Izborna tišina je prošla, glasovi su prebrojani, ali pitanja o ulozi i odgovornosti medija u tek završenom izbornom ciklusu ostaju otvorena. Iako su mnogi najavljivali jednu od „najprljavijih“ kampanja do sada, opšti je utisak sagovornika da je predizborni period protekao iznenađujuće mirno, bez većih potresa, ali i bez ključnih sadržaja – poput detaljno razrađenih programa, direktnih političkih duela i ozbiljne provjere činjenica.
Umjesto sadržajnih debata i propitivanja obećanja u interesu javnosti, medijska slika ponovo je ogolila duboku polarizaciju i prisustvo navijačkog novinarstva. Dok je javni servis ostao pod oštrim kritikama zbog otvorene naklonjenosti vladajućoj strukturi, analitičari i urednici upozoravaju da ni jednostrana naklonjenost opozicionim kandidatima u privatnim medijima nije donijela korist biračima, pa ni samoj opoziciji. O tome kako su se mediji snašli između pritiska stranačkih agenda, borbe za „lajkabilne“ sadržaje i profesionalnih standarda, za BUKU govore urednici, novinari i stručnjaci za komunikacije.
Bilo je navijačih tekstova, spinova, zauzimanja strana
Sandra Gojković Arbutina, glavna i odgovorna urednica Nezavisnih novina, kaže da je tokom ovog predizbornog ciklusa bilo navijačkih tekstova, priloga, spinova i otvorenih zauzimanja strana, što nije ništa neviđeno i novo, ali joj je generalno utisak da je bilo manje lažnih, jednokratnih portala, koji egzistiraju samo u ovih par mjeseci i prelaze u ilegalu do naredne potrebe za takvom vrstom usluge.
“RTRS se drži čvrsto na bedemu odbrane i promocije SNSD i ponekog iz vladajuće koalicije i duboko vjerujem da time ne čine uslugu nikome, ni toj partiji ni gledaocima i javnosti u cjelini. Sve je manje povjerenja u javni servis, ne postoji snažan obrazovni, kulturni i dječiji program, svi resursi su upregnuti u političku promociju i posljedice su nesagledive. U priču da u stvari štite institucije prosto više ne vjeruju ni oni sami”, rekla je Gojković Arbutina za BUKU.
Dodaje da su mediji pratili ono što su imali dostupno, a programa je najmanje bilo u prvom planu, odnosno programi su bili uopšteni.
“Programi nisu do kraja ni detaljno razrađeni, ako nešto obećate nije dovoljno reći imaćete par hiljada maraka platu, treba valjda i ekonomski pokazatelj kako je to moguće. Kada su u pitanju manipulativne izjave mislim da je bilo manje provjera jer u konačnici u kampanji trebate svu odgovornost prebaciti na onog ko se bori za glas i ako je spreman na manipulaciju brzo se i razotkrije, a tu bi onda trebalo da mediji postupe novinarski i podsjete ga na laž, a da u svakom slučaju ne budete u službi i da radite posao u kampanji ni za jedne, druge ili treće”, rekla je Gojković Arbutina.
Dodaje:
“Što se tiče redakcije Nezavisnih mi smo, kao i ostale kolege, uvijek u borbi s količinom vijesti koje pristižu, trudili smo se da ne zamaramo čitaoce sa kampanjom pa smo to odvojili fizički u posebnu rubriku koja je imala svoje čitaoce, ali sve je bilo na jednom mjestu. Naša odluka je bila da nema nikakve vrste blaćenja putem naših kanala i da partije i kandidati mogu isključivo da govore o svojim programima, pa je, bar što se nas tiče, kampanja protekla u pristojnom tonu”, ističe naša sagovornica.
Ona napominje da javnost mora imati pristup svim informacijama i uloga medija nije da ih prepakuje, mijenja, dozira nego da objavi onako kako jeste, a mišljenje može da se iskaže samo i isključivo u kolumnama.
Ranije smo mogli čuti da ćemo imati “prljavu kampanju”, a na pitanje da li je ona takva i bila Gojković Arbutina kaže da se mnogo toga što se ranije najavljivalo ispostavilo kao promašaj, pa i ovo o najprljavijoj kampanji.
