Četiri čovjeka, jedna žena, više od 800 izlagača i 3,11 milijardi maraka prometa – tako Tešanj dočekuje jubilarni 20. Međunarodni sajam privrede
Piše: Hajrudin Redžović
Regionom kruži vijest: administracija Donalda Trumpa mijenja odnos prema Zapadnom Balkanu. Ekonomija i sigurnost u prvom planu. U Tešnju je američko partnerstvo već dobilo adresu, datum i paviljon. U srijedu počinje jubilarni 20. Međunarodni sajam privrede.
RP – RODITELJSKA PAŽNJA: Ovaj tekst može sadržavati uznemirujuće scene rada. Vjerovali ili ne, novac se ovdje ne pojavljuje nakon trećeg storija. Niti ga dostavlja algoritam u pratnji sponzora. Starlete, kontroverzni biznismeni i junaci crne hronike nisu glavni likovi. Glavne role pripale su ljudima koji pokreću poslove, prave stvari koje se ne mogu lajkovati nego samo natovariti na kamion i otvaraju radna mjesta. Mlađim čitaocima preporučuje se prisustvo roditelja. Starijim – prisustvo knjigovođe.
Milijarda je novi milion
Prije nekoliko godina napisao sam da u Tešnju čovjek može zaraditi milion dok izgovori „keks“. Satira. Onda je statistika navukla radnički kombinezon. Ušla u halu. I demantirala me.
Bio sam preskroman.
Općina Tešanj je u 2025. evidentirala 3.113.412.276 maraka fiskalnog prometa. Tri milijarde i sto trinaest miliona. Četvrtina prometa cijelog Zeničko-dobojskog kantona. Oko 70.900 maraka po stanovniku.
Nešto više od 43.000 ljudi. Veći promet od Visokog i Zavidovića zajedno. A Zenici, gradu s dva i po puta više stanovnika, diše za vrat.
U normalnoj zemlji to je ekonomski podatak. U Bosni je skoro provokacija.
Pitanje više nije kako zaraditi prvi milion. Pitanje je kako ostatku Bosne objasniti da milijarda nije štamparska greška. Ni predizborno obećanje. Ni gotovina nagurana u madrac lokalnog tajkuna.
Da jeste, tešanjski madraci imali bi nosivost mosta na Koridoru 5C. Inspekcija bi ih pregledala kao stratešku infrastrukturu.
U Tešanj se dolazilo maksuz
Tešanj dugo nije bio grad kroz koji se prolazi. U Tešanj se dolazilo maksuz. S namjerom. Nije ležao na glavnoj cesti. Nije putniku iskakao pred šoferšajbu. Nije imao luksuz da ga slučajno otkrijete na putu prema nečemu važnijem.
Čak je i Eugen Savojski morao krenuti posebno. Zapalio je Sarajevo i gradove u dolini Bosne. Stigao pod tešanjsku tvrđavu. Pokušao. Produžio dalje. Gradina je ostala. Prvi poznati tešanjski odgovor na neprijateljsko preuzimanje: ponuda odbijena, vlasnička struktura nepromijenjena.
Krajem augusta ove godine Tešanj je prvi put direktno spojen s autoputem prema Doboju. Mjesto do kojeg se dolazilo samo maksuz ušlo je na mapu kojom kapital najradije putuje: brzo, bez semafora, s jasnim izlazom. Kapital ne voli krivine. Osim kad rastu na grafikonu.
Ali asfalt nije objašnjenje. Autoput može ubrzati robu. Ne može proizvesti kulturu poduzetništva. Ona se ovdje slagala decenijama. Po halama. Po garažama. Po porodičnim firmama, uz onu vrstu tvrdoglavosti koja odbijanje banke shvata kao nepristojan prijedlog, a ne kao konačan odgovor.
Tešanjski optimizam nije stanje duha. Banka kaže: ne. Tešnjak pita: na koliko rata?
Kafa s tajkunom i američki paviljon
U staroj verziji ove priče postojao je turistički proizvod: „Kafa s tajkunom“. Za stotinu maraka gost je trebao sjesti s omiljenim tešanjskim milionerom i pitati sve što je oduvijek želio znati, a nije smio. Kako je zaradio prvi milion. Je li član stranke. Klanja li. Koji mu je znak u horoskopu. Pije li, kao običan svijet, vodu iz česme. Dodirivanje nije bilo uključeno u cijenu.
Ni poslovni plan.
U Udruženju privrednika riječ „tajkun“ nisu voljeli. Tvrdili su da u Tešnju žive privrednici, poduzetnici i biznismeni. Da je „tajkun“ klikbejt. Skoro isto što i lopov. Bili su u pravu barem u jednom: ovdje riječ i račun nikad nisu imali istu težinu. Račun se mora pokriti. Riječ može na odgođeno plaćanje. Naročito ako je politička.
Sedam godina poslije kafa je možda i dalje kafa. Sto je postao mnogo veći.
