U vremenu u kojem ratove, nepravdu i ljudsku patnju gledamo gotovo u realnom vremenu, najveći problem više nije nedostatak informacija, već ono što radimo sa znanjem koje imamo, smatra direktor MESS-a Nihad Kreševljaković. Ovogodišnji Festival, koji se održava pod motom „Znamo. Šta sad?“, donosi pet predstava iz šest zemalja, bez takmičarskog programa i festivalskih nagrada, ali uz nastojanje da zadrži međunarodni karakter i otvori pitanja o ratu, migracijama, nasilju, odgovornosti i društvu u kojem živimo.
U razgovoru za BUKU govori o sve težim finansijskim uslovima u kojima MESS opstaje, budućnosti Festivala, ulozi umjetnosti u vremenu ratova i političkih kriza, ali i potrebi da teatar ne ostane samo mjesto interpretacije stvarnosti, već prostor iz kojeg možemo djelovati.
BUKA: Ovogodišnji MESS održava se pod motom „Znamo. Šta sad?“. Šta je, iz vaše perspektive, ono što mi danas znamo, a na šta još uvijek nemamo odgovor kada je riječ o društvu u kojem živimo?
Mislim da je naš problem upravo u tome što danas znamo mnogo više nego što smo spremni priznati da znamo. Gotovo da više nema zločina, nepravde ili ljudske patnje za koju možemo reći da nismo znali. Ratovi nam dolaze na ekrane u realnom vremenu. Znamo šta se događa ljudima u Palestini, Sudanu, Kongu, Ukrajini i drugim ratovima. Znamo šta se događa migrantima na evropskim granicama. Znamo koliko je žena ubijeno samo zato što su žene. Znamo kako nastaju autoritarna društva, kako se proizvode strah i mržnja, kako se relativiziraju zločini i kako se ljudi postepeno navikavaju na ono na šta se nikada ne bi smjeli naviknuti. Problem, dakle, nije samo nedostatak informacije već šta mi radimo sa tim znanjem koje imamo.
Zato „Znamo. Šta sad?“ nije neko retoričko pitanje, već pitanje naše vlastite odgovornosti prema tom znanju koje imamo. Između toga što znamo i djelovanja je prostor u kojem se odvija ta, možda i najvažnija politička, ali i etička borba našeg vremena.
Ne mislim pritom da umjetnost treba nuditi neke gotove odgovore, a pogotovo ne političke programe. Naprotiv. Odgovornost umjetnosti počinje tamo gdje odbija da nam dozvoli da prestanemo osjećati značenje onoga što već znamo. Mislim da je očito da u ovom našem vremenu ogromne količine informacija možda najveća opasnost više nije neznanje nego ravnodušnost. Ravnodušnost bih čak nazvao kugom našeg vremena.
BUKA: Kažete da je, uprkos složenim okolnostima, bilo važno sačuvati međunarodni karakter Festivala. Koliko je danas teško napraviti MESS kakav želite, prije svega zbog finansijskih i drugih ograničenja?
Teško je. Ta situacije se u kontinuitetu pogoršava. Ove godine je teže nego ikada u posljednjih nekoliko decenija. Usprkos tome, nismo željeli napraviti festival koji bi samo formalno postojao. Ako MESS izgubi međunarodni karakter, umjetničku relevantnost i potrebu da komunicira s onim što se događa u savremenom teatru i svijetu to ne bi bilo to. Važno nam je sačuvati, ne samo ime, već ono što MESS je izgradio kao svoju suštinu u svojoj skoro sedam decenija dugoj historiji.
Finansijska ograničenja ne određuju samo koliko predstava možete dovesti. Ona određuju mogućnost međunarodne saradnje, produkcije, mobilnosti umjetnika i dugoročnog planiranja. Velike evropske produkcije postale su izuzetno skupe za putovanje. Ozbiljan festival ne može se graditi bez ozbiljnog planiranja unaprijed . Savremeni evropski festivali sve više funkcionišu kroz mreže, koprodukcije, rezidencije i višegodišnje saradnje. Upravo zato je kontinuitet finansiranja presudan da bi ostali relevantni.
Da ne bude zabune, nije to samo naš problem. Širom Evrope danas se istovremeno razgovara o smanjenju kulturnih budžeta, političkim pritiscima i zaštiti umjetničke autonomije. U nekim segmentima možda je situacija i bolja ovdje nego na nekim drugim mjestima. Općenito, uvijek nastojim izvući najviše što možemo iz okolnosti u kojima se nalazimo.
Stoga, naš odgovor ove godine bio je: ako već moramo imati manji festival, neka bude manji po obimu, ali ne i po ideji. Pet predstava mogu napraviti ozbiljniji festival od dvadeset ako između njih postoji razlog zbog kojeg su zajedno. To nosi veći rizik, ali ako naša publika to prepozna bio bi to veliki uspjeh.
