Mnogi bi rekli da je izborna tišina, u vremenu interneta, izgubila smisao. Ipak, ovaj tekst neće doprinositi njenom kršenju: neće spominjati nijednu partiju niti kandidata. Izborna tišina dobra je tradicija čiji je cilj da se smanje tenzije pred završni čin glasanja.
Ovaj tekst bavi se većim problemom koji imamo svi zajedno: kako je novac potisnuo volju građana i zašto sve manje ljudi vjeruje da zaista biraju na izborima. I, uprkos tome, zašto je važno učestvovati u glasanju?
Povod za ovaj tekst su dva podatka koja su se pojavila tokom kampanje: da je na oglašavanje političkih partija potrošeno 11,1 milion KM i da 75 odsto građana BiH smatra da izbori nisu slobodni i pošteni. Oba podatka, prema navodima iz kampanje, dolaze iz relevantnih izvora i istraživanja čija je metodologija predstavljena kao pouzdana, prenosi BN
Podatak da je do 1. oktobra na oglašavanje potrošeno 11,1 milion konvertibilnih maraka otvara pitanje da li su političke kampanje postale preskupe u odnosu na ono što nude građanima. A koliko je novca potrošeno mimo evidentiranih troškova, možda nikada nećemo saznati?
Iskustvo navodi na pretpostavku da je stvarni iznos veći i da su desetine miliona mogle biti potrošene na dozvoljene, ali i nedozvoljene načine uticaja na birače. U odnosu između partija i birača, u kojem novac ide u jednom, a glasovi u drugom smjeru, odgovornost ne može biti jednostrana.
Prethodnih godina, pa i tokom ove kampanje, mogli smo čuti i opozicione političare kako građanima poručuju da uzmu ponuđeni novac, a glasaju po savjesti. Takav pristup ne može biti dobar put, a kupovina glasova je protivzakonita. Građani mogu biti dio koruptivno-klijentelističke mreže, svjesno ili nesvjesno, zbog čega se pitanje odgovornosti ne može posmatrati samo kroz postupke političkih aktera.
Kada novac nadjača ideje
Ako se zadržimo na podatku o 11 miliona KM potrošenih na oglašavanje, a uz to imamo utisak da smo čuli malo konkretnih ideja i rješenja, postavlja se pitanje koliko je takva kampanja bila uspješna. Vlasti na različitim nivoima u BiH – državnom, entitetskom i kantonalnom – trošile su više od opozicionih partija, ali je, barem prema utisku autora ovog teksta, ponuda konkretnih rješenja često izostala.
To je subjektivna ocjena, ali kampanja nije ponudila mnogo krupnih rješenja, jasnih vizija i uvjerljivih planova razvoja. Ipak, ne treba sve političke aktere izjednačavati: bilo je i onih koji su nudili drugačiji pristup, konkretnije poteze i moguća rješenja.
Problem je, međutim, dublji od jedne kampanje. Svaki građanin koji posmatra reklame, politički marketing i bilborde može se zapitati koliko sve to košta, ko to plaća i šta zauzvrat dobija zajednica. Ne mora da čita istraživanja da bi primijetio nesrazmjer između količine političkog oglašavanja i prostora koji se u kampanji posvećuje konkretnim problemima.
Nije tačna ni često ponavljana tvrdnja da se kvalitetni proizvodi ne reklamiraju. I kvalitetan proizvod mora biti predstavljen kupcima. Ako ekonomsku logiku prenesemo na politiku, i dobre ideje i rješenja trebalo bi da budu predstavljeni javnosti kako bi građani mogli da ih uporede.
Problem nastaje kada birač nema dovoljno vremena i prostora da razmotri ponuđene politike, jer marketinška buka nadjača argumente. Političko „bombardovanje“ tada građane udaljava od razumnog sagledavanja problema i rješenja i usmjerava ih ka pukom konzumiranju poruka.
Politika skandala i gubitak povjerenja
Kao i u mnogim drugim sredinama, i u BiH se često govori o tome da „politiku rješenja“ potiskuje „politika skandala“, pojam koji se povezuje sa istraživanjima i analizama političke komunikacije.
