Na Balkanu se, kaže Ljubomir Bandović, vijekovima pomjeraju granice ljudskog znanja, mogućnosti i postojanja. Problem je što smo se u međuvremenu odrekli jedni drugih.
„Naučio sam, potvrdio sam zapravo, da je Balkan rasadnik talenata, da bez ovog Balkana ne bi bilo svijeta i to u različitim istorijskim periodima“, kaže Bandović.
S glumcem smo razgovarali tokom Herceg Novi Film Festivala, gdje su predstavljene prve dvije epizode nove serije Pupin, biografske istorijske drame o Mihailu Pupinu. Serija u deset epizoda prati život jednog od najznačajnijih naučnika srpskog porijekla, od djetinjstva u Banatu do odlaska u Sjedinjene Američke Države i naučnog uspjeha.
Bandović u seriji igra Konstantina, Pupinovog oca, čovjeka koji u početku teško prihvata sinovu želju da napusti poznati svijet i krene putem znanja. Upravo kroz taj odnos serija otvara i pitanje koliko odrasli prepoznaju potencijal djece, ali i koliko ih svojim strahovima, očekivanjima i predstavama o životu pokušavaju zadržati u okvirima koje su sami naslijedili.
„Volite djecu, nemojte ih dirati nego ih volite i podržite ih ako hoće da se popnu na Mjesec i da čitaju zvijezde“, kaže Bandović.
S njim smo razgovarali i o tome šta danas znači hrabrost, kakvo je znanje u vremenu interneta i vještačke inteligencije, zašto smo izgubili osjećaj zajednice, kako se odnosimo prema nasilju u vlastitom susjedstvu, ali i o njegovim drugim ulogama, među kojima je i ona u filmu Pukotina u ledu.
Bandović govori direktno, bez mnogo uvijanja. O roditeljstvu, društvu, Balkanu, generacijama koje odrastaju uz mobilne telefone, ali i o tome zašto bi, kako kaže, ljudi s ovih prostora zaslužili još mnogo filmova i knjiga o svojim životima.
Razgovarali smo o Pupinu, ali i o vremenu u kojem danas živimo.
BUKA: Prva epizoda serije “Pupin” govori o tome šta se u 19. vijeku smatralo hrabrošću. Ako povučemo paralelu sa ovim vremenom, šta je danas hrabrost?
Ta se paralela sada ne može povući s ovim vremenom. Sad je hrabrost reći nekome znaš li ti ko je moj tata, u tim godinama kad su djeca. Sad je hrabrost ustvari, i dalje je hrabrost napraviti sklek, odbraniti slabijeg, sačuvati vola. Ovo drugo je neka obijest ili bestid, a hrabrost je ostala hrabrost zauvijek. Vezana je za ljubav, inteligenciju, želju za znanjem i za, naravno, strah od smrti.
BUKA: U fokusu je i rečenica Pupinove majke: „Znanje, to su zlatne lestve preko kojih se ide u nebesa; znanje je svetlost koja osvetljava naš put kroz život i vodi nas u život budućnosti pun večne slave“, iz autobiografskog djela za koje je dobio Pulitzerovu nagradu. Šta je danas znanje, je li ono zlatna ljestva ili je bespotrebni teret?
Znanje je danas svakako nešto drugo osim onog što je stvarno znanje, a jedna od stvari je metod. Danas nema metodologije ničega, danas je klik i onda se dobije to što se hoće. Takođe postoji socijalno znanje, ali znanje negdje u međuvremenu, od vremena Pupina i prve industrijske revolucije i td. izgleda da je došlo do toga da se znanje sticalo uz muku, a najveće se znanje se stiče kad se stiče uz igru. To je valjda u to vrijeme bilo zanimljivo učiti nove stvari, kako se čakija zabode u zemlju pa se vibracijom prenese informacija na drugu stranu. A opet ta škola, to ćemo vidjeti u nekim drugim epizodama, a i u ovoj smo nagovijestili, ta škola je i tad bila rigidna, pogotovo što se čučalo u ćošku učionice i gledalo u zid zbog nestašluka, kašnjenje nije bilo opravdavano ni na koji način. Znanje je najbolje kad se želi.
BUKA: Šta se kroz vaš lik može naučiti o jednom od najvećih srpskih umova?
