Lobiranje rukovodstva Republike Srpske u Sjedinjenim Američkim Državama platili su građani. Ipak, ukupan račun dobrih odnosa sa administracijom Donalda Trumpa mogao bi biti mnogo veći. I u novcu i u ostalim resursima.
Milionska izdvajanja kroz godine i drastični skokovi u budžetima donijeli su pravne i političke rezultate. Ukidanje sankcija za vrh Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i s njima povezana preduzeća dalo je Miloradu Dodiku vjetar u leđa. Nakon presude Suda Bosne i Hercegovine kojom mu je zabranjeno obavljanje političke dužnosti predsjednika Republike Srpske, skidanje s „crne liste“ SAD-a Milorad Dodik razumio je kao ohrabrenje da nastavi s isplativim ulaganjima novca građana.
Odlukom Ustavnog suda BiH od 25. septembra zabranjuje se dalje trošenje javnog novca na lobiranje čiji su proklamovani ciljevi usmjereni protiv ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. No, gdje je zaista granica između legitimnog političkog zastupanja i nedopuštenog političkog uticaja? Kolika bi mogla biti šteta daljeg nastavka “lobiranja”? O tome za BUKA magazin govori prof. dr Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana.
BUKA: Koji je realan, stvaran uticaj lobiranja Dodikove administracije na Bosnu i Hercegovinu i njene građane?
Bećirović: Uticaj je stvaran, ali ga ne treba mistificirati. Lobiranje ne može samo po sebi promijeniti ustavni poredak Bosne i Hercegovine, ali može uticati na percepciju američkih političkih krugova, otvoriti pristup donosiocima odluka i promijeniti ton političke komunikacije prema pojedinim akterima u BiH. Upravo tu leži problem.
Prema dostupnim FARA podacima i istraživanjima, riječ je o višemilionskim iznosima, a ukupni iznosi navedeni u različitim istraživanjima razlikuju se zavisno od obuhvaćenog perioda i ugovora. Pritom treba imati na umu da javno dostupni FARA podaci ne moraju obuhvatiti sve oblike političkog angažmana, pa je za potpunu procjenu potrebno analizirati ukupne ugovorne i finansijske tokove. To više nije marginalna aktivnost, već značajan oblik političkog angažmana koji zahtijeva punu transparentnost i institucionalni nadzor.
Međutim, lobiranje ne može zamijeniti legitimitet institucija Bosne i Hercegovine. Ono može kupiti pristup, ali ne bi smjelo kupovati političke odluke. Ako se javnim novcem finansira djelovanje čiji je cilj ostvarivanje privatnih ili uskih političkih interesa pojedinaca, tada više ne govorimo samo o lobiranju, nego o pitanju (ne)odgovornosti za korištenje javnih sredstava.
BUKA: Koje su moguće posljedice tog lobiranja?
Bećirović: Prva posljedica je pomjeranje političkog težišta odlučivanja. Ako se ono što nije moguće postići u institucijama Bosne i Hercegovine pokušava postići u Washingtonu, onda se dio domaće političke borbe internacionalizira.
Druga posljedica je stvaranje pogrešne slike o Bosni i Hercegovini. Američki donosioci odluka mogu dobiti veoma sofisticirano prezentiranu interpretaciju odnosa u BiH, a ona ne mora nužno odražavati kompletnu sliku zemlje.
Treća posljedica je stvaranje percepcije da se politički pristup i uticaj mogu ostvarivati prvenstveno finansijskim sredstvima.
Zato pitanje nije samo koliko je novca potrošeno, već ko je sredstva odobrio, kome su isplaćena, za koje namjene i kakav su politički rezultat trebala proizvesti. Ne treba isključiti ni mogućnost da se kroz određene kanale plasiraju sredstva sumnjivog porijekla i da dolazi do zloupotreba samog lobiranja. Tamo gdje postoje indicije kriminala i korupcije, potrebno je ispitati sve relevantne tokove novca i njihove krajnje korisnike. Upravo zato transparentnost mora imati prednost pred političkom propagandom.
BUKA: Koje bi od tih posljedica mogle biti kobne po političke odnose, unutrašnje uređenje ili institucionalni dizajn BiH? Kako ih spriječiti?
Bećirović: Jedna od najozbiljnijih mogućih posljedica bila bi stvaranje uvjerenja da se ustavni poredak Bosne i Hercegovine može mijenjati pritiskom izvana, preko lobističkih mreža, umjesto kroz institucije Bosne i Hercegovine i propisane procedure.
Time bi se stvorio model u kojem politički akter ono što ne uspije ostvariti kroz domaće institucije pokušava ostvariti kroz politički pristup i lobiranje u Washingtonu, čime domaći institucionalni proces postaje sekundarna pozornica.