Od 23. do 26. septembra Udruženje privrednika „Biznis-centar“ Jelah – Tešanj organizira jubilarni 20. Međunarodni sajam privrede „Tešanj 2026“. Na 23.000 kvadratnih metara izložbenog prostora očekuje se više od 800 izlagača. Zemlja partner: Sjedinjene Američke Države. Američke kompanije stižu u zajednički paviljon.
Amerika, dakle, ne dolazi samo na kafu. Donosi štand.
Najtešanjskiji mogući razvoj događaja. Počeli smo s kafom. Završili s američkim paviljonom. Nije utvrđeno ko plaća kafu. Ako se uključi država – građani.
Kapital je prepoznao kapital
Iza Sajma ne stoji turistička zajednica s roll-upom. Stoji Udruženje privrednika „Biznis-centar“ Jelah – Tešanj. Njegov vrh više liči na skraćeni berzanski indeks nego na rukovodstvo lokalnog udruženja. Četiri čovjeka. Jedna žena. Pet vrsta moći.
Izudin Ahmetlić. Osnivač HIFA-OIL grupe koja upravo prerasta u koncern: osamnaest kompanija u sedam zemalja i svojedobno mjesto na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi u Bosni i Hercegovini. Velika vijest? Koncern. Veća? Fondacija HIFA-OIL. Kapital koji zaradi aplauz tek kad odluči dio svoje snage vratiti zajednici.
Suljo Hrvić. Osnivač poslovnog sistema iz kojeg je izrastao AS Holding. Vispak. Klas. Agrokomerc. Bosnalijek. Bosna je njegove brendove jela, pila i nosila kući mnogo prije nego što je naučila čitati konsolidirane izvještaje.
Edin Jabandžić. Član Upravnog odbora Udruženja i izvršni direktor MADI-ja, vodeće mesne industrije u zemlji. Kompanija je 2025. knjižila 39.750.247 maraka neto dobiti. Podijeljeno sa 365: MADI svakog dana strpa u džep 108.905 maraka čiste zarade. Svaki dan. I nedjeljom. Više od 4.500 maraka na sat. Dok se pile ispeče, bilans je već deblji za nekoliko hiljada.
Senad Brka. Njegov ABIAS nema promet prethodne trojice. Ni približno. Ali Brka se ne takmiči količinom nula. Na seminarima i stručnim skupovima predavao je o ekonomiji – ne kao profesor, nego kao privrednik koji teoriju provjerava na tržištu. Povezao je Udruženje s Ekonomskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu. Lobira za bolje privredne zakone. Avazova Ličnost dana 2016. Večernjakov pečat u kategoriji Privreda 2025. Bez potrebe da mu to piše na vizitkarti, on je intelektualni guru Udruženja. Novac broji nule. Ideja odlučuje gdje će stajati.
Na čelu Udruženja i Upravnog odbora je Saća Prnjavorac. Žena. Više od petnaest godina vodi Dobojputeve kroz eru u kojoj se u Bosni cesta gradi brže u saopćenju nego na terenu. Preživjela je i promjenu vlasnika kompanije. Sada Dobojputevi pripremaju preuzimanje većinskog paketa ŽGP-a Zenica. Ona ne organizira samo Sajam. Organizira saobraćaj kapitala.
Poslovni sistemi iza ovih imena promet mjere milijardama. A Donald Trump priznaje jednu diplomatiju bez prevodioca: moć kapitala.
Zato američko partnerstvo nije čudo. Nije ni ljubav na prvi pogled. Kapital je prepoznao kapital. Rukovao se. Provjerio bilans. I rezervirao paviljon.
Ovo nije scenografija. Scenografija se sklanja kad se ugase reflektori. Hale rade i kad nema kamera.
Biznismeni kao rok zvijezde
Turiste su na Gradini nekad više od historije zanimali bogati Tešnjaci. Ko su. Kako su počeli. Jesu li ikad bili u zatvoru. Ima li u njihovoj krvi neki tajni sastojak. Milioneri su postali lokalne rok zvijezde. Bez gitare. Bez kokaina. Bez razbijene hotelske sobe. Njihov scenski nastup bio je bilans stanja. Umjesto televizora kroz prozor, izbacivali su novu robu na evropsko tržište.
Ta fascinacija ima dva lica.
Prvo je zdravo. U zemlji koja djeci uglavnom nudi idole iz rijalitija, nije loše pokazati da neko može biti slavan zato što je napravio fabriku. Drugo je opasno. Kad uspjeh pretvorimo u legendu, prestajemo postavljati pitanja i počinjemo tražiti autogram. A svaki ozbiljan biznis zaslužuje ozbiljna pitanja. Posebno kad naraste dovoljno da utiče na politiku, prostor, vodu, saobraćaj i život cijele zajednice.
Zato Tešanj ne treba ni demonizirati ni lakirati. Ovo nije Diznilend realnog sektora u kojem radnici zvižde od sreće dok viljuškar prenosi izvoznu robu.