Volite djecu, nemojte ih dirat nego ih volite i podržite ih ako hoće da se popnu na mjesec i da čitaju zvijezde, sigurno znaju, nešto su predosjetili tu. Nemojte da im govorite vo vo vo, mora da se čuva, nego dijete kaže zanimljive su mi zvijezde, pošaljite ga negdje gdje će mu neko to objasniti.
BUKA: Šta ste Vi naučili?
Naučio sam, potvrdio sam zapravo, da je Balkan rasadnik talenata, da bez ovog Balkana ne bi bilo svijeta i to u različitim istorijskim periodima. Nešto smo baždareni da pomjeramo granice ljudskog postojanja, znanja, umijeća, ljudskih mogućnosti. Naučio sam da je Danilo Bećković jedan divan čovjek prije svega, pa i reditelj, ostvario sam sebi želju da napokon s Dudom nešto zajedno uradimo. Da joj igram muža i da igram njenu prepreku da ona pošalje svog sina da postane Mihailo Pupin. Naučio sam o njemu da nije život “ili”, nego je život “i”. Život je i gusle i astronomija.
BUKA: Gledao sam I premijeru filma “Pukotina u ledu”. Igrate oca djevojke koja nakon smrti majke shvati da život nije majka. U vremenu kada sve više ljudi pristaje da priča o sovjim traumama, je li vrijeme da se osvijestimo da ne posotji život iz bajke.
Nas generalno satra happy end. Ideja da će doći taj dan poslije kojeg će sve biti u redu, to nije prirodno ljudsko stanje ili je rajsko naselje. Ovdje na planeti to ne postoji. Sjećam se kad smo snimali taj film: tata je tata i ćerkica je ćerkica. On će njoj probati napraviti sve da održi tu ideju svijeta iz bajke iako to nije prirodno stanje. Malo smo našu djecu izgubili u tim mobilnim telefonima, ne bavimo se njima, ne suočavamo ih sa životom i sa stvarima u životu pa oni mnogo dugo žive kod mame i tate, jedu maminu supu i onda su mnogo osjetljivi kad im se nešto kaže ili kad nešto ne može. Čitave generacije ne znaju za “Ne”, ne znaju da se pomuče ni za šta, nisu smrzle guzicu ili gladni legli da spavaju. Ali sve će to evolucija ili civilizacija, kao što je nas mlelo, i njih će pa će malo sazreti ili odrasti.. ili neće.
BUKA: Čini se da je otac kojeg igrate u Pukotini slijep na nasilje. Je li to karakteristika društva?
Jesmo, mi ćemo da pojačamo televizor kada čujemo komšiju gore kada maltretira svoju porodicu ali nećemo da pozovemo policiju jer to se kod nas ne radi. Jesmo, slijepi smo, još smo glupi.
BUKA: Kod nas u Bosni se za sve devijacije društva okrivljuje rat, traume, ali šta je orpavdanje za naše susjede?
Ne znam šta da Vam kažem. Ljudi ovdje neće da idu kod ljekara jer u duši i dalje žive u 18. vijeku, jer ih je nešto sramota. Ja se sjećam kad sam bio mali, čitavo je društvo učestvovalo u vaspitanju djeteta ispred zgrade. Mene niko nije osim roditelja smio da bije, ali je smio da me uhvati za uvo i dovede do roditelja i da kaže da ovaj mali radi nešto neprimjereno. Odrekli smo se jedni drugih. Onog momenta kad budemo bili potrebni jedni drugima, lako ćemo mi naći i sjetiti se da govorimo isti jezik, ali pošto smetamo jedni drugima… potuk’o sam se puno puta u životu, ali nikad kao sa rođenim bratom, valjda to nešto znači.
BUKA: Danas je snimljena serija o Pupinu, ali iz perspektive današnjice, kada su idoli rijaliti zvijezde, kriminalci… O kome će se snimati filmovi za 50 ili 100 godina?
Ovo poslednjih godina, ako ne bude film o Novaku Đokoviću, ja ću se pobuniti i ja ću ga snimiti, ali biće. Zaslužuju mnogi ljudi s ovih prostora i filmove i knjige, inspiracija su. Svi koji su potegli od te sablje, shvatiće da nije sve na prodaju i da ne možeš sve parama kupiti i steći.