“Ako izuzmemo poneki snimak, status na mrežama ili nekoliko izvađenih aduta, bila je više nego mirna kampanja, čak su svi očekivali da se najjače oružje čuva za finiš. Finiš je prošao prilično mirno, kao i izborna noć, a čini se da i postizborni dani teku mirno. Nismo preko noći postali demokratija i uređeno društvo, razlozi su na drugoj strani”, rekla je Gojković Arbutina.
Sve veći broj medija podilazi publici
Rubina Čengić, urednica portala Objavi.ba, na pitanje kako su mediji pratili izborni ciklus, kaže da su oni bili prilično nezainteresovani i da su propustili da rade u interesu javnosti na način da propitaju neka obećanja, predstave programe i slično.
“RTRS se ne ponaša kao javni servis, pa čak ni kao javni servis srpskog naroda jako dugo, niz je primjera ili dokaza njihove netrpeljivosti i sluganskog odnosa prema vladajućoj stranci, a predizborni monitorinzi su samo jedan od dokaza za to. Postoji niz političkih partija, zastupnika/ca i kandidata/kinja koji nikada nisu dobili ni sekunde na toj televiziji”, rekla je Čengić za BUKU.
Na pitanje da li su mediji tokom kampanje više pratili političke sukobe i izjave kandidata ili njihove programe, stavove i konkretna rješenja Rubina kaže da su najviše pratili zapaljive izjave.
“Bojim se da veći broj medija podilazi publici i odlučuje se za lajkabilne sadržaje nego za informisanje, provjeru činjenica i edukaciju”, smatra naša sagovornica.
Novinari su jako malo provjeravali tvrdnje političara, kao i činjenice koje su oni izjavljivali. Čak ni u razgovorima nismo često mogli čuti potpitanja. Naša sagovornica smatra da ni u ovom izbornom ciklusu većina medija koja je pratila predizbornu kampanju nije pokazala da razumije svoje “predizborne” obaveze.
Kada je riječ o ocjeni kampanje Rubina kaže da je kampanja bila bez strasti, bez ideja, neusmjerena, a na kraju možemo reći da je šteta miliona maraka koji su usmjereni na predizborne plakate.
Slađan Tomić , novinar magazina, kaže da smo tokom predizborne kampanje vidjeli da postoje tri vrste medija: profesionalni mediji, stranački naklonjeni i neprofesionalni mediji, divlji portali i stranački mediji.
“Prva grupa je najmalobrojnija i vrlo vjerovatno najmanje posjećena jer tekstovi pisani uz poštivanje profesionalnih standarda nisu interesantni kao lažne ili izmišljene vijesti, lešinarenja, izmišljene afere i slično. Privatni, ali i javni mediji iz druge grupe su najveća prijetnja demokratiji. Izvještavanje bez poštivanja etičkih standarda nanosi štetu društvu i smanjuje šanse za fer izbore. Anonimni mediji su i ove godine bili aktivni, najčešće su izvještavali vrlo tabloidno i neistinito, što je nekoliko stepenica opasnije od pristrasnog novinarstva, iako im je to Izbornim zakonom zabranjeno. Mediji bez impresuma ne smiju izvještavati o izborima. Sada bi valjalo dati odgovore na pitanje ko će ih sankcionisati”, rekao je za BUKU Tomić.
On dodaje da je javni servis u teoriji osnovan, finansiran i kontrolisan od strane javnosti i građana.
“U slučaju RTRS-a to nije slučaj: kontroliše ga Milorad Dodik, a mahom finansira Vlada Republike Srpske. Da je RTRS izašao iz okvira profesionalnog novinarstva i da je pristrasan znaju i u vladajućoj koaliciji. Zbog toga premijer i budući predsjednik Republike Srpske Savo Minić nije demantovao Aleksandra Trifunovića kada mu je u podcastu iznio sličnu ocjenu. Minić je samo govorio o promjenama, ali tvrdnje nije negirao. Na kraju dana, na dan izborne tišine dnevnikom RTRS-a dominirali su Milorad Dodik, Siniša Karan i Nenad Stevandić. Istina, stvarni urednici RTRS-a su bili oprezni pa su za razloge davanja tolikog prostora opravdali njihovim izjavama o izložbama i promociji filma”, smatra Tomić.
Kada je riječ o programima stranaka Tomić kaže da nisu ni političari potencirali svoje programe, niti je to zanimalo građane i onda se medijsko izvještavanje o tome obesmišljava.
