Centralnoj izbornoj komisiji preostalo je svega nekoliko procenata neobrađenih glasačkih listića, ali tendencije i raspodjela većine mandata je poznata.
Kao i svake godine, pažnju javnosti privuče i određeni broj kandidata bez ijednog glasa. U prevodu – nisu glasali ni sami za sebe. Za Narodnu skupštinu Republike Srpske je troje takvih kandidata, a za skupštine kantona ih je daleko više.
Čak 16 kandidata za kantonalne skupštine imalo je nula glasova.
Drago Perić iz Humske stranke bio je kandidat za Skupštinu HNK, ali osvojio je nula glasova.
Memzudin Lušija (BH zeleni) za Skupštinu SBK jedan je od kandidata koji nije glasao ni sam za sebe, isto je prošla i Anesa Hajdarević za Skupštinu Kantona Sarajevo, a bila je kandidatkinja liste Bosanskohercegovačka inicijativa – Kasumović Fuad.
U Unsko-sanskom kantonu je dvoje kandidata sa nula glasova: Hasiba Džajić iz SBB-a i Bešir Karajković iz Naprijed Bosna i Hercegovina.
Od 10 kandidata Snage naroda – Ramo Isak niko nije imao više od 45 glasova.
U Posavskom kantonu bez ijednog glasa je troje kandidata i to Fahrudin Salihović (SNSD), Sadeta Kočić (Nezavisni) i Josipa Lovrić (HDZ 1990-HSS).
Ni Rasima Smailović (Snaga naroda) iz Tuzle, očito, nije glasala sama za sebe.
Ipak, najviše kandidata bez ijednog glasa je u Goraždu.
Bez ijednog glasa u tom kantonu je Safija Hamzić (Bosanskohercegovački demokrati – Džebrail Bajramović), Džehva Čimpo (Naša stranka), Hedin Džambegović (Bosanska narodna stranka), Refija Maglajlija i Amera Pirija (NES-PDA), Mirha Šošo (Nezavisna građanska lista), Munevera Alikadić (DF).
U kantonu sa najviše kandidata sa nula glasova, mnogo je i onih sa samo jednim glasom.
Čak četiri takva kandidata je u novoosnovanoj stranci Mladi i razvoj.
Raniji slučajevi: Kandidatkinja PDP-a iz straha glasala za SNSD
Novinarka Rubina Čengić kaže da su čudni i vjerovatno vrlo zamršeni putevi do odluke da stavite svoje ime na kandidatsku listu neke stranke, a onda ne glasate za sebe.
„Prije dva izborna ciklusa Branislav Borenović mi je ispričao da su bili sigurni da su pokradeni pri brojanju glasova jer su u jednom malom gradu na biračkom mjestu gdje glasa jedna njihova kandidatkinja imalu nula glasova, ali kad su provjerili i pitali je da li je glasala za sebe rekla je da nije jer je strah, jer SNSD zna sve o tome šta ko od njih radi i da se nije usudila zbog straha od odmazde prema djeci, suprugu“, kaže Čengić.
Smatra da je moguće da je pojedine kandidate strah, ali joj je teško povjerovati u to jer su već stavili ime na kandidatske liste koje su čak više javne od rezultata izbora.
„Jedino logično objašnjenje je da im je možda plaćeno ili da su pristali da im je ime na listi da bi bila „bigatija“ ili da su se od trenutka formiranja listi do izbora razočarali u stranku ili…. Ko zna, bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje nekog od tih ljudi“, kaže Čengić.
Sead Numanović, urednik portala Politički.ba, kaže kako na svakim izborima bude kandidata koji ni za sebe ne glasaju, a neki čak ni ne izađu na izbore.
„Čini se da je ovog puta broj onih koji ni za sebe nisu glasali veći od uobičajenog! To je posljedica i pristupa samih kandidata, a pogotovo onih koji ih angažiraju – hajmo ago da je više vojske. Kakvi su trendovi svakog izbornog procesa, 16 kandidata za 10 kantonalnih parlamenata biće naredni put malo! Izbori svake dvije godine postaju dosadni! To tim više što se problemi ne rješavaju, nema ni novih lica ni novih priča, a pogotovo nema novog pravca – da se više izađe iz ove bezglavosti i stalnog vrćenja u krug“, kaže Numanović.
Priča o kandidatima koji na izborima ne osvoje ni jedan glas otvara i šire pitanje – koliko kandidata zapravo treba da bude na izbornim listama i treba li mijenjati pravila koja uređuju njihov broj.
Jedna od mogućnosti o kojoj se godinama govori jeste i podizanje izbornog praga, odnosno strožija pravila za ulazak političkih subjekata u raspodjelu mandata. Međutim, to bi istovremeno značilo i otežavanje ulaska manjih stranaka i nezavisnih političkih opcija u predstavnička tijela.