– U Osnovnoj školi “Mehmedalija Mak Dizdar”, koju je pohađao Edin Džeko, vijest o oproštaju kapitena od reprezentativnog dresa nije dočekana kao obična sportska informacija. Ona je u školske hodnike donijela val nostalgije i emocija, jedan pomiješani osjećaj ponosa i tuge
Mnogo prije nego što su njegovo ime skandirali puni stadioni u Manchesteru, Rimu, Istanbulu i širom Evrope, priča o Edinu Džeki počela je ratnih godina na skromnom školskom igralištu u sarajevskom naselju Otoka, i tada je počelo brušenje dijamanta koji će narednih 20 godina sijati evropskom fudbalskom scenom, piše Anadolu.
U Osnovnoj školi “Mehmedalija Mak Dizdar”, koju je pohađao Edin Džeko, vijest o oproštaju kapitena od reprezentativnog dresa nije dočekana kao obična sportska informacija. Ona je u školske hodnike donijela val nostalgije i emocija, jedan pomiješani osjećaj ponosa i tuge.
Nastavnici i učenici s pravom su ponosni što je najbolji fudbaler u novijoj historiji Bosne i Hercegovine svoje prve školske i fudbalske korake napravio upravo u klupama i na igralištu ove sarajevske škole. Tako je danas s razlogom u ovoj školi sve u znaku Edina. Oglasna tabla u holu škole zatrapana je pismima, crtežima i porukama učenika koji su željeli zahvaliti Edinu za sve utakmice i golove u dresu “zmajeva”, koji su obilježili djetinjstva mnogih generacija.
– Skroman dječak, uporan u onom što voli –
Sidika Gec, učiteljica u penziji, predavala je Edinu od prvog do četvrtog razreda (1993-1997). S ponosom govori o svom nekadašnjem učeniku, ističući da se kod njega već tada mogla uočiti ogromna ljubav prema fudbalu, ali i osobine koje su, kako kaže, ostale dio njegove ličnosti do danas.
“Drago mi je što je ostao onakav kakvog sam ga 1993. i 1994. upoznala, skroman dječak, požrtvovan, uporan u onom što voli”, kaže Gec.
Ljubav prema fudbalu bila je, prisjeća se, ono po čemu se Džeko posebno izdvajao među vršnjacima.
“Apsolutno ljubav prema fudbalu, sportu. On je bio jedan skroman dječak. Tad sam ja kod njega primjećivala neku ljudskost, što je do današnjeg dana ostalo. Jako se ponosim što sam bar jedan mali djelić ja i sve moje kolege iz ove škole učestvovale u izgradnji njegove ličnosti”, ističe Gec, te dodaje: “Za mene je vrlo važno to što je on postigao ono što je želio, ali je važnije što je ostao onako skroman i onakva ljudina. To je za mene jako važno.”
Današnjim generacijama učenika poručuje da Džekin život može biti primjer ne samo u sportu nego i u odnosu prema porodici, radu, uspjehu i roditeljima.
“Voljela bih, ukoliko su u mogućnosti, a jesu, jer mogućnosti Edina Džeke kad je pravio prve korake su bile stravične. Djeca danas imaju uslove. Neka samo prate njegove korake. I na polju sporta, na polju porodice, vidite kad vidimo njegovu porodicu na okupu, na polju rada, uspjeha, odnosa prema roditeljima… Sve ono što ga zaista čini jednim velikim čovjekom ove zemlje”, kaže Gec.
– Sportista za primjer –
Ljubav prema fudbalu i talenat koji je pokazivao u školi pamti i Advija Hadžić, nastavnica tjelesnog i zdravstvenog odgoja koja u ovoj školi radi od 1996. godine, a Džeki je predavala od petog do osmog razreda.
“Krasila ga je ta skromnost. Bio je drug. Mnogo vremena provodio kroz igru, kroz nogomet. Vidjelo se da ima volju, da ima talenta”, kaže Hadžić.
Njegov put od školskog igrališta do najvećih fudbalskih stadiona za nju je potvrda da se talent, rad i upornost mogu pretvoriti u velike rezultate.
“Svojim talentom, svojim radom, svojom upornošću Edin Džeko je postigao ono što je danas u životu i kao primjer može biti svim sportistima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire”, ističe.
Njegove utakmice i danas prati s posebnim emocijama, gotovo kao da je riječ o članu porodice.
“Toliko sam sretna i drago mi je, jer znam da je Edin svoju ljudskost pokazao mnogo više nego što to stanovništvo Bosne i Hercegovine zna. On ima svoja djela koja ne mora da iznosi u javnost, ali ipak se to čuje, koliko je Edin Džeko velikog srca”, kaže Hadžić.
