Dok se Bosna i Hercegovina priprema za još jedan izborni dan, pitanje odlaska mladih iz zemlje ponovo je u fokusu. Stotine hiljada građana napustile su BiH u protekloj deceniji, a među onima koji ostaju sve je prisutnije pitanje imaju li ovdje perspektivu ili budućnost moraju tražiti negdje drugo.
Upravo kroz priče mladih iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva britanski Guardian prikazuje zemlju u kojoj generacije rođene nakon rata nemaju vlastita sjećanja na sukob, ali i dalje žive s njegovim političkim i društvenim naslijeđem.
Na prvi pogled, razlozi za odlazak nisu očigledni. Sarajevo je, opisuje Guardian, okupano jesenjim suncem, bašte kafića u blizini Katedrale Srca Isusova pune su gostiju, a među lokalnim stanovništvom su i švedski fudbalski navijači koji su došli na utakmicu Lige nacija.
Ipak, privlačnost glavnog grada nije dovoljna da zadrži mnoge mlade ljude. Jedna organizacija koja prati emigraciju procijenila je da je više od 600.000 ljudi napustilo BiH u deceniji nakon popisa stanovništva iz 2013. godine, kada je zemlja imala oko 3,5 miliona stanovnika.
Mladi se ne osjećaju zastupljeno: „Niko ne govori u naše ime“
Kao jedan od razloga za takvo stanje, Guardian izdvaja složen politički sistem uspostavljen nakon rata. Dejtonskim mirovnim sporazumom formirana su dva entiteta i institucije na državnom nivou, s ciljem očuvanja mira nakon razornog sukoba. Tri decenije kasnije, političke i društvene podjele i dalje su snažno prisutne.
Među mladima s kojima je razgovarao britanski list ima i onih koji smatraju da njihovi problemi i budućnost nisu dovoljno zastupljeni u političkom životu.
„Ne žele da mladi ljudi budu zainteresirani, a mladi ljudi nisu zainteresirani za politiku“, rekla je Sarah Ćato, 19-godišnja studentica političkih nauka i međunarodnih odnosa.
Za nju je ovo prvi izborni ciklus u kojem ima pravo glasa, ali kaže da se njena generacija često osjeća nevidljivom.
„Mladi ljudi ne znaju kako glasati ili za koga glasati jer nas niko ne zastupa“, navela je Ćato, dodajući da je politika među mladima često tabu tema još od završetka rata 1995. godine.
Smatra da bi obrazovanje o građanskim pravima i odgovornostima trebalo početi još u osnovnoj školi.
Sarajevo i Istočno Sarajevo: blizu jedno drugom, a podjele i dalje prisutne
Guardian ukazuje i na obrazovanje kao jedno od područja u kojima su razlike vidljive. Djeca u različitim dijelovima BiH ne uče o nedavnoj historiji zemlje na isti način, a nastavni programi se razlikuju.
U tekstu se navodi da se u nastavnom programu Republike Srpske obrađuju i Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio, između ostalog, za genocid u Srebrenici.
Istočno Sarajevo udaljeno je svega nekoliko minuta vožnje od centra Sarajeva, ali se nalazi s druge strane međuentitetske linije. Saobraćajni znakovi ispisani su ćirilicom, a 23-godišnja Dijana Papaz za Guardian je rekla da mladi odrastaju „okruženi muralima ratnih zločinaca“.
Papaz je zajedno sa Sarah Ćato radila na izložbi „Šta ako je granica u tebi?“, posvećenoj podjelama između Sarajeva i Istočnog Sarajeva, ali i načinima na koje ih mladi pokušavaju prevazići.
Ona odbacuje etničke etikete i za sebe kaže da je Bosanka, ali smatra da društvo i dalje osjeća posljedice ratnih i poslijeratnih podjela.
„Moramo nešto učiniti u vezi s našim ustavom, jer Dejton nije trebao trajati 30 godina“, rekla je Papaz, dodajući da je sporazum trebalo da bude privremeno rješenje nakon rata, dok se zemlja ne unaprijedi.
„Naši roditelji nam govore da idemo“
Generacije rođene nakon 1995. godine nemaju vlastita sjećanja na rat, ali o njemu slušaju od članova porodice. Ajna Mešić iz Inicijative mladih za ljudska prava smatra da na odluku mladih da napuste zemlju utiče i porodično okruženje.
„Naši roditelji nam govore da idemo“, rekla je Mešić.
Prisjetila se da je tokom odrastanja zamišljala svoju budućnost kao advokatica u Njemačkoj, ali da je kasnije shvatila da može sama odlučivati o svom životnom putu.
„Mnogi roditelji će vam reći da su rat vodili ni za šta i da ne žele da i mi živimo ovdje“, navela je.
U razgovoru za Guardian, mladi ukazuju i na političku nestabilnost, nepovjerenje u institucije i osjećaj da se odluke donose bez njihovog učešća. Za dio njih, odlazak nije samo pitanje zaposlenja ili boljih uslova života, već i odgovor na društvo u kojem ne vide dovoljno prostora za promjene.
Priča britanskog lista tako otvara pitanje koje nadilazi jedan izborni ciklus: kako stvoriti uslove u kojima mladi neće morati birati između života u zemlji u kojoj su rođeni i odlaska u potrazi za sigurnijom budućnošću.