga potražite zajedno s djetetom.

Priručnik za roditelje o emocionalnom svijetu djece

Za roditelje koji žele bolje razumjeti dječje emocije, Udruženje „Nova generacija“ pripremilo je besplatni priručnik „Vodič za roditelje: Emocionalni svijet djece“.

Priručnik donosi objašnjenja, primjere iz svakodnevnog života i smjernice koje roditeljima mogu pomoći da bolje razumiju emocionalni razvoj djece i pruže im podršku.

Razgovor o roditeljstvu, mentalnom zdravlju i odrastanju može biti važan korak ka stvaranju okruženja u kojem djeca mogu otvoreno govoriti o onome što ih muči.

Jer ponekad nije potrebno da problem riješimo umjesto djeteta.

Ponekad je prvi i najvažniji korak – da ga saslušamo.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije