Priča o jednom stadionu započinje 1912, na četrnaestoj sjednici Međunarodnog olimpijskog komiteta, kada je Berlin izabran za domaćina “Igara VI olimpijade”, kako je glasio službeni naziv manifestacije. Sljedeće je godine, prema projektu arhitekta Otta Marcha, sagrađen i svečano otvoren Deutsches Stadion, na kojemu su 1916. trebale biti održane šeste Olimpijske igre. Nije ih, međutim, bilo jer se zaratilo.
Petnaest godina kasnije, na dvadeset i devetoj sjednici MOK-a, održanoj u Barceloni, odlučivalo se u kojem će gradu, u Barceloni ili u Berlinu, održati “igre XI olimpijade”. Izabran je Berlin, sa 43 na prema 16 glasova, pa je tako Weimarska pobijedila Drugu španjolsku republiku, premda ni jedna ni druga nisu bile simpatične mahom konzervativnim članovima Komiteta.
Tada je odlučeno da se obnovi stari stadion u Grunewaldu, a za projektanta izabran je sin Otta Marcha, Werner. On je u duhu epohe modernizma, u kojoj su prevladavali armirani beton, čelik i staklo, osmislio praktično novi stadion. Od trenutka kada je to učinio do dolaska Adolfa Hitlera i njegove nacionalističke stranke na vlast ostalo je godinu i pol dana.
Hitler je bio odlučan da se Olimpijske igre otkažu. Bio je zgađen nad idejom olimpizma, koja je podrazumijevala ravnopravnost sudionika u natjecanjima i miješanje rasa. Josephu Goebbelsu trebalo je mnogo truda da Führera, uz mnoge ograde i ustupke, nagovori da pristane na spektakl. Pored ostaloga, obećao mu je golemu propagandnu korist od igara po Treći Reich, i nije ga tu iznevjerio, kao i nacifikaciju samog ceremonijala, koja je uz pasivnost svijeta provedena, a neki elementi održali su se i do danas: olimpijska baklja i njezini bakljonoše, od Maratonskog polja do Olimpijskog stadiona, nacistički su izum.
Međutim, tada nailazi šok za Führera: kada su mu pokazali kako je Werner March zamislio stadion, Hitler samo što nije dobio slom živaca. Ta za njega nakazna građevina od golog armiranog betona ne samo da nije, iz njegove perspektive, djelovala monumentalno, nego uopće nije izgledala kao borilačka arena, u kojoj će se ustanoviti konačna istina o moći i nadmoći rase. Bijesno je poništio projekt, a Werner March, inače odan nacist (član stranke postao je 1. svibnja 1933, članski broj: 2.594.544), upućen je na Alberta Speera, omiljenog Hitlerovog arhitekta i estete, te glavnog građevinskog projektanta Trećega Reicha, da mu on objasni i pokaže kako stadion treba izgledati. Tako je nastao projekt Olympiastadion, za koji ostaje trajno neizvjesno tko je stvarni projektant: March ili Speer. March se vodi kao glavni autor, premda on to vjerojatno nije.
Olympiastadion sagrađen je u obliku antičke arene i u pseudoantičkom, historicističkom duhu arhitektonskog nazikunsta, kojeg je, promatrajući svijet Hitlerovim okom i iz Hitlerove duše, stvorio Albert Speer. Kontinuiranog ovalnog oblika, sav obložen vapnencem, sa 136 stupova, raspoređenih u dvokatne kolonade, smješten u smjeru istok-zapad, s otvorom iznad Maratonskih vrata, Führerovom kamenom ložom i rasporedom prostora namijenjenih mističnim ritualima sportskog natjecanja i državno-nacionalnog samopotvrđivanja, koji će biti snimljeni i prikazani u najutjecajnijem pornografskom filmu u povijesti, “Olympiji” redateljice Leni Riefenstahl, koji u dva dijela, “Fest der Völker” i “Fest der Schönheit”, stvara nacionalsocijalistički olimpijski i sportski mit, koji je ostao dominantan u slici i ideji svih do danas održanih Olimpijskih igara. Način na koji je Riefenstahl snimila Marchov i Speerov stadion u glavama ljudi stvorio je predstavu monumentalnog stadiona, općenito. Premda “Olympija” nakon Hitlerova sloma nije prikazivana kao televizijski ili kinofilm, dijelovi koji su se neprestano emitirali, kao i stopkadrovi, pretvoreni u fotografije, “Olympiju” čine i trajno najutjecajnijim propagandnim filmom u povijesti.
Albert Speer nakon rata osuđen je na samo dvadeset godina zatvora, bez obzira na to što je od 1942. bio ministar naoružavanja i što se služio ropskim radom zatočenika koncentracijskih logora, te je izravno ili neizravno odgovoran za smrt ogromnog broja ljudi. Služeći kaznu napisao je memoare, koji su postali bestseler, prevedeni su i u nas, i trajno prenose unutarnji žar nacizma. Iz zatvora izašao je 1966, nakon čega je petnaest godina proživio kao građanin Londona. Neobično blag odnos sudaca i Zapada prema Speeru obično se pripisuje arhitektovoj uglađenosti, finoći, kasnijem ograđivanju od Hitlera, kao i tome što nikad nije davao zapjenjene antisemitske, rasističke ili antieuropske izjave. Istina bi, međutim, mogla biti drukčija: zabljesnuo ih je svojom estetikom! Speer je bio i ostao dragi bog, mesija, guru i prorok monumentalnog arhitektonskog kiča, historicizma u savršeno stiliziranom obliku, koji svojom nepodnošljivom simetričnošću, zatvorenim oblicima i dominacijom nad čovjekom, savršeno prija oku idiota. A svaki čovjek je idiot, čim o estetici razmišlja umom i imaginacijom širokih narodnih masa, ili umom i imaginacijom svoga nestvarno bogatog bankovnog računa. Kada po Zagrebu vidite bijele tesle, vi zapravo gledate automobile koji su proizašli iz estetike Alberta Speera.
I još po nečemu Speerov i Hitlerov ukus toksično je privlačan ljudima našeg doba. Osim što je to ukus savršenog malograđanina, koji sebe nalazi u IKEA dućanima, u taj je ukus upisan jednak odnos prema smrti i velebnim ruševinama. Speer je gradio tako da njegova arhitektura nađe svoje konačno ostvarenje nakon tisuću godina, kada će se, vjerovao je, pred očima ljudi ukazati poput atenske Akropole.
Olympiastadion jedan je od malobrojnih Speerovih objekata koji je preživio Hitlerov pad. U bombardiranjima Berlina stadion je ostao gotovo nedirnut, da bi se nakon rata najprije pretvorio u vojnu bazu, a onda je, u najnovija doba, po ujedinjenju Njemačke, obnovljen, moderniziran i nadograđen, ali na način da su svi elementi prethodne estetike zadržani i tek malo ublaženi efektno izvedenim krovom iznad tribina. Danas, to je mjesto dom nogometaša Herte, tu se igraju međunarodne utakmice, tu se, mnogo prije obnove, igrala utakmica za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1974, tu se nakon obnove odigralo i šest utakmice Svjetskog prvenstva 2006, uključujući i onu koju je Hrvatska igrala s Brazilom.
U ujedinjenoj Njemačkoj je, uz termitsku temeljitost, porušeno sve ili skoro sve što je arhitektonski simboliziralo DDR, ali je najupečatljiviji arhitektonski simbol nacizma opstao. Zašto? Ne, nikako zato što bi Nijemci pokazivali slabost prema tom povijesnom razdoblju (riječ je o kraju devedesetih, vremenu prije pronacističkog AfD-a), nego zato što je duh tog mjesta, estetski, sportski pa skoro i etički, u međuvremenu pobijedio, premda su Hitler i fašisti 1945. bili potučeni. Od tog stadiona do minhenske Allianz Arene postoji arhitektonski, estetski, sportski, pa i etički kontinuitet. Ili još jasnije: da Albert Speer, vodeći ruku Wernera Marcha, nije stvorio Olympiastadion, ne bi bilo ni Allianz Arene, onakve kakva je ona danas. Bilo je ideja da se Hitlerov stadion sravni sa zemljom, da mu se zatre svaki trag i da se tu sagradi novi objekt. Bilo je i ideja da se mjesto ostavi onakvo kakvo jest, sve dok se samo ne uruši i dok na zelenom igralištu ne izraste nova šuma. Ali je prevladalo nešto što se svojim smislom i značenjem mijenja kroz vrijeme. Prije četvrt stoljeća doista se činilo da taj stadion ne treba rušiti, jer da su pobijedile suprotne etičke, estetske i civilizacijske tendencije, a on je samo podsjetnik na najmračniji trenutak europske i njemačke povijesti. Danas, pak, čini se da je stadion trebalo ritualno dići u zrak. Ali kako ga dići u zrak, kad su on i njegovi graditelji razasuli toliko njegovih metastaza širom bijeloga svijeta? (Ovo bijeli svijet valja shvatiti kao frazu ili kao leksički ornament bez dubljeg značenja; naime Werner March je u Kairu, za Gamala Abdela Nasera 1960. sagradio stadion koji djeluje kao varijacija onog berlinskog.)
Nogometni stadioni opasna su mjesta, jer se na njima i oko njih često odlučuje o životu i smrti. Na stadionima koji su, poput stadiona National u Čileu, zatvorene školjke po uzoru na Olympiastadion, otvaraju se i koncentracijski logori. Do danas nije sa sigurnošću ustanovljeno koliko je ljudi poubijano 1973. na stadionu National u Santiagu. Istina, i otvoreni stadioni imaju ogradu koju logoraši teško mogu preskočiti, ali na otvorenim stadionima barem postoji iluzija da sloboda postoji i da postoji vanjski svijet. Iluzija da se imamo čemu nadati, mi koji se nismo na vrijeme učlanili u stranku.