Takva politika počiva na senzacionalizmu i pokušajima da se pažnja javnosti usmjeri na skandale. Analize, među kojima se navodi i knjiga Manuela Kastelsa „Sunovrat“ iz 2022. godine, ukazuju na to da skandali ne moraju nužno promijeniti stavove građana prema političarima. Ljudi često imaju više razumijevanja za političara kojeg podržavaju nego za njegovog političkog protivnika.
Posljedice, međutim, mogu biti šire: stalno ponavljanje skandala i poruka da su „svi isti“ može dodatno urušiti povjerenje u sistem, institucije i mogućnost promjene.
Ivan Krastev je, pišući o političkim elitama i demokratskom nezadovoljstvu, ukazivao na to da uvjerenje kako su „svi isti“ može obeshrabriti građane od političkog angažmana. Kada ljudi zaključe da se ništa ne može promijeniti, povlačenje iz javnog života postaje razumljiva reakcija.
U slučaju BiH, podaci o odlasku stanovništva i nepovjerenju u izborni proces otvaraju ozbiljno pitanje: šta se događa sa društvom u kojem sve manje ljudi vjeruje da njihov glas može nešto promijeniti?
To ne mora značiti da je neko ostvario pobjedu. Sistem u kojem građani ne vjeruju institucijama, ne osjećaju odgovornost prema zajednici i sve češće razmišljaju o odlasku dugoročno gubi na stabilnosti. Posljedice takvog stanja mogu se vratiti kao bumerang cijelom društvu.
Zašto je važno učestvovati u glasanju
Sve navedeno može biti razlog da se čovjek distancira, pasivizira i odustane od glasanja. Ali može biti i razlog da se uključi.
Entuzijazam ne mora počivati na vjerovanju u pojedince, već na uvjerenju da svaki građanin, pored ličnih interesa, ima i interese koji se tiču svih nas. Kada neko traži rješenje za svoj problem, može istovremeno doprinijeti rješavanju problema zajednice.
Postoje brojne predrasude o glasanju, ali i argumenti zbog kojih građani odlučuju da učestvuju u izbornom procesu, bez obzira na to za koju partiju ili kandidata navijaju.
U društvu u kojem veliki broj građana sumnja u izborni proces, učešće na izborima jedan je od načina da se pokaže da javnost ne odustaje od svojih prava. Veći odziv sam po sebi ne garantuje da neće biti izbornih nepravilnosti, ali građansko učešće ostaje važan dio demokratskog procesa.
Glas je i način da građanin izrazi svoj stav, uključujući i kritiku postojećeg stanja. Ako birač smatra da nijedna ponuđena opcija ne zaslužuje njegovu podršku, može se informisati o mogućnosti poništavanja glasačkog listića i posljedicama takvog postupka.
Često se može čuti i tvrdnja da jedan glas ništa ne mijenja. U pojedinačnom slučaju to može biti tačno, ali pitanje je zašto se onda politički akteri toliko trude da dopru do svakog birača i zašto se glasovi pokušavaju pridobiti i nedozvoljenim ponudama, ako su zaista beznačajni?
Građanin koji učestvuje u izborima ima osnov da od izabranih predstavnika traži odgovornost. Učešće ne znači bezuslovnu podršku bilo kome – ono može biti i izraz nezadovoljstva.
Nijedna promjena ne počinje time što svi ostanu kod kuće. Neki su možda prespavali promjene, pa im se kasnije priključili, ali do promjena teško može doći ako svi čekaju da prvi korak napravi neko drugi.
Isto tako, oni koji žele kontinuitet vlasti imaju razlog da pozivaju svoje pristalice da izađu na izbore. U demokratskom procesu, međutim, ishod zavisi od odluka birača i njihovog učešća.
Četvrti oktobar je pred nama. Ako se dvoumite da li da glasate ili ne, vrijedi se zapitati kome odgovara uvjerenje da je vaš glas nebitan.