Izbori nisu donijeli tek pobjedu SNSD-a i nastavak višedecenijskog poretka. Donijeli su nešto mnogo značajnije – definitivni krah najvećeg političkog alibija opozicije u Republici Srpskoj.
Godinama je glavno objašnjenje svakog izbornog poraza stajalo u tri riječi: „Izbori su pokradeni“. Tražila se biometrija, tražili su se skeneri glasačkih listića, tražile su se kamere i tehnologija koja će spriječiti manipulacije na biračkim mjestima. Tehnologija je stigla. A sa njom i brutalna realnost.
Prebrojani su skenirani listići, a rezultat je ostao nemilosrdno isti- Savo Minić je osvojio 272.836 glasova, odnosno 52,16 odsto, dok je Branko Blanuša dobio 218.651 glas, odnosno 41,80 odsto, prema preliminarnim podacima CIK-a nakon obrađenih 93,37 odsto biračkih mjesta. Kada se podvuče crta i otkloni sumnja u manipulaciju na samom biračkom mjestu, opoziciji je ostala samo jedna, izuzetno neugodna činjenica, poraz je bio politički.
Birač nije „prevaren“, birač traži alternativu koje nema
Opozicija izbore iznova gubi zbog sistemske zablude da je narod „potkupljen“ jer glasa za vlast. Vlast u Srpskoj jeste pretvorila entitet u privatno preduzeće, klijentelističku mrežu i kupila sve što se novcem i funkcijama moglo kupiti, to više niko ni ne osporava. Ali suština je u drugom pitanju- čemu godinama služi ta kuknjava opozicije ako nemaš plan i snagu da takvu politiku srušiš? Ne može se decenijama pravdati sopstveni neuspjeh time što vlast radi sve ono što joj zamjeraš, ako građanima nisi ponudio ništa više od kritike te vlasti.
Birač u Republici Srpskoj glasa za SNSD zato što je ta stranka, uprkos svemu, uspjela da se nametne kao jedini funkcionalan sistem i kakva-takva stabilnost. Što opozicija definitivno nije – jer smo rasulo u njenim redovima gledali mjesecima unazad. Da bi birač napustio sistem koji poznaje i prihvatio politički rizik promjene, opozicija mora ponuditi nešto uvjerljivije od golog animoziteta prema vlasti. Umjesto programa i plana kako voditi zdravstvo, ekonomiju i obrazovanje, opozicija je građanima ponudila višemjesečni rijaliti o koalicijama, foteljama i dokazivanju ko je čiji čovjek.
Krah malih „projekata“
SNSD je ovaj put na teren izlazio kao uigran tim, dok je opozicija je nastupila kao usitnjeno društvo pretendenata na liderstvo. Rezultat? SNSD drži blizu 39% glasova za NSRS, dok se ostatak opozicionog kolača raspao na nepovezane procente Pokreta Sigurna Srpska, SDS-a i manjih lista.
Ta raspodjela mnogo govori. Jer SNSD nema četiri puta više potencijalnih opozicionih birača zato što četiri puta više građana želi njegovu politiku. Ali opozicija nema ni jednu organizaciju koja je uspjela da taj rasuti prostor pretvori u jedinstvenu političku ponudu. Rastakanje opozicionog biračkog tijela na desetine malih stranaka i individualnih lidera pokazalo se fatalnim. Pad Jelene Trivić i njenog Narodnog fronta ispod cenzusa (sa svega oko 2,2% glasova), kao i debakl pokreta Vlade Đajića (1,34%), poslali su jasnu poruku da lična prepoznatljivost političara sama po sebi više nije dovoljna da se napravi održiva politička organizacija.
SDS propada, Vukanović stagnira, Stanivuković preuzima opoziciju
Pad SDS-a na oko 12% podrške u entitetskom parlamentu više nije slučajnost, to je klinička smrt nekadašnjeg političkog broja jedan u RS. Rezultat takođe pokazuje da problem te stranke nije samo u jednoj kandidaturi, jednom predsjedniku ili jednom izbornom ciklusu. Ako se isti obrazac ponavlja iz izbora u izbore, onda je riječ o strukturnom problemu, jer SDS konstantno gubi biračko tijelo, a ne uspjeva obezbijediti novo. Bez jasnog odgovora na pitanje zašto bi neko za njih glasao danas, takve stranke nepovratno klize u irelevantnost.
Za pravdu i red – Lista Nebojše Vukanovića još jednom je pokazala da ima svoje stabilno biračko tijelo, ali i granicu preko koje teško prelazi. Vukanović vrlo dobro mobiliše birače koji žele beskompromisnu opoziciju, javno prozivanje vlasti i borbu protiv korupcije. Problem nastaje kada od protestnog glasa treba napraviti širu političku ponudu. Stalni sukob sa vlašću razumljiv je dio njegovog političkog identiteta, ali sukob sa ostatkom opozicije dodatno sužava prostor za širenje. Vukanović ima prepoznatljiv politički proizvod i lojalne birače, ali ovi izbori ponovo otvaraju pitanje može li od političara koji najglasnije govori protiv sistema postati političar kojem će dovoljno građana povjeriti da taj sistem vodi.
S druge strane, Draško Stanivuković i Pokret Sigurna Srpska sa oko 14% glasova jesu ostvarili rezultat koji ih pozicionira kao drugu snagu u skupštini. Međutim Stanivukovićev lični rezultat je značajno pao. Stanivuković je 2022. godine osvojio 26.756 ličnih glasova, a sada oko 16.500 – gotovo 10.000 manje. PSS je, dakle, dobio više nego što je dobio njegov lider. Dakle, Pokret Sigurna Srpska je porastao kao politička organizacija, dok je Stanivuković pao kao pojedinačni političar.
To je mnogo važnije od samog procenta koji je PSS osvojio. Stanivuković je iz PDP-a povukao značajan dio ljudi i infrastrukture i napravio vlastitu političku organizaciju, ali sada mora pokazati može li rast tog pokreta ponovo pretvoriti u rast vlastitog političkog kapitala. Ako ne može, taj paradoks će ubrzo postati njegov najveći politički problem.
Šta je stvarni epilog izbora?
Ovi izbori su definitivno potvrdili da vlast u Republici Srpskoj ne dolazi sama od sebe, niti se ruši konferencijama za medije i optužbama o krađi.
SNSD nije pobijedio zato što je nepogrešiv ili savršen, već zato što je opozicija ponovo dokazala nesposobnost da sopstvenu brojnost pretvori u političku pobjedu. Sve dok opozicioni lideri budu tražili krivce u narodu, medijima, tajkunima i izbornim komisijama – umjesto u sopstvenim redovima – vladajući poredak u Republici Srpskoj može mirno planirati i naredne izbore.