Najmanje 20 velikih energetskih investicija u Republici Srpskoj, čija ukupna najavljivana vrijednost prelazi 10,6 milijardi konvertibilnih maraka, ostalo je samo na papiru ili se njihova realizacija godinama razvlači. Umjesto energetskog procvata, novih radnih mjesta i milionskih prihoda, javnost je dobila tajne ugovore i anekse, preprodaje dionica javnim novcem i zid ćutanja nadležnih institucija, pokazalo je istraživanje i mapa nerealizovanih investicija koju je u Banjaluci predstavio Centar za istraživačko novinarstvo.
Istraživanje obuhvata projekte hidroelektrana, termoelektrana i eksploatacije prirodnih resursa koji su u trenutku najave predstavljani kao strateški razvojni zamajci. Međutim, na terenu je stvarna slika potpuno drugačija.
Slučaj Rashid Sardarov: Od najavljenog milijardera do isplate 181 milion KM prije ugovora
Novinarka CIN-a Renata Radić-Dragić detaljno je prezentovala slučaj ruskog biznismena Rashida Sardarova i njegovih kompanija Comsar Energy Hydro i Comsar Energy Republika Srpska, registrovanih u Banjoj Luci, čiji su krajnji vlasnici offshore firme sa Kipra.
Sardarov je u javnosti najavljivan kao spasilac i megainvestitor koji će u energetski sektor RS uliti čak milijardu KM. Prilikom dolaska tvrdio je da će samo za prvu fazu projekata biti potrebno oko 400 miliona evra i da mu za to uopšte neće trebati krediti. Do 2016. godine dodijeljeno mu je oko deset koncesija za istraživanje i eksploataciju uglja, te za izgradnju hidroelektrane u Rudom i termoelektrane u Ugljeviku.
“Ispostavilo se da nije tako. Godine su prolazile, a nije bilo eksploatacije uglja, nije izgrađena hidroelektrana u Rudom, niti termoelektrana u Ugljeviku”, istakla je Radić-Dragić. Umjesto da Vlada RS preispita ugovore i oduzme koncesije zbog nepoštovanja obaveza, investitoru su kontinuirano davani aneksi. Tim aneksima su produžavani rokovi, smanjivane bankarske garancije i odobravane razne druge pogodnosti. Kada je Sardarov odlučio da proda koncesije, Vlada Srpske nije raskinula ugovore, već je donijela odluku da preko javnih preduzeća otkupi njegove kompanije i neoperativne projekte.
Procjena vrijednosti kompanije Comsar Energy Republika Srpska, istakla je Radić-Dragić, urađena je u februaru 2025. godine i iznosila je 240,7 miliona KM. Međutim, ta procjena nije rađena na osnovu trenutnog finansijskog stanja, pojašnjava, već na osnovu pretpostavljenih budućih prihoda od eksploatacije uglja i rada termoelektrane, iako rudnik nikada nije otvoren, a temelji termoelektrane nisu ni započeti. Posebno zabrinjavajući podatak koji je CIN iznio jeste da je više od 181 milion KM isplaćeno prije nego što je ugovor o kupovini uopšte bio zvanično potpisan. “Ništa nije transparentno. Javnost je bila zainteresovana za dokumente. Vlada je to trebala objaviti, jer se radi o javnim dobrima i koncesijama”, upozorila je Radić-Dragić, dodajući da novinari iz ugovora nisu mogli utvrditi da li je novac otišao direktno na Kipar, preduzećima Sardarova ili samom biznismenu.
HE Bistrica: Trgovina dionicama umjesto gradnje i uništeni putevi
Drugi ilustrativan primjer sa CIN-ove mape su hidroelektrane na rijeci Bistrici, gdje se radi o tri elektrane, te jednoj na Janjini. Priča počinje sa Elektrodistribucijom Pale, koja je imala koncesiju za projekat vrijedan oko 100 miliona KM. Kada je nakon dvije godine preduzeću ponestalo novca, u zajedničku firmu sa svježim kapitalom ulazi privatna kompanija Kaldera. Gradnja, međutim, ni tada ne počinje. Uslijedio je višegodišnji niz preprodaja. Kaldera je najprije prodala svoj udio, nakon čega u projekat ulaze češki investitori, da bi 2019. godine projekat kupilo zavisno preduzeće Hidroelektrane na Drini iz Višegrada.
