Krenuli smo popodne nakon posla Boltom iz Rige ka Jurmali, na dugu pješčanu obalu Baltičkog mora. Put od pola sata pretvorio se zbog saobraćajne gužve u dvostruko duže putešestvije. Milili smo širokim ulicama glavnog grada Latvije, pa je bilo vremena i za razgledanje i za razgovor.
Za volanom Karlis, 23 godine. Stigao je već da odradi dvije sezone na brodu kao mehaničar, zaradi za prvi automobil za taksiranje, a onda kupi još tri koja iznajmljuje drugim vozačima. Biznis plan mu, kaže, kvare mladi Letonci koji previše piju i premalo rade, pa on vozi više nego što je zamislio. Tako ih vidi ovaj dvadesettrogodišnji poslodavac, već pomalo umoran od traženja pouzdanih radnika.
Ali ne žali se na život. Ne misli više ići da radi vani. Ostaje ovdje, s djevojkom planira porodicu. O tome govori mirno, kao o nečemu sasvim ostvarivom. Meni, koji dolazim odakle dolazim, ostane u uhu ta sigurnost s kojom mlad čovjek kaže da će ostati.
Dovezao nas je gotovo na samu plažu.
Uvijek me oduva prizor nečeg tako kolosalnog, a prirodnog. Pijesak se pruža dokle pogled doseže. Ljudi šetaju, voze bicikle, neko meditira. Ima ih na desetine, ali u tom prostranstvu svako ima svoj komad obale i mira.
Nestvaran spokoj. Poslije sat vremena u saobraćajnoj gužvi, odjednom ti se nikuda ne žuri.
I sama Riga ima tu širinu. U dijelovima kojima sam prolazio dominiraju niže zgrade, uz tek poneki neboder. Ogromni parkovi raspoređeni su po gradu kao velike oaze. Taman izađeš iz jednog, naiđeš na drugi. Kaldrmu smjenjuje asfalt, stare zgrade i šarene fasade vuku pogled na sve strane. Na trenutke se osjećaš kao u velikom muzeju na otvorenom, samo što ljudi u njemu sasvim normalno žive, žure na posao, trče i šetaju pse.
Daugava dijeli grad, široka i moćna. Uz nju šetališta puna ljudi. Kao i po parkovima, stalno neko trči, vježba, vozi bicikl. Utisak je da ljudi mnogo koriste ono što im je grad ostavio za zajednički život.
Pored glavne stanice nalazi se Centralna pijaca. Pet velikih paviljona, za čiju su gradnju iskorištene konstrukcije nekadašnjih hangara za cepeline, danas je prostor u kojem možeš kupiti gotovo sve što poželiš. Već sama ta promjena namjene vrijedi zastajanja, od hangara za ogromne letjelice do svakodnevne kupovine hljeba, ribe i povrća.
Nedaleko je Stari grad, turistički najživlji dio Rige. Gomila kafića, radnji i restorana, mahom punih ljudi. Raj za fotografisanje, što sam, naravno, iskoristio maksimalno. Spomenik slobode i prostor oko njega brzo su mi postali orijentir za nova lutanja.
Otisnuo sam se pješke i na drugu obalu. Tamo dominira ogromna zgrada Nacionalne biblioteke. Sudeći po ljudima koji neprestano ulaze i izlaze, u njoj je živo.
Došetao sam i do pijace Āgenskalns, otvorene davne 1898. godine, najstarije i najveće na lijevoj obali Daugave. Zapričao sam se s vlasnicom pekare koja pravi hljeb i peciva od kiselog tijesta. Kaže da su veoma popularni, da ljudi sve više vode računa o tome kakav hljeb jedu.
Pohvalio sam se, naravno, i svojim pekarskim umijećem. Nisam mogao propustiti priliku. Među svim znamenitostima Rige, našlo se vremena i za razgovor o tijestu.
Iako je glavni grad, Riga mi se poslije tih šetnji učinila bliskom i preglednom. Široka, a savladiva pješke. Dovoljno je velika da stalno nailaziš na nešto novo, a dovoljno pristupačna da se brzo počneš snalaziti.
Neposredno pored hotela bila je Alberta iela, ulica s nekim od najluđih fasada koje sam vidio. Jugendstil, arhitekta Mihail Ejzenštejn i njegova očigledna potreba da ti ne dozvoli da prođeš nezainteresovan. Posebno zgrada na broju četiri, s glavama Meduze pri vrhu. Cijela izgleda kao scenografija nekog avanturističkog filma. Stojiš na trotoaru, gledaš uvis i stalno otkrivaš još nešto.
Hrana je bila odlična. Imali smo sreće s izborom gruzijskog restorana, kao i jednog modernog ribljeg, nama pomalo duhovitog naziva SMOR. Društvo dobro, pa je i uživanje u gradu bilo veće. Mnogo toga na putovanju zavisi i od toga s kim sjediš za stolom.
Pred kraj boravka, u pabu Šerlok, u kom prave odlicno pivo, pitao sam konobaricu kako živi. Kaže da je tu rođena i da je zadovoljna. A onda mi je rekla nešto što mi je ostalo u glavi, ponekad zaborave koliko je Riga lijepa. Zato voli da čuje nas koji nabasamo u njen grad i podsjetimo ih na to.
Razumijem je. Kad negdje živiš, lako počneš primjećivati samo ono što ti smeta. Ulicu zakrčenu automobilima, obaveze, put kojim svakog dana moraš proći. Fasade ostanu iznad pogleda.
Ja ću Rigu pamtiti kao prelijep grad. I po Karlisu koji u njoj planira ostati, pekarki s kojom sam pričao o hljebu i konobarici kojoj je bilo drago što sam joj pohvalio grad.
Volio bih uvijek kad otputujem negdje, pored nekih novih lica i dio te putničke radoznalosti ponijeti kući. Da ponekad i poznatom ulicom prođem gledajući malo više oko sebe.
