Novinari koji postavljaju nezgodna pitanja, profesori koji javno kritikuju institucije i aktivisti koji se suprotstavljaju projektima moćnih često se suočavaju s istim problemom: ostaju bez podrške upravo onda kada im je najpotrebnija. Kultura isključivanja u BiH nije samo pitanje društvenih mreža, već mnogo ozbiljniji problem odnosa moći, političke podobnosti i straha od posljedica.
„Mi živimo kulturu isključivanja i jedni druge isključujemo na različitim nivoima“, poručila je novinarka Anisa Mahmutović govoreći o fenomenu koji se u javnosti sve češće naziva „cancel kulturom“.
U Bosni i Hercegovini, međutim, isključivanje ne mora početi viralnom objavom niti završiti javnom osudom na društvenim mrežama. Ono može značiti da novinar neće dobiti prostor u medijima bliskim vlastima, da će profesor koji kritikuje sistem svoju akademsku karijeru dovesti u pitanje ili da će aktivista u maloj sredini postati nepoželjan jer se suprotstavio interesima moćnih.
O tome su u okviru događaja Sloboda narodu govorili novinarka Anisa Mahmutović, Danijela Majstorović, profesorica Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjalci, i Zoran Poljašević, aktivista sa Ozrena. Panel na kojem su govorili zvao se: „Kultura isključivanja: Da li je prisutna u BiH i koliko je opasna za ostvarivanje osnovnih sloboda“.
Njihova iskustva pokazuju da se u domaćem kontekstu kultura isključivanja ne može razumjeti bez pitanja ko ima moć, ko od nje zavisi i ko je spreman da joj se suprotstavi.
„Mi izvještavamo iz dva paralelna svijeta“
Govoreći o medijskoj sceni u BiH, Anisa Mahmutović upozorila je na sve dublji jaz između medija koji prenose izjave političara i služe političkom marketingu i onih koji otvaraju pitanja od javnog interesa.
„Mi izvještavamo iz dva paralelna svijeta“, rekla je Mahmutović, opisujući razliku između medija koji prikupljaju izjave i rade marketing i novinara koji postavljaju pitanja o ekonomiji, nasilju nad ženama, odgovornosti institucija i problemima koji direktno utiču na život građana.
Kao primjer navela je izvještavanje o ubistvima žena u Tuzlanskom kantonu i o ekološkim problemima o kojima lokalni mediji često ne govore dovoljno. Prema njenim riječima, pojedine teme ostaju izvan fokusa jer otvaraju pitanja koja nisu poželjna onima koji imaju politički, ekonomski ili institucionalni uticaj.
„Nismo mi dobrodošli u, kako kažemo, popularno režimske medije. Nekako smo skrajnuti, isključani i nismo konkurentni“, kazala je.
Problem, naglasila je, nije samo u tome da neki mediji ne žele objaviti određenu priču. Isključivanje se odvija i kroz način na koji se novinari tretiraju, kroz osporavanje njihovog rada i kroz poruke da se pojedinim temama ne treba baviti.
U takvom ambijentu autocenzura postaje gotovo neizbježna. Novinar zna koje teme mogu izazvati reakcije, ko bi zbog njih mogao biti nezadovoljan i kakve posljedice može snositi zbog pitanja koja postavlja.
Mahmutović je ukazala i na nedostatak solidarnosti među novinarima. Smatra da bi zajednička reakcija kolega na ponižavanje ili udaljavanje novinara s događaja mogla poslati jasnu poruku da se takvo ponašanje neće prihvatati kao nešto uobičajeno.
Jer kada novinar ostane sam pred pritiskom, problem se lako predstavi kao njegov lični sukob, a ne kao pitanje slobode medija i prava javnosti da bude informisana.
Na univerzitetu se sloboda govora plaća nesigurnošću
Danijela Majstorović upozorila je da je malo profesora koji su spremni da javno kritikuju društvene pojave i institucije.