“Često slušamo kritike medija, ali da bi preživjeli mediji moraju imati i neku posjetu, ako kvalitetne i analitičke medijske teme niko ne prati, da li mediji postaju sopstveni grobari”, pojašnjava Tomić i dodaje da sveukupno gledano mediji rijetko kada provjeravaju izjave i tvrdnje.
“To se nekako prepušta specijaliziranim medijima ili nekolicini neprofesionalnih. Tako je bilo i sada. Mediji su se sveli na platformu poput društvenih mreža gdje služe kao protočni bojler političara. Bez analize, provjere, a često i konteksta”.
Tokom predizbornog perioda Tomić kaže da je njemu najizazovnije bilo pronaći sagovornike.
Teško je naći sagovornike
“Građani nisu bili zainteresovani da govore, mladi pogotovo, anketu je na ulicama bilo nemoguće uraditi. Skoro jednako teško je bilo pronaći nezavisnog analitičara za kojeg znam da nije stranački obojen, ne nalazi se u nekom Upravnom odboru javnog preduzeća ili slično. Zbog toga sam morao zvati ili nekoliko istih osoba ili kolege novinare”, ističe Tomić.
Napominje da većina medija nije svjesna ni svoje odgovornosti, ni moći ni uloge u društvu.
“Urednici najčešće brinu o tome kako ne naljutiti vlasnike ili direktore medija, a vlasnicima je najbitnije ne zamjeriti se nosiocima kapitala i oglašivačima.
Na kraju razgovora za BUKU Tomić kaže da kampanja nikad nije bila dosadnija.
“Očito je da su stranke imale pouzdane predizborne ankete pa oni koji su bili generatori negativnih i diskreditujućih kampanja nisu bili zainteresovani za govor mržnje i nezakonitosti što bi ih moglo koštati sankcija od strane CIK-a. Očito su etnonacionalne stranke znale da će i bez prljavih kampanja biti pobjednici. Sačuvali su i nas i sebe sadržaja koji truje”.
Marija Milić, stručnjakinja za komunikacije, kaže da je jedan od problema koji je obilježio kampanju jeste neravnopravan prostor koji su različite političke opcije dobijale u medijima. Govoreći o javnom servisu, Milić se pozvala na izvještaje o velikim razlikama u zastupljenosti političkih aktera.
„Za javni servis smo čuli izvještaje: imamo 28 sati jednih funkcionera, jedne političke opcije, a ovamo imamo u sekundama druge”, rekla je u BUKA podcastu Marija Milić.
Međutim, njena kritika nije usmjerena samo prema medijima naklonjenim vlasti. Milić upozorava da sličan problem postoji i na drugoj strani, odnosno u medijima u kojima je tokom kampanje dominantno bila prisutna opozicija, dok predstavnika vlasti gotovo da nije bilo.
I upravo tu iznosi zanimljivu tezu: takav pristup ne mora biti pomoć opoziciji – može joj čak i štetiti.
„S druge strane, mnogo je bilo i opozicije u nekim medijima gdje nije bilo vlasti. Nebitna su sada imena. Međutim, to je loše za opoziciju“, kaže Milić.
Poseban problem, prema Milić, nastaje kada političari biraju isključivo medijske nastupe u kojima unaprijed znaju pitanja i u kojima nema ozbiljnog propitivanja njihovih stavova. Ako kandidat odluči da ne učestvuje u direktnom duelu, smatra ona, onda bi morao pronaći druge prilike da pokaže kako reaguje kada razgovor nije potpuno kontrolisan.
„Čime možeš minimizirati taj rizik? Da se pojaviš na mjestima gdje opet imaš priliku da u dijalogu, u razgovoru sa ljudima, sa protivkandidatima, sa drugom političkom opcijom, sa različitim mišljenjima, kod voditelja koji postavljaju i potpitanja, ne samo naručena pitanja, vidimo kako se snalaziš kada nisu kontrolisani uslovi”, pojašnjava naša sagovornica.
Upravo zato smatra pogrešnom procjenu da mediji koji nekritički govore o određenoj političkoj opciji automatski toj opciji čine uslugu.
„Oni misle da im mediji koji objavljuju hvalospjeve o njima pomažu. Opozicija bi morala da shvati da im to nije nikakva pomoć. Jer to već imamo 20 godina unazad, konstantno se pojavljuje jedno te isto, ali rezultat je takav kakav jeste. Dakle, nešto je pogrešno.“
Milić smatra da vlast u tom smislu ima jednu vrstu prednosti koju joj daje sama funkcija i njeni predstavnici češće su izloženi novinarima na konferencijama i javnim događajima i moraju odgovarati na pitanja koja nisu unaprijed dogovorena.