To se može spriječiti samo tako što će se primijeniti ista pravila prema svima. Javni novac ne bi smio biti korišten za ostvarivanje političkog pristupa i uticaja u inostranstvu na način koji je suprotan zakonu, javnom interesu ili ustavnom poretku. Ustavni sud BiH je 25. septembra 2026. zabranio budžetske isplate povezane s konkretnim lobističkim ugovorom, kao i isplate za druge lobističke aktivnosti čiji su ciljevi u suprotnosti s Ustavom BiH, odlukama Ustavnog suda i institucija BiH.
BUKA: Kako institucije SAD posmatraju, zasad, trgovinu uticajem koja se predstavlja kao lobiranje?
Bećirović: Američki sistem lobiranja je reguliran i zasnovan na zahtjevima transparentnosti političkog djelovanja u korist stranih nalogodavaca. SAD ne tretiraju svako lobiranje kao nešto nezakonito. Naprotiv, lobiranje je dio njihovog političkog sistema, ali je zato uveden FARA upravo da bi se znalo ko zastupa koga, za čiji račun, s kojim ciljem i za koliko novca.
Zato je pogrešno reći da je sama registracija pod FARA dokaz kriminala. Nije. Ali je jednako pogrešno tvrditi da je nešto automatski legitimno samo zato što je registrirano.
Američke institucije moraju razlikovati političko zagovaranje od eventualnog prikrivenog finansiranja, nedopuštenog posredovanja ili trgovine uticajem i kupovine pristupa do određenih donosioca odluka i institucija. To je pitanje vladavine prava, a ne političkog opredjeljenja.
Posebno je zanimljivo da su američke sankcije protiv Dodika i povezanih osoba ukinute u oktobru 2025. godine, nakon prethodnih godina američkih sankcija. Sama vremenska podudarnost sa intenziviranjem lobiranja nije dokaz da je jedno izazvalo drugo, ali je sasvim legitimno pitati šta je dovelo do promjene američke politike, ko je u tom procesu imao pristup američkim donosiocima odluka i kakvu je ulogu u tome imao intenzivirani lobistički angažman.
BUKA: Da li u međunarodnim političkim krugovima postoje oponenti tom procesu? O kome je riječ?
Bećirović: Da. Postoje politički i institucionalni krugovi koji smatraju da stabilnost Bosne i Hercegovine počiva na očuvanju njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, ustavnog poretka i funkcionalnosti državnih institucija. To nisu samo bošnjački ili sarajevski krugovi, nego i važni međunarodni akteri i institucije koje javno podržavaju teritorijalni integritet, suverenitet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Istovremeno, postoje i politički akteri u Washingtonu i Evropi koji zagovaraju drugačiji pristup Bosni i Hercegovini, uključujući veći stepen unutrašnje decentralizacije i drugačiji odnos prema međunarodnom angažmanu.
Zato ovu situaciju ne treba predstavljati kao jednostavan sukob „pro-BiH“ i „pro-Dodik“ aktera. Riječ je o mnogo ozbiljnijem sukobu različitih koncepcija budućnosti Bosne i Hercegovine i uloge međunarodne zajednice u toj zemlji.
BUKA: Da li je ta struja dovoljno jaka da zaustavi negativne posljedice po bh. politički sistem?
Bećirović: To nije pitanje političke snage jedne struje, nego sposobnosti institucija da odbrane vlastita pravila. Ako se stabilnost Bosne i Hercegovine bude zasnivala samo na tome koja je administracija trenutno u Washingtonu ili Briselu, onda je riječ o veoma nestabilnom modelu.
Bosna i Hercegovina mora izgraditi sposobnost da sama proizvodi institucionalne odgovore. Međunarodna podrška može biti važna, ali ne može biti zamjena za domaće institucije.
Ključ je jednostavan: ono što se ne može ostvariti demokratskom procedurom u Bosni i Hercegovini ne smije se pokušavati ostvariti kupovinom političkog pristupa i uticaja u drugim državama.
BUKA: U više navrata Dodik je Trumpu javno nudio ne samo istraživanje nego i eksploataciju kritičnih mineralnih sirovina. Da li je to novi pravac kretanja koji možemo očekivati? Je li moguće to zaustaviti?
Bećirović: To predstavlja novi i veoma važan element. Dodik je javno ponudio Sjedinjenim Američkim Državama partnerstvo u području kritičnih minerala, uključujući litij, bor, stroncij i druge sirovine, pozivajući se na američku potrebu za sigurnim lancima snabdijevanja.
