Sudbin Musić se prije 28 godina vratio u Prijedor. I dalje ga zovu povratnikom. U međuvremenu su komšije otišle, kuće ostale prazne, a pitanje koje ga danas muči više nije samo kako živjeti tu nego i ko će čuti ako mu zatreba pomoć.
„Oko mene nema nikoga. Ja mogu doslovno pasti u dvorištu, derati se do mile volje. Ako mi mobilni telefon nije pri ruci, mene niko neće čuti.“
Tu rečenicu Sudbin Musić izgovorio je u BUKA podcastu govoreći o svojoj Mahali u Prijedoru. Ima zdravstvenih problema, iza njega je operacija kičme, a najbliža mu je strina koja ima više od 80 godina. Oko njih je sve manje ljudi.
Musić ne govori o usamljenosti samo kao o svom problemu. Kaže da slične prizore vidi i u okolnim srpskim selima. Odlaze, kaže, i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, ali povratničke zajednice nestaju prve.
Prije 28 godina ponovo je došao pred svoju kuću nakon svega što je njegova porodica prošla u ratu. Danas ga, kaže, javnost i dalje predstavlja istom riječju.
„Ja sam 28 godina poslije prvog dolaska pred svoju kuću i dalje povratnik“, govori Musić. Pita se kada čovjek koji se vratio, tu živi, radi, plaća račune i stari konačno prestaje biti „povratnik“ i postaje jednostavno građanin.
„Muzeji tuge i samoće“
U njegovom kraju ima obnovljenih i velikih kuća. Njihovi vlasnici žive u inostranstvu, dolaze kad mogu, održavaju domove i plaćaju obaveze. Musić te kuće naziva „muzejima tuge i samoće“.
Razumije zašto ljudi ulažu u njih. To je, kaže, pokušaj da vrate makar dio porodičnog života koji im je nasilno oduzet. Ali kuća, koliko god bila uređena, ne može zamijeniti ljude koji u njoj žive.
„Imamo asfalt po kojem niko ne šeta, imamo škole koje su prazne“, kaže Musić, pitajući šta se danas još može obećati ljudima koji su ostali.
U razgovoru navodi primjere škola sa sve manje đaka u Kozarcu i Petrovom gaju. Govori i o Prijedoru koji voli, iako je u njegovoj Mahali, kako kaže, ostao gotovo sam.
Ko predstavlja ljude koji su ostali?
Musić radi u kabinetu potpredsjednika Republike Srpske i iz te blizine govori o ograničenjima funkcije koja bi trebalo da predstavlja Bošnjake u RS. Tvrdi da su potpredsjednici izbačeni iz Palate predsjednika RS i smatra da je njihov položaj politički obesmišljen.
Za njega to nije samo pitanje kancelarije ili protokola. Pitanje je šta izabrani predstavnik može učiniti za čovjeka koji traži posao, zaštitu od diskriminacije ili razlog da njegova djeca ostanu.
Kritikuje vlast Republike Srpske zbog položaja Bošnjaka u institucijama, ali odgovornost traži i od bošnjačkih političkih stranaka. Pita jesu li povratnike gledale kao ljude kojima trebaju posao i ravnopravnost ili pretežno kao glasove na izborima.
Govoreći o zapošljavanju u javnim ustanovama i preduzećima, Musić poziva da se njegove tvrdnje provjere. Njegovo pitanje je jednostavno: ako su ljudi vraćeni u svoje kuće, šta je učinjeno da se vrate i u javni život svog grada?
„Najljepša kafa ikad“
Uprkos svemu, Musić odbija da odnose među ljudima opisuje samo kroz podjele. Prisjeća se susreta na kojem je za istim stolom sjedio sa Zlatnim ljiljanom i čovjekom iz boračke populacije Republike Srpske.
„Najljepša kafa ikad. Znači, ljudi se razumiju“, kaže.
Govori o medicinarima u Prijedoru, o komšijama i o djeci koja zajedno igraju fudbal. Ne želi, kaže, da se normalan život stalno predstavlja kao neobičan čin pomirenja. Radije govori o normalizaciji — o tome da se ljudi poštuju i da institucije rade svoj posao.
To je možda i najteži dio njegove priče. Čovjek koji se vratio, ostao i godinama radio s porodicama žrtava rata danas ne traži veliku riječ od političara. Traži da se vidi koliko je ljudi ostalo, kako žive i šta im je potrebno.
„Ako padnem u dvorištu, niko me neće čuti“, kaže Musić. U toj rečenici nema izborne parole. Ima pitanje za svakoga ko tvrdi da govori u ime naroda: hoće li ga čuti dok još stoji?
Cijeli razgovor sa Sudbinom Musićem pogledajte u novom BUKA podcastu.