BUKA: Ove godine imamo pet predstava u glavnom programu, nema takmičarskog dijela ni festivalskih nagrada. Da li je to privremeno prilagođavanje okolnostima ili MESS počinje razmišljati o drugačijem modelu Festivala?
Prije svega je posljedica okolnosti, ali bilo bi pogrešno kada iz tih okolnosti ne bismo ništa naučili. Ne mislim da je budućnost festivala nužno u tome da svake godine bude veći. Možda je važnije da bude precizniji. Festival danas više ne može opravdavati svoje postojanje samo brojem predstava, zemalja ili gostiju. Dugo smo na taj način mjerili međunarodni uspjeh kulturnih događaja. Nas danas više zanima kakve odnose festival stvara: između umjetnika i publike, domaće i međunarodne scene, predstave i grada, ali i između umjetnika koji ovdje dolaze i onih koji ovdje žive.
Ovogodišnji format zato ne bih nazivao novim trajnim modelom MESS-a. Volio bih da ponovo imamo mogućnost većeg programa, iako trenutno ne vidim mnogo razloga za optimizam kada je riječ o odnosu prema kulturi. Ipak, neke stvari koje smo zbog okolnosti morali radikalnije promisliti vrijedi zadržati: koncentriraniji program, jasniju dramaturgiju Festivala, snažniju vlastitu produkciju i, možda najvažnije, ozbiljnije pitanje šta ostaje nakon što posljednja gostujuća predstava ode iz Sarajeva.
Što se nagrada tiče, MESS ima dugu tradiciju takmičarskog programa i ne mislim da je treba olahko odbaciti. O svim tim stvarima ozbiljno ćemo razmišljati nakon završetka ovogodišnjeg Festivala. Ali ta odluka neće zavisiti samo od nas. Važno je kroz razgovor s onima koji Festival finansiraju razumjeti šta MESS znači njima i kakav MESS smatraju vrijednim podrške. Mi vrlo dobro znamo kakav Festival želimo praviti. Pitanje je postoje li za takav Festival i društvena i institucionalna volja.
Naše empirijsko znanje kaže da stvari uvijek mogu biti i gore.
BUKA: Kada pogledamo teme predstava – rat, migracije, nasilje nad ženama, progon, pravdu, istoriju i odgovornost – čini se da MESS ponovo vrlo direktno ulazi u stvarnost. Koliko je danas važno da teatar bude neugodan i da postavlja pitanja na koja politika i institucije često ne žele odgovarati?
Ne mislim da teatar mora biti neugodan po svaku cijenu. Provokacija sama po sebi odavno više nije naročito provokativna. Mnogo je važnije da teatar bude slobodan, a slobodan teatar ponekad mora biti neugodan jer postavlja pitanje koje bismo radije izbjegli, mijenja perspektivu iz koje gledamo poznati događaj ili nam oduzima udobnost jednostavnog odgovora. Tu postoji i važna granica. Politički teatar koji unaprijed zna sve odgovore lahko može postati propaganda vlastitih uvjerenja. Nas više zanima teatar koji zna zbog čega govori, ali ostavlja prostor umjetnosti da otkrije nešto što ni sami autori možda nisu unaprijed znali.
Danas je to posebno važno. Dokument, svjedočenje, arhiv, sudski procesi i stvarna ljudska iskustva već dugo su važan dio savremenog teatra, a ratovi i političke krize našeg vremena ponovo su u prvi plan stavili pitanje odnosa umjetnosti prema stvarnosti. S tim dolazi i velika etička odgovornost. Stvarni ljudski život, nečija patnja ili trauma ne smiju postati samo materijal za dobru predstavu.
Tog pitanja dotičemo se već u „Ničijoj zemlji“ Alaa Minawija, predstavi kojom otvaramo Festival. Minawi polazi i od vlastitog palestinskog iskustva i postavlja pitanje kako govoriti o ratu, brisanju jednog naroda i njegovog narativa, a da stvarnost ne svedemo na umjetnički materijal. U tom smislu ona otvara jedno od važnih pitanja savremenog političkog teatra: gdje se susreću svjedočenje, umjetnička interpretacija i odgovornost umjetnika prema ljudima o čijem iskustvu govori. To pitanje provlači se i kroz druge predstave ovogodišnjeg MESS-a. Zato je za nas etička dimenzija umjetnosti neodvojiva od njene slobode. Ne mislimo da teatar treba publici govoriti šta da misli, niti da umjetnost treba postati produžena ruka bilo koje politike. Ali smatramo nekom vrstom obaveze da vidimo ono što politika pokušava učiniti nevidljivim.
BUKA: MESS je tokom rata u Sarajevu pokazao da kultura može biti oblik otpora. Danas živimo u potpuno drugačijim okolnostima, ali imamo nove ratove, podjele i strahove. Može li teatar danas imati onu vrstu društvene snage koju je imao devedesetih?