Ona smatra da razlog za takvo stanje treba tražiti i u strahu od posljedica. Akademska zajednica formalno bi trebalo da bude prostor slobodnog mišljenja, argumentovane rasprave i kritike, ali profesionalna nesigurnost može navesti ljude da prećute ono što misle.
Majstorović je o tome govorila i iz ličnog iskustva. Opisala je probleme kroz koje je prošla tokom izbora u zvanje redovne profesorice, kada su, kako je navela, osporavani različiti elementi njenog akademskog rada i tražena dodatna dokumentacija, uprkos tome što je smatrala da ispunjava uslove.
Govoreći o svojoj karijeri, istakla je da je akademski posao gradila od mladosti i da joj je naučni rad predstavljao mnogo više od radnog mjesta.
„Osjetila sam ogromnu nesigurnost, opasnost da ću ostati bez posla, da ću biti dovedena u jednu situaciju s kojom se ne mogu nositi“, ispričala je.
Opisala je i težak period u kojem su se stres i zdravstveni problemi preplitali, uključujući ozbiljno liječenje i transplantaciju. Njeno svjedočenje pokazuje koliko duboke posljedice profesionalni pritisci mogu imati na osobu koja se nađe u situaciji da mora braniti vlastitu karijeru i položaj.
„Shvatila sam da nema te javnosti koja mene može odbraniti od tih udara“, poručila je.
U toj rečenici sažeto je iskustvo osobe koja je vjerovala u svoj rad, imala naučne rezultate i gradila akademsku karijeru, ali je u trenutku kada se suočila s pritiscima shvatila da profesionalne reference ne znače nužno i sigurnost.
Majstorović je upozorila i na to da ljudi koji nemaju političku podršku ili snažne društvene veze mogu biti posebno ranjivi. Kada se nađu pod pritiskom, ne mogu se uvijek osloniti ni na institucije ni na javnost.
„Ako si podoban, nećeš se patiti“
Majstorović smatra da se američki koncept „cancel kulture“ ne može jednostavno prenijeti u bosanskohercegovački kontekst.
Podsjetila je da je pojam „woke“ nastao u vezi s osvještavanjem diskriminacije i položaja marginalizovanih grupa, dok su kasnije rasprave o „cancel kulturi“ otvorile i pitanje granica javne osude, političkih podjela i isključivanja zbog različitih stavova.
U BiH, međutim, problem često nije samo javna osuda nekoga zbog izgovorenih riječi. Mnogo važnije može biti pitanje ko kontroliše institucije, ko odlučuje o profesionalnom napredovanju i ko ima moć da drugome oteža život.
„Mi ovdje pričamo o kulturi uzimanja u obzir toga kakva je struktura moći. Ako si podoban, onda nećeš se patiti“, rekla je Majstorović.
Upravo je to ključna razlika. U društvu u kojem profesionalni položaj zavisi od odnosa s ljudima koji imaju moć, sloboda izražavanja nije samo pitanje hrabrosti. Ona može postati pitanje egzistencije.
Zato se mnogi odlučuju da ćute, da ne ulaze u sukobe i da se ne zamjeraju onima koji mogu uticati na njihov posao ili budućnost.
Takvo ponašanje ne mora značiti da se slažu sa sistemom. Može značiti da procjenjuju kako nemaju dovoljno zaštite da bi sebi priuštili javno neslaganje.
Na Ozrenu se zna cijena suprotstavljanja moćnima
Zoran Poljašević, aktivista sa Ozrena, govorio je o tome kako se odnosi moći prepoznaju u svakodnevnom životu manjih sredina.
Prema njegovim riječima, u pojedinim sredinama uticaj lokalnih moćnika toliko je izražen da ljudi pažljivo prate njihove stavove i raspoloženja. Oni koji se suprotstave takvim strukturama mogu biti isključeni iz krugova koji odlučuju o važnim pitanjima lokalne zajednice.