Ovdje se susreću geopolitika, veliki kapital i prirodni resursi. Trumpova administracija je 2026. godine dodatno istakla važnost sigurnosti američkih lanaca snabdijevanja kritičnim mineralima i potrebu oslanjanja na domaće i partnerske izvore.
Zato će pitanje bh. mineralnih resursa vjerovatno sve više dobijati međunarodnu dimenziju. Ali jedno mora biti jasno: prirodni resursi Bosne i Hercegovine ne smiju postati valuta za političke ustupke.
Ako postoji ekonomski interes za eksploataciju, o tome se mora odlučivati transparentno, uz poštivanje Ustava BiH, zakona, vlasničkih prava, ekoloških standarda i interesa građana. Nije problem da američke ili evropske kompanije ulažu u BiH. Problem bi nastao ako bi se ekonomski aranžmani koristili kao instrument za preuređivanje političkog sistema.
To se može zaustaviti samo institucijama i transparentnim ugovorima. Rudna bogatstva ne smiju postati predmet političke trgovine. Zato svaki aranžman u vezi s njihovim istraživanjem i eksploatacijom mora biti potpuno transparentan, institucionalno provjerljiv i odvojen od političkih pregovora o ustavnom uređenju BiH.
BUKA: Kako ocjenjujete tendencije trenutne američke administracije po pitanju Bosne i Hercegovine?
Dosadašnji potezi i javno izraženi prioriteti američke administracije ukazuju na promjenu naglaska u politici prema Bosni i Hercegovini. Manje je fokusa na dugotrajnom procesu političkog i institucionalnog nation-buildinga, što treba razumjeti kao promjenu prioriteta i načina djelovanja, a ne kao formalno proglašenu novu američku doktrinu. Istovremeno, kako je na saslušanju naglasio Daniel J. Lawton, Sjedinjene Države ostaju angažirane u regionu, ali se veća pažnja usmjerava na konkretne sigurnosne, energetske i ekonomske interese. Takav pristup ne podrazumijeva stvaranje novih država, već nastojanje da se postojeći odnosi i interesi oblikuju kroz pragmatičnije djelovanje.
To ne znači da su Sjedinjene Države napustile Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv, američki interes za stabilnost Zapadnog Balkana ostaje prisutan. Ali način ostvarivanja tog interesa se mijenja.
To se vidi i kroz američku pažnju prema energetici i Južnoj plinskoj interkonekciji, kao i kroz interes za kritične mineralne sirovine. Na saslušanju u Predstavničkom domu Kongresa SAD-a 15. septembra 2026. Daniel J. Lawton iz State Departmenta govorio je o regionalnoj sigurnosti i američkim interesima na Zapadnom Balkanu.
BiH mora biti subjekt vlastite politike, a ne objekt geopolitičkog nadmetanja velikih sila.
BUKA: Uzmemo li u obzir projekt Južne plinske interkonekcije i izuzetan spoljni uticaj SAD na vlasti u BiH, da li je to jedna od posljedica lobiranja koje dolazi iz FBiH? Vidite li moguću promjenu u tom odnosu?
Bećirović: Južna plinska interkonekcija ne može se jednostavno označiti kao „posljedica lobiranja iz Federacije BiH“. To bi bilo previše pojednostavljeno. Riječ je o strateškom energetskom projektu Bosne i Hercegovine i Hrvatske, čiji je cilj diversifikacija pravaca i izvora snabdijevanja. Međuvladin sporazum o projektu potpisan je u aprilu 2026. u Dubrovniku, uz prisustvo američkog ministra energetike Chrisa Wrighta.
Ali činjenica je da SAD projektu daju snažnu političku i ekonomsku podršku. U januaru 2026. predstavnici Vlade Federacije BiH razgovarali su sa predstavnicima američke ambasade u Sarajevu, Američke agencije za trgovinu i razvoj (USTDA) i kompanijom Bechtel upravo o njegovoj realizaciji.
Tu se može uočiti moguća promjena pristupa: američki pristup BiH sve više se može zasnivati na konkretnim ekonomskim i sigurnosnim interesima, a manje na klasičnom političkom mentorstvu.
To, međutim, otvara i novu odgovornost za domaće političke aktere. Ako se međunarodni partneri fokusiraju na energiju, infrastrukturu, minerale i sigurnost, institucije koje predstavljaju BiH morat će pokazati sposobnost zaštite javnog interesa.
Ne treba zamijeniti jednu vrstu političke zavisnosti drugom. Cilj mora biti da američki kapital, evropske investicije i međunarodni interes budu instrument razvoja Bosne i Hercegovine, a ne instrument unutrašnjeg političkog preuređenja zemlje.