Ne na isti način, i mislim da ne trebamo romantizirati vlastito iskustvo rata. Teatar tokom opsade Sarajeva imao je snagu koja je proizlazila iz sasvim konkretnih okolnosti. U gradu u kojem je ljudski život bio sistematski ugrožen, odlazak u teatar, pravljenje predstave ili filma bili su potvrda da čovjeka nije moguće svesti samo na biološko preživljavanje.
Danas je situacija drugačija. Živimo u vremenu u kojem smo zatrpani slikama. Paradoks je da možemo vidjeti gotovo sve, a da nas upravo ta količina slika učini manje sposobnim da zaista vidimo. Tu teatar ponovo postaje zanimljiv. Nekoliko stotina ljudi sjedi u istom prostoru i određeno vrijeme svoju pažnju posvećuje iskustvu drugog čovjeka. Bez skrolanja, bez algoritma koji će nakon deset sekundi ponuditi nešto drugo. To danas možda djeluje skromno, ali nije beznačajno. Teatar je mjesto koje afirmira komunikaciju kao vrijednost.
U suvremenim raspravama o teatru i ratu upravo se ta fizička prisutnost, svjedočenje i vraćanje ogromnih historijskih događaja na ljudsku mjeru ponovo prepoznaju kao jedna od njegovih posebnih mogućnosti.
Teatar neće zaustaviti rat. Nije ga zaustavio ni devedesetih. Ali može pomoći da ne prihvatimo rat, nasilje i poniženje čovjeka kao normalno stanje svijeta. A mislim da danas nije mala stvar sačuvati sposobnost da kažemo: ovo nije normalno.
BUKA: MESS je kroz svoju istoriju u Sarajevo dovodio velika imena svjetskog teatra, ali je istovremeno otvarao prostor mladim i domaćim autorima. Kako danas pronaći balans između dovođenja velikih evropskih imena i ulaganja u bh. teatarsku scenu?
Za mene to nisu dvije suprotstavljene stvari. MESS mora nastaviti dovoditi značajne umjetnike u Sarajevo. To je i dio njegovog identiteta. Naša publika i naši umjetnici imaju pravo biti u neposrednom kontaktu s najvažnijim pojavama suvremenog teatra. Druga stvar je da u onom što radimo ima ta dvosmjernost. Ne samo da svijet dolazi ovdje već i da ovo bude mjesto odakle teatar iz Bosne i Hercegovine ide prema svijetu. To znači produkciju, koprodukciju, podršku novim autorima, međunarodne rezidencije, povezivanje s evropskim mrežama… Ono na što ćemo se mi u narednom periodu fokusirati najviše je da međunarodni selektori i producenti ovdje upoznaju ono što nastaje na našoj sceni.
BUKA: Ove godine imamo i Male scene, dok MESS producira i dvije svoje premijere. Da li je to pokušaj da Festival ne bude samo mjesto na kojem Sarajevo nekoliko dana gleda ono što dolazi iz svijeta, nego i mjesto na kojem se proizvodi i razvija domaći teatar?
Apsolutno. Mislim da je to jedno od najvažnijih pitanja budućnosti MESS-a. Male scene su novi program kojim želimo stvoriti prostor u kojem mladi i nezavisni autori mogu pokazati svoj rad, ali i susresti se s ljudima koji na MESS dolaze iz drugih teatarskih sredina. Na neki način, taj program je na tragu nekadašnjeg Future MESS-a, koji smo svojevremeno opisivali gotovo kao opoziciju samom MESS-u.
Važne su nam i dvije ovogodišnje premijere, iako iz različitih razloga. „DEINOS“ Amile Terzimehić, koji koproduciramo s ICIKUM- Novim tetrom, dio je naše namjere da u fokus ponovo vratimo MESS Dance kao platformu za savremeni ples i njegov razvoj u Bosni i Hercegovini.
S druge strane, „Ratnice“, u režiji Nermina Hamzagića, predstava je kroz koju želimo preuzeti vlastiti dio odgovornosti za položaj onkoloških pacijentica u našoj zemlji i njihovu borbu sa sistemom koji im otežava liječenje. Najavili smo je kao predstavu prvenstveno namijenjenu političarima, a posebno ljudima koji će nakon izbora sjediti u Federalnom parlamentu.
Postoje strašne stvari u svijetu za koje bismo željeli da ih možemo promijeniti, a na koje objektivno imamo vrlo malo neposrednog utjecaja. Ovo nije jedna od tih stvari. Ljudi koji sjede u Parlamentu Federacije BiH mogu, doslovno podizanjem ruke, promijeniti nešto što je ovdje problem već dvije decenije.
Upravo tu za mene produkcija dobija puni smisao. Nije dovoljno da MESS govori o odgovornosti kroz predstave koje dovodi iz svijeta već moramo biti spremni preuzeti odgovornost i tamo gdje sami možemo nešto učiniti.