„Ako radite nešto što se ne sviđa lokalnom moćniku, onda budete isključeni“, objasnio je Poljašević, opisujući način na koji se politički i drugi interesi prepliću sa svakodnevnim životom građana.
Takvi odnosi, smatra, nisu ograničeni na jednu sredinu. Gotovo svaki kraj ima svoje centre moći, a ljudi često dobro znaju kome se ne treba zamjeriti.
„Najbolje je živa glava“, rekao je, opisujući atmosferu u kojoj se od ljudi očekuje da budu zadovoljni time što su izbjegli sukob, čak i kada su njihova prava ili interesi ugroženi.
Ipak, Poljašević je ispričao i primjer koji pokazuje da građani mogu promijeniti ishod kada se informišu i organizuju.
Mještani njegovog sela na Ozrenu konsultovali su ga i ranije zbog plana za izgradnju fabrike za pirolizu automobilskih guma. Poljašević je tada imao stručna znanja iz oblasti zaštite životne sredine, a zajedno sa rođakom, mašinskim inženjerom, pripremio je objašnjenje o mogućim posljedicama rada postrojenja.
Na zboru građana mještanima su predstavljene informacije o emisijama gasova i mogućem uticaju postrojenja na okolinu i zdravlje ljudi.
„Nakon što smo objasnili o čemu se radi čitavom selu, uspjeli smo da zaustavimo taj projekat“, ispričao je.
Investitor je, prema njegovim riječima, potom odustao od te vrste proizvodnje i prešao na obradu metala.
Ovaj primjer pokazuje da informisani građani mogu zaustaviti projekat koji smatraju štetnim, ali i da otpor često počinje od pojedinaca koji su spremni da javno govore o onome što su saznali.
U manjim sredinama takva odluka može biti posebno teška. Ljudi se međusobno poznaju, svakodnevno susreću i zavise od istih lokalnih institucija i ekonomskih odnosa. Zbog toga javno suprotstavljanje moćnima može imati posljedice koje prevazilaze jednu raspravu ili protest.
Kada isključivanje postane način upravljanja društvom
Iskustva troje sagovornika pokazuju da kultura isključivanja u BiH ima različite oblike, ali da se u njihovoj osnovi često nalazi isto pitanje: ko ima pravo da govori, ko može donositi odluke i kakve posljedice snose oni koji se ne uklapaju u očekivanja moćnih.
Za novinare je to pritisak da se ne postavljaju neugodna pitanja i da se ne otvaraju teme koje nekome ne odgovaraju. Za profesore je to profesionalna nesigurnost i strah od posljedica javne kritike. Za aktiviste je to borba za pravo da učestvuju u odlučivanju o prostoru u kojem žive.
Zato „cancel kultura“ nije dovoljno objašnjenje za sve što se dešava u našem društvu. Javno kritikovanje nečijeg stava nije isto što i institucionalno ili političko isključivanje, kao što ni svaka negativna reakcija javnosti nije dokaz da je neko žrtva sistemskog pritiska.
Ali kada ljudi počnu da ćute zato što se plaše da će izgubiti posao, kada novinari unaprijed odustaju od tema, a građani procjenjuju da li sebi mogu priuštiti da se suprotstave lokalnim interesima, tada je riječ o mnogo ozbiljnijem problemu od rasprava na društvenim mrežama.
To je društvo u kojem podobnost postaje važnija od znanja, odgovornosti i profesionalnog integriteta, a ćutanje sigurnije od kritike.
I upravo tu počinje pitanje koje se ne tiče samo onih koji su već isključeni, nego svih koji žive u društvu u kojem sloboda govora formalno postoji, ali njeno korištenje može imati visoku cijenu.
„Kad dođe do ubistva, već je kasno“: Zašto strože kazne neće zaustaviti femicid ako sistem zakasni?!