Iza sjajnih brojeva ostaju pitanja. O platama. O radnom vremenu. O odlasku mladih. O tretmanu otpadnih voda. O gužvama kroz Jelah. O nedostatku stručne radne snage. O zavisnosti od evropskog tržišta. Čak 72 posto robe iz Bosne i Hercegovine završava u Evropskoj uniji. Kad Evropa zakašlje, tešanjske hale prve mjere temperaturu.
Ali upravo zato rezultat nije marketinška razglednica. Ostvaren je u državi koja privredniku najčešće pomaže tako što mu sjedne na leđa da ojača kičmu. Pa mu ispostavi račun za trening.
Tešanj nije uspješan zato što mu je sistem prostro crveni tepih. Crveni tepih se razvlači tek kad političar dolazi presjeći vrpcu na fabrici koju nije izgradio. Ljudi su u međuvremenu naučili hodati bez tepiha.
Ako neko misli da je tepih samo metafora, evo brojki. Neprofitno Udruženje privrednika iz Tešnja dobilo je od kantonalnog Ministarstva privrede za ovaj sajam grant od 80.000 KM. Privatna firma Tapas d.o.o., organizator zeničkog sajma ZEPS, dobila je 250.000 KM. Razlika: 170.000 maraka. Udruženje je Ministarstvu poslalo protest. Na cijelih šest stranica.
Šest stranica. U državi u kojoj se o novcu obično odlučuje jednom rečenicom – „tako je“ – to je skoro doktorska disertacija.
Tepih, dakle, ipak postoji. Samo se u Zenici prostire u većem formatu.
Grad u kojem statistika rađa
U starom tekstu šalio sam se da mladi bračni parovi dolaze u Tešanj da im se dijete rodi s poslovnim planom u ruci. Ko ima tešanjskog djeda, pisao sam, dobija gen za biznis. Ko ima i pradjeda, može odmah rezervirati mjesto na Forbesovoj listi. Sprdnja s mitom o urođenom poduzetništvu. S vjerom da novorođenče prvo zaplače, a onda pita kolika je marža.
Onda je došla 2025.
Rođenih: 601. Umrlih: 405.
U zemlji koja demografske vijesti uglavnom čita kao osmrtnice, Tešanj je ponovo napravio problem statistici. Djeca se, naravno, ne rađaju zbog fiskalnog prometa. Uz rodni list još ne dobijaju PDV broj. Ali ljudi lakše planiraju život tamo gdje vjeruju da sutra postoji.
Na području općine: 14.015 zaposlenih. 5.092 nezaposlenih. 5.974 penzionera. Zaposlenih je gotovo tri hiljade više nego nezaposlenih i penzionera zajedno. Brojka koju bi mnoge sredine u Bosni najradije proglasile neustavnom. Pa formirale komisiju da ispita kako se dogodila.
Nema hljeba bez motike ni miliona bez ponedjeljka
Saga o tešanjskim milionerima i dalje može izgledati previše dobro da bi bila istinita. Ko na portalima čita samo naslove, mogao bi zaključiti da je bogaćenje zabavno i da se prvi milion pojavljuje između prve jutarnje kafe i ručka.
Nije tako.
Jedan tešanjski biznismen davno je formulu objasnio jednostavno.
Prvih petnaest godina – ponedjeljak. Ako preživite – subota.
Između: krediti. Porezi. Pogrešne procjene. Nesanica. Visok pritisak. Politički reketaši. I radnik koji je upravo dobio bolju ponudu u Sloveniji.
Uspjeh ima cijenu. A račun se, kao što rekosmo, mora pokriti. Pitanje je samo čime. Ne plaća ga samo vlasnik. Plaćaju ga porodica, zaposleni, zajednica. Hladnim večerama. Propuštenim dječijim priredbama. Ponedjeljcima koji ne pitaju kako ti je zdravlje.
Zato ovo nije osmrtnica kritičkom mišljenju. Nije ni ljubavno pismo kapitalu.
Priča o Tešnju vrijedi samo ako uz šampione izvoza vidi i čovjeka za mašinom. Uz presijecanje vrpce – cestu zakrčenu kamionima. Uz novu halu – potok u koji ništa ne smije završiti.
Posljednja vijest
Dakle, može li se u Tešnju zaraditi milion dok izgovorite „keks“?
Ne može.
Ali može se dogoditi nešto podjednako nevjerovatno: dvadeset ili trideset godina rada. Rizika. Padanja. Ustajanja. A onda ostatak zemlje primijeti samo posljednje dvije sekunde.
Taman dovoljno da ostatak zemlje sebi objasni kako je vama bilo lako.
Iznad Tešnja zora i dalje sviće. Nije metafora. Nije Forbes. Industrijska rasvjeta.
Neko je opet stigao prije sunca. Upalio halu.
Dok smo mi rekli „keks“.
Aktuelizirana verzija teksta iz rukopisa knjige LUKAVI BIZNIS autora Hajrudina Redžovića