“Opet nije bilo izgradnje, nego samo trgovine dionicama”, naglasila je Radić-Dragić. Nakon što su HE na Drini preuzele Bistricu, počeli su se podizati krediti, a početni investicioni kapital više nije bio dovoljan ni za izgradnju jedne jedine elektrane. Pored finansijskih dubioza, projekat su pratili i problemi na terenu, poput oštećenog puta kod Foče, gdje su iz HE Bistrica krivicu prebacivali na geološku nestabilnost i pomjeranje tla. Radić-Dragić je napomenula da se identična matrica trgovine udjelima umjesto konkretnih radova vidi i kod projekta Buk Bijela, kao i kod brojnih drugih projekata na mapi koju možete pogledati ovdje.
Otac dijelio koncesije, firma kćerke procjenjivala vrijednost propalih projekata
Radić-Dragić je i za Bistricu i za Comsar navela još jedan obrazac koji se ponovio – procjenu vrijednosti radila je ista kompanija, „Grand Thornton“. Kako je navela, kompanija je u vlasništvu kćerke Aleksandra Džombića, koji je bio premijer Republike Srpske u vrijeme kada su Sardarovu dodijeljene koncesije. Kod Comsara je procjena, prema njenim riječima, rađena na osnovu budućih prihoda, iako rudnik nije bio otvoren, a temelji termoelektrane nisu bili započeti.
Baza od 20 projekata: Kako su obećanja zamijenjena zidom ćutanja
Novinarka CIN-a Milena Mitrović objasnila je da baza trenutno sadrži 20 analiziranih projekata, od kojih su neki tek započeti, dok većina nije odmakla dalje od početne ideje. CIN je detaljno prikupljao podatke o vlasnicima i investitorima, datumima potpisivanja ugovora sa državnim organima, najavljenoj naspram stvarno realizovane vrijednosti investicije, te razlozima neuspjeha i propasti projekata. Najveći izazov za istraživački tim bio je utvrditi koliko je novca zaista uloženo na terenu. Obrazac je uvijek bio isti: projekat se najavljuje uz veliku medijsku pompu, objašnjava se da se radi o javnom interesu, te se obećavaju hiljade radnih mjesta i spas lokalne privrede.
Rječiti primjer je i privatizacija naftnog sektora iz 2007. godine. “Nakon privatizacije otvoren je samo manji pogon prerade, što je vlast predstavljala kao trijumf. Kako je vrijeme proticalo, vidjeli smo da nije došlo do novih zapošljavanja, da je smanjen broj radnih mjesta, te da se dug Rafinerije i u Modriči i u Brodu nagomilavao”, rekla je Mitrović, postavivši pitanje šta je ostalo od obećanja 20 godina kasnije.
Kada su novinari pokušali saznati zašto najavljena radna mjesta nisu otvorena i zašto je javni novac davan investitorima koji nisu ispunili obaveze, naišli su na sistemski zid šutnje. Ministarstvo energetike i rudarstva RS ignorisalo je upite i zahtjeve za pristup informacijama ili prebacivalo odgovornost na javna preduzeća. Sa druge strane, investitori i predstavnici vlasti neuspehe su pravdali globalnim ekonomskim krizama i sankcijama. Mitrović je, međutim, podsjetila na hronologiju, naglasivši da je privatizacija rađena 2007, dok su prve sankcije Rusiji uvedene tek 2014. godine.
Pored institucija, problem predstavlja i pasivnost sindikata i radnika. Kao primjer je navedena Rafinerija nafte Brod, čiji sindikalni predstavnici nisu željeli pred kamere, a novinarima u jednom trenutku nije bilo dozvoljeno ni da snime kadrove postrojenja.
Bojkot institucija: Umjesto okruglog stola — konferencija za medije
Glavni urednik CIN-a Aldin Abdagić otkrio je da današnji događaj u Banjoj Luci uopšte nije bio zamišljen kao klasična press konferencija, već kao okrugli sto. CIN je zvanično pozvao predstavnike Ministarstva energetike i rudarstva RS, Komisiju za koncesije Republike Srpske, narodne poslanike i direktore nadležnih javnih preduzeća. Međutim, niko od pozvanih predstavnika vlasti i institucija nije se odazvao niti pristao da pred javnošću ukrsti argumente i odgovori na pitanja o sudbini 10,6 milijardi KM. Zbog toga su novinari CIN-a nalaze predstavili sami, uz poruku da mapa od 20 projekata nije konačna i da će se baza podataka i dalje dopunjavati novim istraživanjima spornih investicija u Republici Srpskoj i Federaciji BiH.
