Rast cijena, usporavanje privrede i sve veće zaduživanje ponovo otvaraju pitanje stabilnosti svjetske ekonomije. Međunarodni monetarni fond (MMF) upozorava na brojne rizike, dok se ekonomisti suočavaju sa sve većim izazovom da objasne kretanja na tržištima u vremenu ratova, sankcija i trgovinskih sukoba.
Može li ekonomska teorija čiji su predstavnici nedavno nagrađeni Nobelovom nagradom ponuditi odgovore na ove probleme? Dragan Đuričin, redovni član Svjetske akademije umjetnosti i nauka i član Savjetodavnog odbora Uneska, smatra da postoje ograničenja u primjeni teorijskih modela u svijetu u kojem geopolitika sve snažnije utiče na privredu.
Govoreći za RTS, Đuričin je ocijenio da se ekonomski odnosi ne mogu posmatrati odvojeno od političkih sukoba, sankcija i drugih vanrednih događaja koji mijenjaju ponašanje država, kompanija i potrošača.
Zašto ekonomija sve teže predviđa šta dolazi?
Robert E. Hol i Majkl Vudford poznati su po doprinosu razvoju makroekonomskih modela koji proučavaju vezu između odluka pojedinaca i preduzeća i kretanja u cjelokupnoj privredi. Takvi pristupi pomažu ekonomistima da analiziraju potrošnju, investicije, kamatne stope i promjene u ukupnoj tražnji.
Međutim, Đuričin upozorava da se ekonomski modeli teško mogu primijeniti na sve situacije, naročito kada na tržišta snažno utiču nepredvidivi politički i bezbjednosni događaji.
„Ekonomija i nije prava nauka u strogom značenju tog pojma, kao što su prirodne nauke, jer nema jasnu i nedvosmislenu paradigmu, odnosno skup pravila i metoda koji se mogu primijeniti u svakoj situaciji“, objasnio je Đuričin za RTS.
Prema njegovim riječima, ekonomija je nelinearan sistem. To znači da veća ulaganja ne moraju uvijek donijeti proporcionalno veće rezultate, niti se posljedice pojedinih mjera mogu pouzdano predvidjeti u svim okolnostima.
Ratovi, sankcije i carine mijenjaju svjetsku privredu
Đuričin smatra da je geopolitika posljednjih godina potisnula ekonomsku logiku u međunarodnim odnosima. Sankcije, kontramjere, carine, trgovinski sukobi i ratovi utiču na cijene, lance snabdijevanja, investicije i odluke kompanija.
Teorijski modeli često polaze od određenih pretpostavki o ponašanju potrošača i privrednih subjekata. U stabilnijim uslovima oni mogu pomoći u procjeni kretanja potrošnje i investicija. Međutim, kada dođe do naglih poremećaja, očekivanja se brzo mijenjaju, a ranije procjene mogu izgubiti pouzdanost.
„Teorija koja je dobila Nobelovu nagradu odnosi se na ‘normalne’ situacije. Ideja je da svaki privredni subjekt ima očekivanja o svojoj dugoročnoj potrošnji“, naveo je Đuričin.
On upozorava da ni najrazrađeniji modeli ne mogu unaprijed obuhvatiti sve promjene, od naglih skokova cijena nafte do posljedica međunarodnih sukoba.
U takvim okolnostima mogu se pojaviti slabiji ili negativni privredni rast, visoka inflacija, nezaposlenost i rast socijalnih tenzija. Najveći teret, prema Đuričinovoj ocjeni, snose siromašniji slojevi stanovništva, čiji su budžeti najosjetljiviji na poskupljenja.
Kako je finansijska kriza 2008. godine izmakla kontroli?
Govoreći o globalnoj finansijskoj krizi iz 2008. godine, Đuričin je podsjetio na kombinaciju loših odluka ekonomske politike, prekomjernog zaduživanja i rizičnog kreditiranja.
Veliki broj kredita odobravan je za kupovinu nekretnina, uključujući i zajmove bez odgovarajućeg obezbjeđenja. Ti krediti su potom objedinjavani i pretvarani u složene finansijske instrumente koji su se prodavali na tržištima.
Kada su dužnici počeli da imaju probleme sa otplatom, vrijednost tih instrumenata našla se pod pritiskom. Nepovjerenje se proširilo finansijskim sistemom, a problemi na tržištu nekretnina prerasli su u globalnu krizu.
„Stvorena je spirala koja je dovela do spekulativnog balona. Potom je nastala finansijska panika, jer je sve to trebalo pretvoriti u gotovinu. Baloni su pukli, a štednja je bila na nuli“, rekao je Đuričin.
Kriza je pokazala koliko su finansijski sistemi međusobno povezani i kako problemi u jednom segmentu tržišta mogu izazvati posljedice širom svijeta.
Da li svijetu prijeti nova kriza?
Upozorenja o rastu dugova i slabljenju privrednog rasta ponovo stavljaju u fokus pitanje održivosti javnih finansija i sposobnosti država da odgovore na nove šokove.
Ipak, rizik od dužničke krize ne znači da je globalna kriza neizbježna. Njene razmjere zavisiće od kretanja kamatnih stopa, troškova zaduživanja, inflacije, budžetske politike i sposobnosti država da odgovore na ekonomske poremećaje.
Đuričinova ocjena ukazuje na ograničenja ekonomskih modela u vremenu kada politički i bezbjednosni događaji mogu brzo promijeniti uslove poslovanja. Finansijska kriza iz 2008. godine pokazala je koliko se rizici mogu nagomilati kada se zaduživanje, spekulacije i slabosti u regulaciji međusobno povežu.
Za građane, posljedice nestabilnosti najčešće se prvo vide kroz cijene, troškove kredita, zaposlenost i mogućnost da prihodi pokriju osnovne životne potrebe.