Takve situacije biračima omogućavaju da vide kako se političar ponaša kada nema potpunu kontrolu nad razgovorom.
„Imamo priliku ove funkcionere koji su na vlasti da vidimo na koji način reaguju, jer oni prirodom posla jesu funkcioneri pa odgovaraju na pitanja novinara. Imamo pres-konferencije gdje oni jednostavno moraju odgovarati na pitanja, javni su događaj”, ističe ona.
Upravo ta potpitanja i neočekivane situacije, smatra ona, mogu biti važnije za izgradnju povjerenja od savršeno pripremljenog televizijskog nastupa.
„Upravo ta potpitanja i ta nenaručena pitanja i vaše snalaženje u odgovorima na njih stvaraju povjerenje među ljudima. Jer mi smo ljudska bića.“
Mi SDS-ove kandidate nismo vidjeli u nekontrolisanim uslovima
Milić je posebno problematizovala medijske nastupe kandidata SDS-a. Njena ocjena nije da kandidati nisu bili prisutni u medijima, već da ih publika nije dovoljno često mogla vidjeti u formatima u kojima nisu mogli kontrolisati tok razgovora.
„Mi SDS-ove kandidate nismo vidjeli u nekontrolisanim uslovima. Nisam htjela to da kažem prije izbora, ali mi njih nismo vidjeli u nekontrolisanim uslovima. Vidjeli smo ih na televizijama i u podcastima, odnosno u emisijama gdje se vidi da su pitanja naručena.“
Pri tome je naglasila da se njena opaska ne odnosi na razgovore koje su kandidati imali u BUKA podcastu, navodeći da sa Marinkom Božovićem i Brankom Blanušom pitanja nisu bila unaprijed dogovorena.
Kada je uporedila nastupe kandidata vlasti i opozicije koje je pratila posljednjih dana kampanje, Milić je rekla:
„Potrudila sam se tokom kampanje da gledam koliko mogu, a posljednjih desetak dana zaista sam se potrudila. Kandidati vlasti, uključujući Savu Minića koji je došao ovdje i odgovarao na pitanja, malo su se bolje snašli pred pitanjima koja nisu njihova. Ove druge nismo imali šansu da vidimo. Nismo imali šansu nekako da ih vidimo.“
Pitanje ponašanja medija Milić povezuje i sa gotovo potpunim izostankom ozbiljnih direktnih duela ključnih kandidata. Za nju smisao duela nije da televizija na kraju proglasi pobjednika i poraženog, već da birač dobije mogućnost da pod jednakim uslovima uporedi politike i rješenja.
„Dueli moraju da budu mjesto gdje kandidati mogu na fer način, sa istim tretmanom, da predstave svoje politike, odnosno probleme i svoja rješenja.“
Govoreći konkretno o RTRS-u kao mogućem mjestu održavanja duela, Milić kaže:
„RTRS je pokazao dosad da mu jedna politička strana nikako ne vjeruje i da ogroman broj ljudi ne vjeruje u to što oni plasiraju. Dakle, RTRS nije najsrećnije rješenje.“
Ali odgovornost za izostanak duela ne prebacuje isključivo na javni servis. Smatra da je SDS mogao mnogo ranije izaći sa vlastitim prijedlogom i zahtijevati duel pod unaprijed dogovorenim i jednakim uslovima.
„SDS je trebalo da preduhitri to. Na početku izborne kampanje trebalo je da napišu dopis izbornom štabu SNSD-a: Branko Blanuša traži duel Save Minića po sljedećim pravilima. Da se dva izborna štaba dogovore šta će biti teme, koji je tretman, a onda se nađe voditelj, odnosno tim koji to može da odradi, produkcijski tim sa resursima javnog servisa koji svi plaćamo“, kaže Milić.
Suština takvog duela, zaključuje, ne bi trebalo da bude politički spektakl niti potraga za trenutkom u kojem je jedan kandidat „nokautirao“ drugog.
„Nadam se da ćemo za sljedeće izbore, bilo lokalne, bilo opšte, konačno shvatiti da se dueli ne održavaju da bi iz njih izašao pobjednik i gubitnik, nego da bismo mi čuli šta oni nude. Nisu oni centralne ličnosti, nego rješenja koja nude treba da budu centar tog duela“.