Dodaje kako bi voljela da Džeko i nakon oproštaja od reprezentativnog dresa ostane u fudbalu, kao oslonac i primjer novim generacijama.
“Da ostane dosljedan sebi, da ostane u sportu, pod broj jedan. Da bude vodilja tim sadašnjim mladim momcima koji trebaju da se dokažu. Da sam trener, ja bih ga iz te sigurnosti u ekipi, kao pojavu, kao čovjeka koji ima iskustvo, držala u ekipi koliko može. Ako može 10 minuta, ja bih rekla: ‘Džeko, igraj 10 minuta'”, kaže njegova nekadašnja nastavnica.
– Lopta uvijek bila najvažnija –
Slične uspomene čuva i njegova nekadašnja školska drugarica, koja nije željela pred kameru. Istakla je kako je Edinu uvijek najvažnija bila lopta.
“Bio je pristojan, odmjeren i uvijek svoj. Dok smo se mi bavili svime i svačim, on je uglavnom trčao za loptom. I danas, kada pomislim na njega iz tog vremena, prva slika koja mi padne na pamet jeste Edin sa sportskom torbom na ramenu”, kaže.
Svako sjećanje na Edina danas izaziva samo ponos, od Edinovog prvog nastupa za “zmajeve” reprezentacija se još više voli, a navija se za klub u kojem igra Edin.
“Edine, želim ti od srca još mnogo uspjeha. Hvala ti što si ostao onaj isti dječak sa sportskom torbom i što si svojim uspjehom i dobrotom učinio da svi mi, tvoji školski drugovi, s ponosom kažemo: ‘Mi smo s Edinom dijelili školsku klupu'”, zaključuje.
– Djeca maštaju da budu kao Edin –
Posebnu emociju Džekin oproštaj izazvao je među učenicima koji danas pohađaju školu i svakodnevno prolaze hodnicima kojima je nekada prolazio njihov fudbalski uzor.
Za učenika sedmog razreda Amara Hrustemovića, saznanje da je Džeko sjedio u istim školskim klupama i igrao na istom igralištu predstavlja poseban osjećaj ponosa.
“Znači mi mnogo, jako sam sretan što sjedim u klupama gdje je sjedio Edin Džeko i ovdje igramo cijelo svoje djetinjstvo, živimo ovdje i maštamo da budemo kao Edin Džeko”, kaže Amar.
Vijest o Edinovom oproštaju teško je prihvatio.
“Bio sam tužan mnogo i bilo mi je žao što više nećemo imati takvog dijamanta, kapitena poput njega. Puno će nam faliti. Želim mu reći samo da je bio naš ponos i da smo ga svi voljeli, uz njega smo plakali i smijali se”, poručuje Amar.
Na Edina ništa manje nije ponosan ni Harun Džamalija, također učenik sedmog razreda.
“On je nekada igrao na ovom igralištu kao mi, maštao da bude kao Ronaldo ili Ševčenko, a sada mi igramo kao on i maštamo da budemo kao on”, kaže Harun.
Mak Oštrić kaže da će biti na Džekinoj oproštanoj utakmici na tribinama, uz pripremljene salvete.
“Mnogo sam sretan, jako mi je drago što dijelim klupe u kojima je i on bio. Tužan sam, idem na tu utakmicu i pripremiću salvete jer ću mnogo plakati”, kaže Mak.
Za Damira Jovića, također učenika sedmog razreda, Džekin odlazak iz reprezentacije stigao je iznenada.
“Veliki mi je ponos to što sam u istoj školi kao što je on išao. I stvarno mislim da je on jedna od najvećih sportskih legendi Bosne i Hercegovine ikada u bilo kojem sportu, ne samo fudbalu. Iskreno, bio sam jako tužan, mislim da je to puklo kao grom iz vedra neba! Nije se pričalo o tome i odjednom je došla vijest da će objesiti dres”, kaže Damir.
Ono što je sigurno jeste da će mnogo Miljacke proteći dok dres Bosne i Hercegovine ponovo ne obuče fudbaler koji je ostavio tako dubok i neizbrisiv trag na evropskoj fudbalskoj sceni.
Edin se danas oprašta od dresa koji je ponosno nosio gotovo 20 godina, i dok se jedno poglavlje zatvara, na školskom igralištu, na kojem je napravio svoje prve fudbalske korake, za loptom danas trče neki novi Edini, neki novi dječaci koji nose iste snove, ne sluteći da upravo na tom mjestu igraju prve minute svojih velikih životnih utakmica.
Ko zna, možda među njima raste i neki novi Edin Džeko.